Vrijeme: Blago i sunčano. Mirno, gotovo bez vjetra. Suho. Ceste: Uglavnom dobre regionalne i lokalne ceste. Asfalt. Ukupno pređeni put: 253 km |
Vrijeme: Svježe, povremeno hladno. Slab vjetar. Povremeno kiša. Tuča! Ceste: Uglavnom dobre regionalne i lokalne ceste. Asfalt. Ukupno pređeni put: 326 km |
Ali, Mustači me vraćaju u stvarnost; vidim da na motorima praše žestoko kao što i sviraju. Ovim malim selima jure preko stotke, tamo gdje ja inače ne vozim brže od 7-8 banki (i gdje je ograničenje 40-50); to je prebrzo za moj ukus. Pokušavam neko vrijeme držati tempo, ali onda odustajem i usporavam do pristojnijih brzina. Znam; ja sam stari ziheraš, ali uvijek volim voziti kao da je onaj komad ceste koji vidim posljednji, a iza zavoja se nalazi kraj ceste. Ne bi mi bilo drago da se ljudima kojima sam drag vratim u komadima - ili u drvenom odijelu, kao onaj klinac koji sinoć nije ni stigao do ranča Mustačevih - a još manje bih volio da satrem nekog domaćeg, tko se šeće ispred kućnog praga, dijete, uhh... Evo nas i u Bedekovčini! Bar tisuću motora su već ovdje, i još ih pristiže. Najljepši dragulji su pred samom crkvom; stare bembure iz tridesetih i četrdesetih, sa prikolicama, sređene do najmanjih detalja, ili druge u još originalnom stanju, neobnovljene, ali savršeno spremne za cestu. Daddy likes! Gledam i ne odvajam pogleda... Sa sjevera nam se spuštaju oblaci, počinje kiša i - ne mogu vjerovati - čak i sitna tuča! Blagoslov prolazi, nitko nije baš previše euforičan; vrijeme je popišano, umor se osjeća i mnogi se više vesele obećanom gulašu a la vild, nego blagoslovu i formalnom početku sezone. Većina bajkera se pridružuje Rotten Ridersima; idu na njihov after party, no mi Veterani odlazimo našim domaćinima, Zabočkim vrijednim dečkima koji su nam složili feštu i klopu u vatrogasnom domu Pavlovec. No, mene muči nešto; ovu sam sezonu počeo malo žešće i već sam četri dana u sedlu; puno za starog prdonju na početku sezone, nakon kusur mjeseci nevoženja. Lijevi me ručni zglob boli sve više, i postaje mi muka već i kuplung stisnuti; zaradio sam upalu karpalnog tunela. Koja ironija! Ljudi to dobiju od sjedenja za kompom, a ja, profesionalni kompjuteraš zaradim je sjedeći na motoru! (kasnija opaska; dva dana nisam mogao koristiti ruku, a oporavak je trajao punih tjedan dana) |
Ujutro ustajem već poslje sedam; hoću polagani start; komotnog vremena i za umiti se, i popiti kavicu, i sve na miru posložiti i pospremiti, nikamo ne žuriti. Nakon sat vremena gledam kako Mustači okrutno bude preostale spavalice pod šatorima; harmonika, truba i lonci, uz nesnosnu kakofoniju i arlauk - buđenje iz pakla! Pada i doručak pa onda polako čoporativno odlazimo sa legendarnog ranča (fakat; mjesto napravljeno za tulume!) u turistički obilazak Mihaljevca (vite, ovo je moja kuča...) pa lagano Međimurjem uz Čakovec do Varaždina. Tu vidim da Mustači biraju meni najdražu rutu; preko Ivanca i Golubovca, pa kroz malo selo Kuzminec i potom Mihovljan, Mače, Zlatar... Kuzminec je rodno selo mog starog, umro je pred mjesec dana, i tuga se miješa sa radošću što je postojao, dok sa njime u mislima vozim ovom nekada malom i razbijenom, a danas širokom i besprijekornom cestom. Prolazi mi mislima sto događaja i situacija; od djetinjstva kad sam kao petogodišnjak trčao ovim brežuljkom pod snjegom naganjajući purane dok se on smijao gledajući me, pa do ponovog otkrivanja svih ovih lokalnih cestica na motoru i kasnijih opisivanja tih vožnji mom starom, uz njegov krevet. |
Noć polako pada, fešta se razmahuje, spike i zezancije na sve strane, mjuza praši iz razglasa, tema ne nedostaje, i tako do duboko u noć. Nešto prije ponoći se okupljamo oko velikog krijesa zapaljenog na livadi; noćna studen se osjeća i svi se lagano vrtimo oko vatre. Mladi domobrani okupljaju se i pjevaju domoljubne pjesme - ipak je 10.04. - srca su im velika kao i naša devedesetih. U sitne sate odlazim u šator; valja nam sutra voziti. Pred zoru postaje stvarno hladno, tek koji stupanj iznad nule. |
Danas nam valja put Čakovca, točnije - u Donji Mihaljevac, na ranč Mustačima! Robert i Mario slave rođendane, pa nam je ovo odličan izgovor za Veteranski tulum. U 10:30 (ili malo kasnije...) krećemo ispred kluba - Klek i ja prtljamo po naglavnim slušalicama za Motorole, malo nas gnjave. Petrinjci ipak ne dolaze na dogovoreno formiranje kolone; vele da pada kiša :-/ Ovo mi je i debitiranje u funkciji Assistant Captain-a pa preuzimam vođenje "konvoja". U Dugom Selu nam se pridružuje Ivek; veli da moramo polako. Malo nas pere kišica - ništa strašno, i bez kišnog odijela se može. Polaganom, opuštenom vožnjom preko Vrbovca i Križevaca stižemo u Koprivnicu; škvadra nas veselo dočekuje u bircu gdje se konobarici nikamo ne žuri. Nema beda; ni mi nikamo ne jurimo... polako, u sad znatno većoj koloni idemo po D20 uz Legrad do The Ranča. Mustači nas dočekuju veselo, rakijica na ulazu onako "s motora" je obavezna, i tulum odmah počinje! |
Vrijeme: Blago i uglavnom sunčano. Mirno, bez vjetra. Suho. Ceste: Uglavnom dobre regionalne i lokalne ceste. Asfalt i ponešto razvaljenog makadama Ukupno pređeni put: 343 km |
Prolazim Glinu i uskoro zatim napuštam cestu koja ide dalje ka zapadu preko Gvozda i Vojnića do Krnjaka i skrećem uz obronke Petrove gore k jugu, do Topuskog. Još sam prošle jeseni pomislio kako treba pogledati tu cestu koja iz Topuskog odlazi s južne strane Petrove gore, uz rječicu Glinu prema Cetingradu. No tada me pošteno izdrmao rastresiti makadam sjeverno od Gvozda (članak s naslovom ...Preko Sjeničaka..., za radoznale) a sad mi se čini pravi trenutak za provjeriti taj put; nakon zime. Zastajem uz jezero u Topuskom; to vam je jedan tako pristojan kraj da curice stare bajkere pozdravljaju s "Dobar dan!" Simpa... |