Sva ta besprijekorno uređena zdanja me zovu ući u crkvu; par opatica u prvim redovima slavi Gospodina u pjesmi - njihovi glasovi vedro odzvanjaju bogatom unutrašnjošću - a zatim se prepuštaju tihoj meditaciji. Tišina me poziva da i ja sjednem u klupu i prepustim se mislima o Bogu. Nakon desetak minuta sa čuđenjem shvaćam kako mi ova zgrada i sav njen sjaj i bogatstvo ne približavaju u mojim mislima ništa bliže Bogu nego kad jašem moju brundavu Tenu krivudavim cestama i zazelenjelim šumama: vraćam se ja na moju cestu!
Tisuću puteva vodi na planinu, kako možeš znati tko je najbolje poznaje; onaj tko život provede na njenom vrhu, onaj iz podnožja ili onaj tko skiće njenim putevima? Možda čak onaj tko jednostavno sjedi u zapećku i promišlja o planini...
Post je objavljen 02.04.2011. u 14:30 sati.