Zmayski z Brega landra naokolo
| < | kolovoz, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
21.08.2010., subota
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, povremeno umjereno oblačno, temperatura 22-26°C. Blag vjetar. Suho. Ceste: Dobre i loše regionalne i lokalne ceste, povremeno makadam i šumski putevi. Ukupno pređeni put: 222 km |
Štefek u Zagreb - Štefek iz Zagreba!
Kao u staroj poslovici, od plana koji je lagano rastao nije na kraju bilo ničeg. Taj MUN fest je bio na kraju seoskog i šumskog puta dugog koji 6 kilometara uz Mrežnicu, i organizatori su mudro zaključili da je put loš pa ga valja na strmim djelovima nasuti svježim, rahlim tucanikom. Brilijantno! Možda za aute to i nije loša ideja, ali za bajkove... Na jednoj nizbrdici i zavoju na tom makadamu sam se dočekao na lijevu nogu (i doslovno i u prenesenom smislu!) i ta se noga nije pokazala dorasla zadaći. Jednom sam slomio to koljeno - patelu i unutrašnje križne ligamente - ali ovaj put osjećaj je bio potpuno nov; nešto je opako škljocnulo u lijevoj tetivi sa stražnje strane koljena i noga se samo urušila...Obično se pri terenskoj vožnji osjećam zaštićeno jer nosim svu potrebnu opremu, ali da nešto otkaže "iznutra"; da se nije rastuklo po cesti, to je nova stvar. Parkao sam bajk i otišao na dugu šetnju; kojih 5 kilometara,jer mi se unatoč boli to činilo kao nešto što valja "razgaziti", no pri povratku sam vidio da jedva šaltam brzine, priznao poraz i vratio se doma repa čvrsto i odlučno podvijenog između nogu. |
MUNem vas lude...
Danas nemam neke avanturističke planove na pameti, no imam dva mjesta za koja mislim da bi ih valjalo posjetiti. Prvo je MUN fest; ljetni festival na Mrežnici - znam da je riječ o glazbenom festivalu ponešto suvremenijeg zvuka, ali točno o čemu je riječ, ne znam - saznat ću!Druga stvar je fešta kod mojih frendova na Korani, nedaleko Plitvica, no do toga tek treba doći. Fantaziram kako ću na Mrežnicu, pa se spustiti do mora kod Senja, otići Jadranskom do Karlobaga pa se vratiti na kontinent preko Gospića i Korenice... vidjet ćemo... Odlazim do Genaralskog Stola, pratim plakate za MUN, pa prešavši Mrežnicu preko Keića i Mateškog Sela (moje nekadašnje prve linije bojišta) uz Mrežnicu se makadamom probijam prema prekrasnom ušću Tounjčice u Mrežnicu. Tu nailazim na potvrdu one poslovice da loše vijesti najbrže putuju; dečko na ulazu me pita; "Kaj, vi Veterani niste mogli napraviti moto-feštu u Zagrebu?" Ne znam da li mi je drago kaj svugdje znaju za nas ili bed kaj znaju i za naše promašaje....No, to na stranu, ispada da je taj MUN fakat odlično zbivanje; koncerti, sportska i druga događanja (ninja škola, škola ronjenja, rafting, spuštanje kanuima, o kupanju i vaterpolu da i ne govorimo), zamišljeno kao kamp na 3-4 dana i opušteno zezanje - i sve je za mlađu škvadru! Jedini stari konji (dakle; moji vršnjaci) su dečki koji osiguravaju mir i red (tzv. vunzbacitelji). Ah, meni ovdje fakat nema mjesta, kako god priroda bila predivna. |
Mrežnica, pjesma moje mladosti
Već dva tjedna nisam jahao Tenu, ni krivu ni dužnu! Sramota, to valja smjesta ispraviti - iako, ambicije su mi na prilično niskim granama; nakon sveg onog skitanja trebat će mi malo vremena da se zaozbiljno zaželim puta. Ferragosto je u punom jeku, vrijeme je prekrasno, subota je - idem ja ipak malo na dva kotača. Spojit ću ugodno sa - ovaj, pa; ugodnim! Idem do frendova, kak se to veli, na babinje; dok sam ja vrtio palčeve oni su dobili bebicu, malu Magdalenu - treba vidjeti bebača i tutnuti nešto pod jastuk, kak se već šika, ne! Usput razmišljam kako smo mi taoci naših vlastitih imena; dok bude mala i draga, tepat će joj "Lena", a kad bude velika i opaka, vikat će "Magda".  Stoga se opskrbljujem drangulijama i slatkišima i radosno im se pridružujem u njihovom sretnom domu - tu je i Danijelova mama - tek je upoznajem, ali vidim da je riječ o ženi koja igra na prvu loptu i ne propušta prilike. Hm, čudan je to osjećaj... |
07.08.2010., subota
Mapa drugog dijela putovanja
Trajanje putovanja; 4 dana.Ukupno prijeđeno; 965 km. Sveukupno prijeđeno u 16 dana vožnje: 5.259 km |
Mapa puta
Šesnaesti danVrijeme: Svježe, pa toplo i sparno. Poslijepodne kiša, predvečer opet suho. Ceste: Magistralne, regionalne i lokalne ceste, većinom dobre, neke loše. Odron! Danas prijeđeni put: 409 km. |
Zabreg-breg
Kod Krnjaka izlazim na magistralu, kroz Karlovac, pa starom karlovačkom (zbog ovih par kilometara na autoput? Pa da se onda naguravam sa živčanim turistima kod naplatnih kućica? Ne, hvala...) i preko Svete Nedjelje do obilaznice. Lučko je jako raskopano i obilazi se naširoko, Sveta Nedjelja nešto manje, i još mi daje ovu priliku škljocnuti Zagreb u koji se napokon vraćam. Je, bilo mi je dosta... |
Bihać, Kladuša, Kuarlovac...
