Ahh, kad bi bilo vremena za landranja po volji! Ali, poklonjenom konju se ne gleda u zube; ovo popodne je krasno, slobodno i - kupujem ga, bez cjenkanja i zamjerki! Obavljam par sitnica po gradu i okrećem se ka zapadu. Na brzinu izlazim iz Zagreba, i preko Samobora dolazim do Bregane. Ponovo se, uz potok pokraj Divljih Voda, penjem na Žumberak. Cesta je puna tucanika i kamiona, ali samo prvih dvadesetak kilometara, dok ne izađem iz zone trenutnih radova. Kako ulazim u stare pitome šume Samoborskog gorja tako promet postaje sve rjeđi a cesta sve voznija.
Provjeravam kako mi "rade" novi, okrugli retrovizori - OK su, stabilni , čvrsti - stari su se već rasklimali pa bi ih već i snažan udar vjetra znao zakrenuti.
Mala sela na Žumberku, stara šumska cesta dobrog asfalta, nedostatak prometa - sve me to uljuljka u lagani ritam, osjećam se dobro i sigurno. Sustižem traktor bez registracija (i retrovizora, i žmigavaca - što će se pokazati značajnim), dolazim mu s leđa, pogledam ispred i iza - sve prazno. Palim dugo i prebacujem se lijevo da ga pretičem - a on počinje skretanje lijevo u dvorište! Kočim punom snagom - srećom, cesta je suha i čista, stajem na pola metra od njegove zadnje gume. Tek na moje gromoglasno turiranje tip skuži sto je napravio, ja se derem na njega da je jebeni ubojica, a on meni - da kaj bi ja htel, da je ovo njegovo dvorište. Nastavljam dalje, rasprava ili obračun nemaju smisla - pokušavam smiriti navalu adrenalina i racionaliziram; prometni propisi su krasni, ali se uvijek valja pitati - koja ja najblesavija i najubitačnija stvar koju bi netko ispred tebe sljedećeg trenutka mogao napraviti.
Ahh, do Krašića sam već smiren, skrećem desno, malom cestom preko Vivodine i njenih pitoresknih šuma i vinograda prema dolini Kupe. Dan je krasan, vrijeme je blago - tko nema ni brige ni pameti sretan je na motoru k'o malo dijete u koljevci! :-)
Post je objavljen 29.04.2010. u 13:42 sati.