Nešto pred Bihaćem kiša prestaje, sunce se pokazuje i već mi je vruće, kuham se. Na semaforu zaustavljam, razmišljam da li da stanem sa strane i skinem tu obleku sa sebe (bilo mi je tako hladno da sam ispod ljetne jakne obukao i termo-windstoper, pa na sve kišnjak...) i mislim - budem na nekom zgodnijem mjestu. Krećem, oštro skretanje u nepregledni zavoj, iza kuće sa samom ćošku, iza zavoja pješački, na pješačkom pandur, ja dotaknem prednju kočnicu da samo malo usporim kako bih ga pustio - asfalt ljigav, gume mokre - pljus ! - prostrem se koliko sam dug i širok pred pandurom! Ajme, neugodnjaka! On skače, i odma (naravno) pita; "Ma, jes ti pjan?!?". Dižem Tenu, mičem sebe i nju u stranu, skidam svu tu opremu sa sebe i objašnjavam tipu koji nema pojma o motorima kako nisam pijan, kako je cesta kliska a guma hladna...Ipak, drago mi je da se ovo desilo; neka Dačo vidi da se to dešava i bedakima, a ne samo pametnim ljudima poput njega. Naravno, ni meni ni Teni nije ništa, nisam čak ni kišnjak poderao - vidi se da imamo puno prakse u padanju... |
Livanjsko polje
Vozim dobrih šezdeset kilometara od Livna na sjever - dosta dobrom, no potpuno praznom cestom! - i tek sad dolazim do kraja Livanjskog polja. S vremena na vrijeme mi u susret dolazi poneki bajker; znam da je fešta u Cazinu, sigurno pokušavaju "pokriti" i ovu Livanjsku. No, kako se preko prijevoja spuštam ka Bosanskom Grahovu tako počinje kiša. E, fućkaj ga; ponovo stajem i navlačim sve kišne kerefeke. Sad već idem sporim tempom, spuštam se zavojitom cestom, serpentinama, u Drvar i vidim najluđu stvar; u centru gradića, kod glavnog križanja na nasuprotnim stranama ceste sjede dva klinca i drže štrik, spremni da ga napnu! Podižem vizir kacige i namještam na lice izraz "Ovako će izgledati vaša smrt ako podignete taj štrik!" - prolazim, a klinci ni da se maknu. E, da samo znaju kako sam se usrao... jednom sam kao desetogodišnjak s podjednako blesavim frendom napravio sličnu stvar; u noći smo stali uz cestu kao da napinjemo štrik - naravno, praznih ruku - kad je frajer izletio iz auta nakon škripe kočnica, trčao sam k'o vjetar preko nekog kukuruznog strnjišta i preskočio potok kojeg inače ne bih mogao preskočiti! Klince bi trebalo zakonom zabraniti, toliko su ludi... |
Livno ujutro
Čiste linije minareta malene džamije.Vraćam se u kamp i zaključujem; dosta je bilo! Još jedna večer feštanja nije ono što mi treba. Više od dva tjedna sam svakodnevno vozio motor - idem ja danas doma (možda ostane i suho, kako je sada; uopće mi se više ne kisne!) pa mi sutrašnja nedjelja ostaje za pošteni odmor. Rušim šator, spremam se i - palim. Kako se vraćam preko Bosne a ne kroz Hrvatsku, ponovo odlazim do Livna; na putu mimoilazim moje Veterane; mašem im. |
Pod stijenama na sjevernoj strani grada izvire rijeka Bistrica; stari dio grada sa ovim krasnim uskim pješačkim mostom se širi od nje. |
Nakon žestoke noći, ujutro polako ustajemo, dolazimo k sebi i palimo u grad na jutarnju kavicu. Uskoro mi je dosta sjedenja pred birtijom; odlazim se malo smucati gradom, vidjeti što ima za pokazati iz svoje povijesti i ljepota. Na glavnom gradskom trgu je, nekako u kutu, spomenik kralju Tomislavu - visok je 9,25 metara, čime su označili 925.; godinu njegove krunidbe.Pogled na litice na kojima dominira Vujadinova kula. |
06.08.2010., petak
Mapa puta
Petnaesti danVrijeme: Toplo. Prije podne jak i dugotrajan pljusak. Poslijepodne uglavnom suho. Ceste: Magistralne i dobre lokalne ceste. Danas prijeđeni put: 161 km. |
Livno
Dačo nas vodi u svoj kraj; odlazimo za Livno. Kao da sam znao koju cestu smijem propustiti kad sam pred par dana bio u nekoliko kilometara udaljenom Aržanu i njegovom graničnom prijelazu - idemo preko Kamenskog. Prelazimo granicu i uz Buško jezero - ili Buško blato? - vozimo na sjever, do Livna. Pred Livnom u Guberu skrećemo lijevo, do odličnog mjesta gdje je kamp i fešta; Livanjski MK Vukovi nas tu dočekuju.Dok se izležavam u šatoru tokom predvečerja čujem kako uštimavaju razglas - a bubnjar nakon nekog vremena počinje školsko zagrijavanje - i besprijekoran je! Tako točno, precizno i čisto svira da izlazim i šatora i odlazim do bine, odslušam ga i izrazim svoje poštovanje takvom umjeću - čovjek to prihvaća mirno, potpuno mu je jasno koliko je dobar - ali mu je drago što ima ljudi koji to i prepoznaju. Dok se skićem među svim tim opakim bajkerima u koži i metalu, a ja samo u hlačicama, majici i natikačama, srećem Popa, frajera kojeg sam upoznao nedavno u Vukovaru - oduševljen je što sam održao riječ i došao u njegovo Livno. Htio-ne htio ispadam faca; nemam čak ni boje na sebi a Pop za mnom viče "Zmayski, ej, Zmayski!" :-) |
3 lj
Ujutro ustajemo, raspremamo kamp i među posljednjima odlazimo. Mustači su zapalili u Delnice, Koprivnica je još jučer popodne otišla doma - nas dvadesetak odlazimo, prema planu, na feštu u Livno. Noćas je padalo, no samo jutro je suho, iako oblačno. Polako krećemo, no nenadano i prije nego što se stignem nekamo skloniti nebo se otvara! Pljušti kao da sam pod tušem; mokar sam za par trenutaka! Naravno, imam i suhu preobleku; presvlačim se, oblačim kišnjak i sve što ide uz njega, spremam Tenu za kišu i - sjedamo kod Tri Lovca! Tako žestoko pada kojih dva-tri sata da nikome ne pada na pamet krenuti; ceste plivaju, mjestimično ima i desetak centimetara vode na asfaltu. Potop! Klek koristi priliku za predstavljanje novog Veterana; Barba, Zaprešićki Puljanin. Živ nam bio!Tek poslije podne se vrijeme smiruje, ali nema beda, nikamo ne žurimo, nije Livno tako daleko. Krećemo i niz Peruču se spuštamo magistralom do Sinja pa odlazimo do jedinog hrvatskog grada koji ima tri lj u imenu. Tu napokon skidamo kišnjake; sad smo se pak više uznojili u njima nego što smo se smočili izvana... |
05.08.2010., četvrtak
Mapa puta
Četrnaesti danVrijeme: Oko podneva vruće, kasnije ugodno. Bez vjetra do predvečer. Suho, noću kiša. Ceste: Magistralne i uglavnom dobre lokalne ceste. Danas prijeđeni put: 92 km. |
Drniš i Čavoglave
Tu je i Dugi, moj frend iz MK Bezkintos...Pred Čavoglavama nas kao oslobodioce dočekuju domaći; vino, rakija, fritule, pršut - podsjeća me na neka druga vremena! U Čavoglavama ipak druga priča; tolika masa ljudi, kvadratni kilometri parkirališta, šatori, crkva, tri bine, janjci i odojci; pravo narodno veselje! Naravno, ima i neizbježne koreografije, tako nešto se ovdje i očekuje. Cijene su visoke, ali ne i spektakularne; uobičajeno turističke, rekao bih. Dojma sam da je cijela ova priča, taj "vlaški dernek" kako ga neki nazivaju jednom i započeo iz čistog nacionalnog ponosa i radosti, no s vremenom se uz malo (hm; mnogo!) zagorske snalažljivosti i spremnosti da se dobro iskoristi uočena prilika, razvila u komercijalni, turistički projekt. Jedni nude zelenilo i more, drugi kamen i nacionalne osjećaje - što već tko ima... ipak su Zagorci - Zagorci! Bili oni iz Zagore ili iz Zagorja ;-) Kako pada mrak vidimo da se oblaci opasno spremaju, munje na sjevero-zapadu nas podsjećaju kako su nam šatori u Kninu - pa ne ostajemo na koncertu i propuštamo pravu feštu; mislim da smo ionako došli samo iz radoznalosti. Ugodnom vožnjom kroz noć se vraćamo do Knina; tu je još suho pa koristimo koji sat prije kiše za spiku i cugu u birtiji u centru. Grad je pun, osjećaj je kao u zagrebačkoj Tkalči... Prisjećam se moje dobre ideje; Knin bi trebalo proglasiti glavnim gradom Hrvatske, preseliti ovamo Vladu, ministarstva, svu birokraciju državne uprave! Ovaj kraj bi se razvio, a Zagreb bi predahnuo od svih tih političara, prometnih zastoja... |
Na brzaka proskićem Drnišom; tek par ulica dalje od bajkerske gužve nađem lijepu crkvu i ovaj križ uz nju.Vraćam se u gužvu; malo predahenmo uz izvrstan sladoled, malo zeke-peke i već kolona starta, idemo u Čavoglave! |
Poslje podne se pridružujem ekipi koja ide za Drniš, na okupljanje za Čavoglave. Mnogima se ne da; prisjećaju se prošlogodišnjeg paljenja kuplunga i pregrijavanja zračnjaka - mene to baš ne dira; kuplung mi je uljni, hlađenje vodeno, a Čavoglave toliko različite mojih uobičajenih fešti da ne želim propustiti priliku da vidim i to čudo neviđeno!Do Drniša idemo odličnom, ravnom cestom; da nema tri-četri pružna prijelaza ovo bi bila cesta tipa "okreni gas i zaboravi na sve". U Drnišu je već sve puno; bajkova kao u priči. Dobro nas dočekuju drniški risevi, MK Lynks. |
Qoieshtarie...
Skitnja gradom, frendovi, osvježenje, spika o ovom i onom, gledanje komada... to je dnevni plan i raspored.Primjećujem velike boje "Zlih majki" - do sada sam vidio samo male, no i velike su baš guba! Poslije podneva pada vojnički grah, pa zatim slijedi strateško povlačenje u kamp, predah i popunjavanje redova pred večernje aktivnosti... |
Dan Oluje
Idemo u konvoju kroz grad; pravi defile! Odlazimo i parkamo kod helikoptera, tu je i bina, uskoro dolazi premijerka, predsjednik... tko već sve ne. Ali, mi nismo od jučer; ostavljamo skupljače bodova i one koji su tu po službenoj dužnosti neka se prže na suncu i slušaju prazne fraze i uvijek iste govore, i skićemo se po gradu, provjeravamo da li je u birtijama sve u redu... |
Ujutro čoporativno odlazim do Kninske vojarne, dobivamo majce, značke i propusnice (valja nas malo urediti, da ne izgledamo k'o hahari!) i u tipičnom vojnom ritmu: "Požuri, sve na sebe, odmah krećemo! Čekaj... čekaj... jesi se skuhao? Jesi zaspao? Čekaj... E, sad, brzo, idemo, što se čeka!" |
04.08.2010., srijeda
Mapa puta
Trinaesti danVrijeme: Toplo i ugodno, predvečer svježe. Bez vjetra. Suho. Ceste: Autoput i magistralne ceste. Danas prijeđeni put: 303 km. |
Kamp u Kninu
Odlazimo u Knin i pridružujemo se našim Veteranima u kampu; večeras praše Mustači i Zabranjeno pušenje! Znam, znam; za Mustače svi znaju, ali i Zabranjeno pušenje je dobar, perspektivan bend - tulum je odličan. |
Crkva Hrvatskih Mučenika u Udbini
Dok gledamo radove koje se izvode u crkvi i oko nje, teško je povjerovati da će biti gotova na vrijeme, do 11.09. No, vjera je ta koja pokreće planine... Više o tom impozantnom djelu možeš naći na ovom linku: Izgradimo crkvu Hrvatskih Mučenika na Udbini! |
U Udbini nas dočekuje fra. Nediljko, brat našeg predsjednika Brune ("Ponos Hrvatske" 2009., ako je primjereno pisati što takvo u zagradama...), pridružuje nam se i Bojnik iz Blue Knightsa, pa razgledamo tu velebnu katedralu u gradnji; izgleda uistinu impozantno, kompleks je velik, jasno je da su Nediljkovi planovi ambiciozni... kako je dobro vidjeti takve ljude, sa visokim ciljevima - vraćaju mi vjeru da svatko od nas može učiniti tako mnogo!Fra Nediljko nas vodi gradilištem crkve i govori o planovima koje provodi o u djelo, o viziji kako će se ta crkva koristiti i što će značiti - biti će pravi nacionalni muzej hrvatskog stradanja - vodi nas i na plato iza crkve sa kog se otvara širok pogled na Krbavsko polje pa nam priča o povjesti; davnoj, kada se vodila Krbavska bitka i kad su izginuli mnogi hrvatski plemići i vojnici; oko 10 tisuća njih - i nedavnoj; kada su partizani '42. -e Udbinu uništili a hrvatsko stanovništvo raselili, da bi im nakon rata povratak domovima bio zabranjen. Danas je većina Hrvata koji sad tu žive izbjegla iz Bosne. |
Na Knin, na Knin !!!
Čovjek bi rekao da već dugo nisam vozio nikamo, pa se veselim kao malo dijete - ali, jock; ja se tako veselim zbog mojih intelektualnih sposobnosti! Jer; kako drugačije objasniti nezdravu činjenicu da sam se sinoć kroz kišu vratio nakon 12 dana vožnje, jutros malo osvježio Tenu i u podne se spremam na daljnji put...Krećemo u dva ispred kluba; Tom nas vodi a ja se igram tail gunnera - nimalo se ne žalim, biti će to olakšanje nakon svih ovih dana vožnje na čelu kolone... od jednog bajka ;-). Idemo do Karlovca autoputom, i u ovoj prometnoj gužvi i krkljancu u kojem na otvorenom autoputu povremeno vozimo i 8 banki uz "mudro" klimanje glavom prisjećam se svih onih malih, praznih cesta kojima sam vozio ovih tjedana. Znam; i ovako je brže, ali je gušt vožnje otprilike kao da se voziš u tramvaju... Malo zastajemo na Turnju i saznajemo da će nam se Koprivničanci pridružiti tek u samom Kninu - bio je plan da se nađemo ovdje, ali uskladiti bajkere je nemoguća misija; raspršimo se k'o rakova djeca. Nema beda, nastavljamo magistralom preko Slunja i Plitvica - cesta je i dalje zakrčena, pretičemo gdje i kako možemo - nekima se to sviđa, a nekima baš i ne. Držeći začelje u nekoliko navrata obavljam svoju dužnost; zaustavljam aute koji bi nas htjeli preticati, a jasno je da ne mogu bez ulaska u našu kolonu. No, negdje kod Korenice ofucani stariji bijeli BMW - kojeg sam već dvaput stopao i pokazivao mu da ne može naprijed progurava se i ulazi nam u kolonu! Adrenalin mi skače i već krećem za njim, Tom plane baš kao i ja i počne se naguravati s njim po cesti - no ipak hladimo glave i puštamo ga; samo on i ja smo sami na bajkovima, ostali imaju suvozačice, i nije da bi baš bilo neke koristi da mu sad idemo razbijati retrovizore... Kasnije Tom veli da su bili neki rumunjski cigani i da su se usrali ko grlice kad smo krenuli na njih - ja im nisam vidio face. |
03.08.2010., utorak
Mapa cijelog putovanja
Kad sam planirao putovanje mislio sam da će trajati 8-10 dana i biti dugo oko 2.600 kilometara. U osnovnjaku sam bio dosta slab u matematici, kao što se vidi iz priloženog:Trajanje putovanja; 12 dana. Ukupno prijeđeno; 4.294 km. Cijena benzina; 2.545 kn (305 litara) Znači, prosječna potrošnja je bila oko 7,07 litara na 100 km. Star motor, puno makadama... nije ni loše! |
Mapa puta
Dvanaesti danVrijeme: Toplo i ugodno. Blag vjetar i suho do predvečer. Oluja i pljuskovi. Ceste: Puno makadama i dosta šumskih cesta i puteva, magistralne i lokalne ceste. Danas prijeđeni put: 328 km. |
Jelačić plac
Od Kamenih se vrata spuštam Radićevom do Trga - tu gasim motor i guram ga do spomenika. Gledaju me kao čudaka - ali se nisam htio praviti frajer i voziti bajkom po Trgu - ovako u skromnosti nalazim dostojanstvo. A i drago mi je znati da ljudi oko mene - dok u bojama mog prsluka prepoznaju branitelja - vide da si ne uzimam nikakva posebna prava i jednostavno guram motor, umjesto da ga vozim.Kod spomenika Jelačiću stajem i slikam se - dobro, istini za volju slikam Tenu, s Jelačićem - tvrdoglavo žensko; koliko sam puta ja nju slikao, a ona mene neće nijednom... |
Kamenita vrata
Odlazim, nećeš vjerovati, za Zagreb! Ulazim u grad - ovdje je već sve suho, i vruće je - kuham se u svojem kišnjaku. Zastajem na Savskoj, skidam kišnjak i malo se "dotjerujem" - želim izgledati dobro (koliko već mogu) dok odlazim do centra napraviti sve što želim. Boje su OK, nigdje mi gaće ne vire - dobro, palim!Odlazim ponovo na Gornji grad, Mesničkom, i prolazim preko Markovog trga, ali prije svega odlazim do Kamenitih vrata. Parkiram i vidim da je zatvoren dućančić sa svijećama - još i bolje; uzimam grbavu, pohabanu svijeću koju sam pripaljivao u šatoru po putu kada mi je trebalo trajno svjetlo - koja poezija; na kraju puta u znak zahvalnosti pripaljujem svijeću koja mi je putem rasvjetljavala moj mrak! Grbava svijeća od grbave duše - vrlo prikladno. |
Bregana i Sava
Sa istog mjesta pruža se pogled i niz nasip; Otok Samoborski i iza njega Medvednica - djelom u kiši, dijelom pod suncem.Ovo je bilo dugo putovanje! Često mi se zna desiti da mi banalne životne obaveze ne ostave onoliko vremena koliko bih volio za moja lutanja, no ovaj put sam u potpunosti zadovoljan! Nema one sjete - "Ah, već je gotovo! Šmrc." - koja obično prati pristizanje na odredište puta; samo tiho zadovoljstvo za koje znam da će me još dugo pratiti. |
Preko Bregane se malo spuštam prema Samoboru, ali brzo skrećem za još jedno mjesto u kojem nisam bio - zapravo, nisam ni znao da postoji neko mjesto koje je bliže Savi i granici od Samobora - a to je Samoborski Otok! Tu izlazim na savski nasip - ali mi se u kišnjaku i plastičnim kišnim navlakama za čizme stvarno ne ide preko polja do same Save - već se vidim kako kližem, bauljam i padam u blato; ionako na njoj ne bih mogao, kao na ovoj fotki, uloviti i Mokrice. Krug je zatvoren! Ostalo je samo još staviti šlag na tortu!Sava ovdje nakratko postaje granicom, dok se nakon kakva tri kilometra uzvodno u nju ne izlije Sutla. |
Još jedno pranje
I baš u Grdanjcima gdje se cesta spušta na potok Bregana pa postaje ravna i široka, spušta se pljuščina. Koristim neko krošnjato stablo za još jedno, definitivno posljednje navlačenje kišnog odjela na ovome putu. Zapravo, ovo je prvi put da ga koristim otkako sam ga pred sedam dana uzeo novog! Spremam i sebe i Tenu za puni potop - i dalje se cogljam 5-6 banki jer voda mjestimice preko ceste teče potokom!Čak i fotić pokazuje znakove umora; sam okida par fotki... |
Žumberak
Od Pribića, naravno nastavljam uz Žumberak. Pri vrhu zastajem; izgleda da će me Zagreb stvarno dočekati kišom. Bolje da ja požurim; ova cesta preko Žumberka bi mogla biti nezgodna po jakoj kiši; mjestimično je uska, svugdje zavojita i strma, dobrim dijelom vodi i kroz šumu... na brzinu klopam i unatoč umoru prašim tom zanimljivom dionicom - ovaj put joj ne poklanjam zasluženu pažnju. |
Krašić
Preko puta crkve nalazim i ovu staru kuću; baš mi je drago što je preživjela sve ovo vrijeme, tu, u centru mjesta.Nedaleko Krašića uz put prema Žumberku prolazim kroz Pribić, i zadovoljno primjećujem kako se ipak obnavlja grkokatolička crkva sv. Marije koja je uvijek tako žalosno izgledala - tim više što je preljepo građena pred već punih 100 godina. Namjerno je ne slikam, radije ću isčekivati da zablista u punom sjaju! |
Iz Vivodine se zanimljivim i zavojitim - ali ne baš predobro održavanim - cestama spuštam u Krašić. Tu zastajem uz crkvu u čijem je župnom dvoru umro Alojzije Stepinac (rođen je tek kilometar niže ovom cestom, u Brezariću), kardinal i nadbiskup zagrebački.Ovaj spomenik volim zvati "Smjerni Lojzek". |
Vivodina
I dalje uz granicu, pa preko Vivodine; mjesta lijepog imena i još ljepše prirode; brežuljci, šume - i, naravno, vinogradi!Postoje mjesta u Hrvatskoj koja imaju mistični spoj imena koje budi maštu i svog čarobnog izgleda koji istoj toj mašti daje "štofa" da se razmaše. Vivodina i njeni bregovi, vinogradi i šume. Legrad, sa svojom Dravom i Murom u izmaglici. Cavtat, sa okamenjenom povješću, žarkim suncem i čempresima. Mirogoj, dostojanstven u tišini i svojim vrijednim spomenicima. Motovun, srednjevjekovni gradić koji već i samim izgledom odnosi u davna vremena a živi poput sela, unatoč svojim kulturnim događanjima. Korčula. Trogir. Senj. Erdut. Ponekad putujem i izgubim se u vlastitoj mašti već i gledajući mapu... |
Kod Kamanja mostom prelazim Kupu i - ostajem u Hrvatskoj! Na ovom mjestu prestaje biti granična rijeka i ponovo se vraća u Hrvatsku - još otkako je podno Gerova, nedaleko njenog izvora u Hrvatskoj, postala granicom. Kupu mjerkam već godinama, i nikako da se uputim njezinim obalama. Doduše, prošle sam godine provezao njen cijeli gornji tok; odavde od Kamanja pa do srca Gorskog kotara, ali nisam nikada išao u komadu od njenog izvora do ušća. To bih volio; upoznati je (u komadu!) duž cijelog njenog toka, od izvora pod selom Razloge na obroncima Risnjaka pa do njenog ušća u Savu kod Siska. |
Prema Jurovskom Brodu
Nastavljam još malo kroz sela koja se provlače tik uz Kupu - izgledaju vrlo lijepo - i pred Jurovskim se vraćam natrag na glavnu cestu. U Brodu je granični prijelaz, pa nastavljam dalje.Kupa je od planinske definitivno postala ravničarska rijeka; mirna je i široka, sva tiha - ali nije izgubila svoju tajnovitost. |
Jako Velika Paka
Sada se i sama Luizijana drži tik uz granicu , pa idem njome, i samo u Bosancima odem do samog graničnog prijelaza, i malo kasnije u Donjem Prilišću, do malograničnog. U Netretiću drmam kavicu, da me malo probudi u ovo sparno i teško popodne, pa odlazim prema Jurovskom Brodu. No, već u Ribniku se odvajam lijevo o odlazim pogledati to legendarno i opjevano mjesto; Veliku Paku! Velika Paka vam je... mjesto u kojem su se desile i u kojem će se desiti...a, samo se glupiram; odlazim do nje zbog mog frenda Dugog koji je ovdje negdje u klubu MK Bezkintos. Valjda će mu biti drago što sam navratio... :-) |
Lukovdol
Stvarno lako mijenjam interes; pred (zatvorenim!) muzejom Ivana Gorana Kovačića nalazim neobičnu stvar kod ulaza u crkveno dvorište; kvaka s mehanizmom kakav nikad nisam vidio! E, što meni sve bude zanimljivo...Industrijski je napravljena i to tako da omogućava otvaranje vrata na obje strane - ali su se malo zahebali; ova vrata se otvaraju samo prema unutra! A zapravo je mehanizam genijalno jednostavan i funkcionalan; s obje strane takve kvake možeš doći, stisnuti kvaku i otvoriti vrata od sebe - i iza sebe ih lako zatvoriti, bez kvake, samo guranjem. |
Sljedeća postaja - Lukovdol! Zanimljivo; Gorani su uglavnom kajkavci, osim Ljukovljana, koji su - kekavci! Umjesto "što", ili "kaj" oni vele "ke".Stihovi najpoznatijeg sina Lukovdola: Veter je jokal vuz hiže, i v kmici je nihal veju Gredu i strašno se smeju - Ludi se bliže i bliže... - Zekril sem oči - je dosti! Klimale glave su gole, lukne bez oči su bole - išle su sene od kosti... |
Brodom do Luizijane
Vraćam se do Čednja (oprez, strmine ovdje idu i preko 20%!) i nastavljam uzbrdo prema Brod Moravicama - tu uz cestu nalazim nekoliko bogataških ladanjskih kuća iz vremena prije Drugog rata - izgleda da moja ideja o vikendicama nije tako svježa kao što mi se činilo! :-) Lijepo, lijepo! Drago mi je i što vidim da ne stoje zapuštene; u dobrom su stanju ili se obnavljaju. |
Dalje niz Kupu
Ovo "zagubljeno" mjesto i dalje spava, barem dok ga još netko ne otkrije kao skrovito mjesto savršeno za vikendicu; ne trebam ni reći da je priroda predivna, a pogled na dolinu Kupe idiličan.Koliko znam, Joža i Renata još uvijek uživaju u ovom pogledu... |
Niz Kupu idem do Čednja, gdje znam da moram desno uz strmi uspon, ali mi vrag ne da mira i nastavljam još malo do Podstena, gdje nalazim mjestašce usnulo u dubok san - pogledaj kako im izgleda osnovna škola! To je tako dubok san da tu nikakav princ i nikakav poljubac više ne pomažu...Podstene su me zapravo privukle i prisjećanjem kako je to i posljednje odredište starog putopisca Jože Horvata, autora dnevnika oplovljavanja svijeta na jedrilici "Besa" i brojnih drugih djela poput Mačak pod šljemom, Ciguli-miguli... Legendaran tip; život ga je lomio i trgao, oduzeo mu toliko toga - a on je istom tom životu strastveno i predano otkidao svaki komadić ljepote, avanture i stvaranja pa ih dijelio sa ljudima oko sebe. Rođen je pred skoro 100 godina u Kotoribi, gdje sam bio pred koji tjedan. Jednom me se silno dojmilo pismo njegove žene Renate njihovom sinu; "Slušaj me Mićo… Bila sam u petom mjesecu trudnoće kad su nas fašisti razbili na Kalniku. Nisam mogla trčati, pa sam se sakrila u kukuruz ispod sela Apatovac. Pretraživali su polja tražeći ranjene i skrivene partizane, slušala sam oko sebe glasove neprijateljskih vojnika i znala sam da će me, ako me nađu, zaklati i rasporiti mi trbuh… To su činili… Ali, ni u tomu strašnom času nisam požalila što sam otišla u partizane. Držala sam pištolj na sljepoočnici, spremna da se ubijem čim me zamijete… A tebe sam nosila. Zašto ti to sad kažem?… Zato jer ako mi se nešto dogodi - mislim na najgore - ni u tragičnom času kad se budu lomili jarboli i gubili životi, ni tada, kao ni onda na Kalniku, neću požaliti što sam krenula. To je moja volja, volim more i najsretnija sam kad sam na brodu. Dobro je da to znaš, bit će ti lakše sjećanje na mene…" Oba su im sina, Mićo i Marko, poginuli. |
Kupa i granica
Napokon zaključujem da je asfalt dovoljno tvrd i hladan kako mi se ne bi ponovili neki nepromišljeni potezi iz prošlosti, (dio teksta pod naslovom "Krndija Papuk i Psunj") i krenem slijediti Kupu dalje, nizvodno.Pred mostom preko Kupice, kod Broda na Kupi. |
Ne zastajem u Delnicama već se odmah spuštam do Broda na Kupi - to je još jedna ugodna cesta za vožnju. U Brodu se parkam na ušću Kupice u Kupu, pomalo se nećkam da li da se bućnem u Kupu ili da nastavim dalje, ali mi dečki koji stavljaju novi sloj asfalta na most preko Kupice, kojim namjeravam dalje, vele da neću moći prijeko sljedećih sat vremena - pa zaključujem da je kupanje vrlo dobro za živce.Još se pomalo čudim kako to da je sve prazno; ovo je zapravo gradska plaža, i prošle godine kada sam bio ovdje u ovo doba godine bilo je puno kupača - i čudim se tako sve dok ne skočim u Kupu. Ajme! Pa, tako je hladna da je to grozno - nimalo toplija ud Kupice koja se u nju ovdje ulijeva i koja izvire tek par kilometara odavde i bude vrlo hladna! Malo plivam i pokušavam se zagrijati ali ne ide; odem samo na Slovensku obalu radi izazivanja još jednog pograničnog incidenta i onda se vraćam natrag, sav drven od hladnoće! Grozno mi je priznati, ali jedna se curica od niti deset godina praćaka i pliva ko da je tuljan, jedina u vodi - veli da joj nije nimalo hladno! A ja se grijem sljedećih pola sata na suncu razgovarajući s njenom mamom... |
Slijepa ulica Gorskoga Kotara
U Gerovu izlazim na poznatu cestu, koju sam jednom opisao riječima "...zabavna i dinamična poput Sljemenske ceste od Gračana do Stubaka, samo tri puta dulja..." Odlazim njome do Prezida - vrijeme je već i za kakav gablec, i predah - pa se vraćam istim putem natrag kroz Gerovski Kraj i nastavljam preko Crnog Luga do Delnica. Rekao sam u naslovu; slijepa ulica. Mislim, može se preko Prezida dalje, do Postojne i auto-ceste koja kroz nju prolazi pa je i Ljubljana je samo na kojih šezdesetak kilometara odavde - no ako želiš ostati u Hrvatskoj postoji samo put natrag. |
Između Risnjaka i Snježnika
Još jedna živopisna planinska livada pred spust do Gerova; Šegine kod Livdrage.Ovako je o ovim krajevima pisao Dragutin Hirc, još davnije1898. godine: "Za četvrt sata prispjesmo na jednu čistinu, odkud se valjalo šumom uzpeti na prvi brieg Maloga Risnjaka. Put je dosta mučan, jer ti valja poći preko oborenih stabala ili ih obaći. Izašav, počinusmo na maloj jednoj livadi, odkuda krenusmo zapadno prama drugoj glavici. Bukva postajaše sve to niža, jela i smreka sve to riedja, jer smo se već prilično visoko uzpeli bili. Na kraju briega nesta šume, i mi stupismo u pojas alpinskoga drveća; okruži nas klekovina, planinska borovica i orehovac, i pozdrave prve alpinke žarkih boja. Idući vodici napried, izgubismo put, nu traži simo, traži tamo, namjerismo se na utrtu stazicu medju klekovinom i pognuv se sad napried, sad natrag i uhvativ se rukom čas za klekovinu, čas za pećinu, izadjosmo: pred nama se zabieli u svem veličju svojem Mali Risnjak." |
Prelazim i dragu mi livadu Lazac o kojoj su bolji od mene pred šezdesetak godina zapisali:"Lazac...prekrasna udolina između Risnjaka i Snježnika u kojoj se ističe bujna i šarolika livada okružena smrekovom šumom. I dok je od jutra do kasnog popodneva livada izložena zrakama sunca, u sumrak se njome provlači tanki veo magle nad kojim šiljati obrisi smreka strše prema prvim zvijezdama što se pomaljaju iznad tamnih kontura planine. Tek rijetki krik sove prekida duboku tišinu hladne planinske noći koja brzo nadolazi." izvor: "Prilog planinarskoj karti Risnjak - Snježnik" autori: Pelcer, Matan, Bertović izdao: Planinarski savez Hrvatske, 1952. Eh, vidi ti ovaj opis! Kad samo pomislim na neke moje frendove koji mi prigovaraju da sam pretjerano poetičan pri opisivanju mojih putovanja! Kaj god... |
Makadam je dobar, uglavnom tvrd i nema puno dubokih kolotraga, no ipak su strmine znatne i vododerine su mjestimično postavile zamke - sve u svemu, baš je zabavno! Presjecam jednu od planinarskih staza koje povezuju Risnjak i Snježnik...Prostor koji je sa istoka i zapada omeđen Risnjakom i Snježnikom prilično je velik, a kako je zatvoren još i sa juga i sa sjevera visokim grebenima koji povezuju te planine, u njemu nećeš naći ništa osim prirode - koja je ipak lako dostupna onima koji znaju u nju ući, jer osim ove makadamske ceste postoje još dva stara puta. Prva je Rimska cesta (stvarno; gradili su je rimljani, jer ovuda je išao najkraći put za njihovu provinciju Panoniu) koja ide prilično ravno u smijeru JZ-SI podno Snježnika. Druga je možda još i zanimljivija; Frankopanska cesta - makar je to bila zapravo konjska staza, ovdje široka toliko da se dva konja mogu mimoići; krivuda sa sjeveroistočne strane Snježnika i povezivala je njihove posjede u Primorju s dvorcem u Ozlju. Osim toga, tu su i brojne, dobro markirane planinarske staze. |
Šume Gorskog Kotara mame
Od doma na Platku spuštam se ka Luizijani alternativnim putem, koji izlazi na Gornje Jelenje. Uska šumska cesta dobrog asfalta oštro krivuda - ali me prije Gornjeg Jelenja dovodi na raskrsnicu koju prepoznajem iz vremena kada sam ovim putevima hodio pješice! Ha! Sad sam svjež i odmoran; da vidimo koji će me sad izgovor odvratiti od makadama i skitnje šumom! I, bome, izgovora nema; valja mi krenuti ovom cestom prema Gerovu - ionako sam namjeravao otići tamo, asfaltnom cestom koja od Crnog Luga vodi ka Čabru. Što ću; natjeralo me - kao žabu u vodu... |
Posljednje jutro
Jutro posljednjeg dana putovanja! Danas ću se, aBd, vratiti u doma, u mir moje Gornje Osame - ah, slatka sjeto...Kako je jučer dan završio s cuckima, tako započinje s konjima. Nalazim ih nedaleko doma i nastojim im se približiti ali se ne daju. Saznajem da su to poludivlji konji; čitavo se krdo razvilo od raspuštenih konja - samarica (tako ih zovu prema samarima; drvenim "sedlima" koji služe za tovarenje drva na konje) - a koje su prestali koristiti za izvlačenje drva početkom rata, i sad se slobodno skiću visokim livadama oko Platka. Ako je konj (i motor, reći će mnogi bajkeri) simbol slobode, što onda tek reći o divljem konju! |
02.08.2010., ponedjeljak
Mapa puta
Jedanaesti danVrijeme: Vruće i ugodno Mirno. Suho. Ceste: Magistralne i lokalne ceste, šumske ceste i putevi, nešto makadama. Danas prijeđeni put: 454 km. |
Dom na Platku
U domu na Velikom Platku zastajem; soba je 100 kuna. Hah; vruć tuš, posteljina, meki krevet - za tu lovu neću ni pomišljati da negdje ovdje dignem šator. Naravno, na planini sam i kampiranje je tu savršeno prihvatljivo, ali ovako je ipak puno lakše. Na kraju krajeva, na godišnjem sam i smijem malo i trošiti, zar ne! Uz dom nalazim i ove malene peseke - nakon što se upoznam s njima i kad me onjuše i prihvate domar mi veli da se sad nitko osim mene neće moći približiti motoru! He, he, zgodno... nije da se plašim da će mi netko prčkati oko Tene, ali je fora! |
Ponovo u Gorskom Kotaru...
Odlazim na Platak, vrijeme je da se pobrinem za prenoćište. Namjeravao sam danas doći do Broda na Kupi, podno Delnica, no prostor između ispunjen je brojnim odredištima koje nipošto ne želim propustiti na ovom putovanju. Zastajem na Malom Platku i tu škljocnem i ovu fotografiju; Grobnik s motodromom, Riječki zaljev, Krk, Učka... jutros sam vozio tamo dolje, onom linijom između mora i obale, koja se sad gubi u izmaglici - odlazio sam dalje niz Istru. Čudno mi zvuči - "bilo je to jutros". Svaka moja dnevna vožnja mi donosi dane, ponekad tjedne! sadržaja životu - i kada se sjetim gdje sam sve bio i što sam sve radio, i kolike sam ljude upoznao - toliko sam veći nego što sam bio! Kako je život velika i lijepa stvar... samo sada i ovdje mogu raditi stvari koje mi se pružaju sada i ovdje - nikad više! Nitko ne može dva puta ući u istu rijeku. |
Rupe i Pasjak
Prelazim preko auto-puta koji od Rijeke odlazi na novi prijelaz na Rupama - odlazim najprije do Pasjaka, pa onda i do starog prijelaza na Rupama; ni ovdje nisam nikada bio. Na benzinskoj se raspitujem i istražujem mogućnosti nastavka puta - domaći lovac koji dobro poznaje ove krajeve mi opisuje cestu koja se od Klane strmo uspinje i potom dobro drži granice pa se onda spušta na lovačku kuću kod Trstenika i potom dalje na Platak. Makadamska je, naravno, i povremeno teška i neravna, no u principu nema baš mjesta gdje bih mogao zalutati - veli; ako se nađem na asfaltu, nek znam da sam otišao u Sloveniju. Nastavljam do Klane i tu malo razmišljam - ali ne baš predugo! Umoran sam nakon cjelodnevne vožnje, i već se sprema predvečerje; mislim da bih za istraživačku vožnju makadamskim planinskim cestama trebao biti svježiji. Spuštam se za Riječke Čavle i dobrom starom Luizijanom idem do Grobnika. |
Ćićarija
Od Buzeta se brojnim serpentinama uspinjem uz strme padine Ćićarije koje se vide na predhodnoj slici. Željeznička pruga, vrh Žbevnica, još jedno moje zmajarsko uzletište; Raspadalica... i potom se dalje vozim dugim šumskim cestama. Asfalt je dobar, nema iznenađenja na cesti, Dane, Vodice - i već nalazim znak koji govori da napuštam Istarsku i ulazim u Primorsko-Goransku županiju! Cesta se ne mijenja, izgleda isto, pa se njome preko Muna i Žejana spuštam do Brguda gdje izbijam na "velike" ceste. Sva se ova mjestašca nalaze tek na kilometar-dva od granice... |
Crvena Istra
Dolazim do Buzeta, i već mi stvarno treba kava. Dok je zahvalno srkućem na praznoj terasi kafića, promatram trg, Narodni dom i spomenik sa petokrakom. Da ne bi pomislio kako ću sada pametovati i pomišljati da nekome govorim kako da živi i koje ideje da cijeni; samo uz kavu razmišljam o ovim krajevima i o činjenici da ne dopuštaju Thompsonu nastup u Istri. Ovo su radnički, rudarski krajevi - socijalni pokreti su među radnicima bili snažni a kretanja ljudi izražena. Nadalje, desničari i crnokošuljaši im nisu dragi; talijanski fašisti u crnim su košuljama ovdje učinili mnoga zla. Od kraja Prvog do kraja Drugog svjetskog rata Istra je bila Talijanska, a NDH im je prepustila i Dalmaciju, Gorski kotar... nije bilo razloga zašto bi Istrijani voljeli hrvatske nacionaliste - tek ih je Titova vlada '47.-e vratila Hrvatskoj. Za razliku od Istre, u Zagori nije bilo indrustrije ni bilo kakve privrede, što je uzrokovalo slabo kretanje stanovništva; način preživljavanja bio je vezan uz snalažljivost, obiteljsku odanost, klanove i, posljednično, uz nacionalizam. Bez drugih mogućnosti zarade šverc kontroliranom robom onog vremena (sol, a naročito duhan) bio je izražen. Nakon žandarskog državnog terora tridesetih godina, uspostava NDH na tim je prostorima donijela perspektivu i pogled u budućnost nacionalne države. Stvarno različiti životni nazori... |
Nad Motovunom
Na ovom se humovitom brijegu što se uzdiže iz doline podamnom - a koja se jednostavno zove Livade - stoji gradić Motovun. Spuštam se serpentinama niz šumovite obronke u dolinu, ali ne odlazim do tog bisera - danas se nekako osjećam kao svinja. Samo nastavljam dalje; tu na Livadama izbijam na cestu koja dolazi od Buja - ona ovdje postaje najbliža granici i preko Istarskih toplica odlazi za Buzet.Opet me iznenađuju šume; njihova gustoća i veličina - uvijek sam Istru krajolikom zamišljao poput Dalmacije; makija i kamen. Nimalo nije tako; zemlja je bogata a šume stvarne. Kao klinac sam čitao Nazora i njegove "Priče iz Motovunske šume", ali se nikako nisam mogao uživiti u šumovitost ovih krajeva. |
Dobrom i zavojitom cestom sa vrlo rijetkim prometom prolazim kroz mala sela i dolazim do mjestašca Oprtlja. Ili "Oprtalja"? Ah, tko će ga znati; sve i da pitam nekog lokalca vjerojatno bih dobio odgovor koji ne bih znao ponoviti...Ceste su dobro dokumentirane ovakvim mapama postavljenim uz put; istina, namjenjene su biciklistima, ali i nama na biciklima s pomoćnim motorom mogu dobro poslužiti. |
Dragonja i Šterna
Vraćam se natrag cestom prema Plovaniji i tu negdje iznad Buja posljednja dionica mog puta uistinu počinje. Idem nedaleko rječice Dragonje pa ispod Momjana prema Šterni. Zastajem i uzimam odličnu vodu sa izvora ispred ove crkve na slici, osvježavam se i spreman sam za daljnu vožnju. |
Skromni kampovi i tereni za golf
Izgleda da se ferijalno odmaralište i dječiji kamp kod Crvene zemlje u Savudriji malo promjenio. Kad sam kao osnovnoškolac ovdje ljetovao, spavali smo pod vojnim šatorima! Danas su tu hoteli koji izgledaju prilično eskluzivno a uz njih leže njegovani golf-tereni.Sjećam se događaja s tog ljetovanja koji mi tada nije izgledao nimalo zabavno; zajebanti su mi tokom noći zapalili bicikl! Spavao sam tako tvrdo da nisam odmah osjetio plamen, pa sam ostatak ljetovanja hodao bos, oslanjajući se samo na petu jer su mi prsti na toj nozi imali gadne plikove od opeklina. Nevina dječja zabava. |
Piranski zaljev, ili kako ga zovu zemljopisni krojači s ove strane granice; Savudrijska vala. Kao da je taj naziv postojao prije desetak godina... |
Savudrija i krajnji zapad
I eto, izbijam na vrh rta Savudrije; krajnja zapadna točka republike Hrvatske. OK, OK, znam; strogo zemljopisno uzevši rt Valparija , jedan kilometar južnije - on je trunku zapadnije od Savudrije, ali kako je ovo MOJE putovanje tako JA određujem pravila, a Savudrija je uz granicu i zato... uhh, možda je ova dvotjedna vožnja bila malo preduga; s kime se ja to svađam? |
Sa dosadno praktičnog autoputa - koji je više od polovine još uvijek u izgradnji pa mi nije baš drago kad moram izbrojati dvadesetak kuna za cestarinu - silazim nešto prije Plovanije, na odvojku za Savudriju, tih posljednjih dvanaestak kilometara teče lako, zabavnom i živopisnom cestom. Fakat ću morati jednom otići voziti ovim malim cestama, preljepe su! |
Pula
Pula; uobičajen gradski krkljanac pojačan činjenicom da sam u nepoznatom gradu. Toliko sam krstario njome u potrazi za običnom benzinskom pumpom da sam već mislio prebaciti na rezervu! Odlazim do Arene, klopam i zaključujem kako će mi krstarenje obalom oduzeti previše vremena; sve te malene cestice, duboki zaljevi - nije ovo kao Jadranska magistrala... otići ću jednostavno lijevim krakom Istarskog ipsilona do Plovanije pa će mi ostati više vremena za stvarnu svrhu moga puta. Ionako vidim kako bi za Istru trebala 3 ili 4 dana da se cijela zaozbiljno "pokrije"... OK, zabilježeno.Pula; u njoj nisam nikada bio, ali sam poznavao jednu curu odavde, zvala se Olja a studirala je u Zagrebu. Rekao sam joj da što god radi, neka pazi da nikada ne doktorira - jer bi onda bila Dr. Olja. Bio je to savršeni ulet... |
Raša, rudarski kraj
Vozim dalje starom, obalnom cestom prema Puli. Ispod Učke se nižu se mjesta poznatih imena; Lovran, Medveja, Mošćenićka draga, Brestova sa svojim trajektom za Porozine na Cresu, pa zatim slijedi Plominski zaljev, Labin i Raša. Nisu lagali oni koji su pričali kako je Istra krasno mjesto za voziti; tek sam zašao u nju a već sam očaran; mnogo je šumovitije i zelenije nego što sam zamišljao.Od Raše se uspinjem serpentinama preko Barbana i nastavljam dalje povremeno vrlo ravnim dionicama za Pulu. |
Opatija otvara vrata Istre
Rijeka i njene prometne gužve me ne vesele, ali svejedno idem kroz centar grada; kada bih sad otišao na obilaznicu osjećao bih se kao da varam! Nastavljam odmah i do Opatije - malo se smucam njome i tražim kakvu čistu, nesvakodnevnu vizuru za dobru fotku, ne želim nešto tako izrabljeno kao što je "Djevojka sa galebom" - aha, ovdje ćemo, kod svjetionika! |
Jutro u Crkvenici, u sebi osjećam miran i postojan ritam - savršen za dugu vožnju. I trebati će mi; za danas imam zamašan plan; preći cijelu Istru i ući u Gorski Kotar. Radujem se; osim nešto malo po krovu Istre, po Ćićariji, ovuda nisam ganjao bajk... nakon kavice sa Šćukijem i njegovima - krećem. |
01.08.2010., nedjelja
Mapa puta
Deseti danVrijeme: Toplo i ugodno Vjetar blag. Suho. Ceste: Uglavnom magistrala. Nešto malo lokalnih cesta i staza. Danas prijeđeni put: 618 km. |
Crikva, predgrađe Zagreba
Zovem frenda, Šćukija, on ima apartman ovdje - baš dobro, mogu ga iskorištavati! Odlazimo s njegovim frendovima na večeru na najveću pizzu koju sam ikada vidio; možeš li zamisliti jednu pizzu od koje se najede (ali baš najede) devetero zdravih, aktivnih ljudi nakon dana provedenog na moru? Ne king-size pizza, već King-Kong size! (čini li ti se da često klopam pizzu? Ma, neeee...) |
Još jedan mali hop - i eto me u Crikvenici! Ko kaže da je Jadran velik, i da su ceste zamorne?Dok ošamućeno gledam u križ, polako dolazim k sebi; ovdje sam već fakat doma! Više zagrebačkih tablica nego svih ostalih zajedno... znaš što me pitaju kad kod kuće, u Dubravi, velim da idem na kupanje? - Ideš li na Jarun ili u Crikvu? Fakat, kad su velike gužve prije stigneš autoputom do Crikvenice nego preko grada do Jaruna... Zgodna scena se desila putem u Starigradu Paklenici; stajem na benzinskoj i skužim da mi se kosa omotala oko kabela slušalica koji viri iz kacige - prtljam i ne uspijevam raspetljati kosu ni skinuti kacigu, pa onako umoran gubim živce i vadim nož kojim režem komad kose i skidam kacigu. Tek tad primijetim dvoje talijanskih turista koji me gledaju kao divljaka koji se spustio sa brda... |
Primošten
Od Dubrovnika do Primoštena - hop! Znam; postoji brži i lakši put, ali da sam htio brzo i lako, ostao bih doma! Ovako sam se satima ljuljao po magistrali - nije da je baš najljepša cesta kojom sam vozio, i promet zna biti zamoran, ali pogled je na svakom kilometru nov i drugačiji. Na magistrali postoji samo jedna stvar koja nikako ne valja; turisti u natikačama, koji s ručnicima i malom djecom prelaze prometnicu! Trebalo bi zabraniti iznajmljivanje apartmana iznad magistrale koji nemaju osiguran prijelaz preko nje - ovo je primitivno, jadno, i krajnje opasno. Vrijeme je za osvježenje i ručak; poznajem ovu plažu u Primoštenu, treba mi koja minuta od ceste do nje; prvo se skidam i bacam u vodu, a onda klopa! Da sam napravio obrnuto, frišku bi figu išao na plivanje! |
Srđ, utvrda Imperial i nova žičara
Novi križ, na mjesto staroga, srušenog pri napadu na početku rata.Ovaj amfiteatar izgleda kao da ima i sasvim upotrebnu namjenu! Baš me zanima što se tu može čuti? Hm, vjerojatno neki dosadni turistički vodič koji naklapa o povijesti japanskim turistima... ili možda ipak i nešto bolje... |
Znam, dosadno i sto puta viđeno, ali; panorama Dubrovnika.Sada se gradske uduge i financijeri svađaju da li treba ili ne graditi golf terene na sjevernim padinama Srđa. Naravno, tereni bi izgledali lijepo, ali mislim da je više riječ o jeftinoj kupovini terena na kojima bi se gradile skupe vile - i to je déja vu, kak bi se reklo pri nas h Dubravi. |
Restoran na gornjoj postaji žičare. Nije loše, nije loše...Ako je klopa dobra poput pogleda, ovo bi moglo biti izvrsno mjesto za ručak! |
Prije nego što zaozbiljno krenem voziti danas, hoću još otići na Srđ. Sjećam ga se još s početka devedesetih, kad je tvrđava Imperial - koju su gradili francuzi i kasnije austrijanci - po prvi puta poslužila svojoj stvarnoj namjeni; obrani Dubrovnika. Nakon avionskog raketiranja odašiljača HRT-a usljedio je napad potpomognut ratnom mornaricom - uspjeli su doći skroz na samu tvrđavu, ali su branitelji uz pomoć artiljerije uspjeli odbiti napad i spasiti Dubrovnik od okupacije. Nedavno sam na telki vidio da je žičara obnovljena - nije baš da mi se vozi njome, ali želim vidjeti kako to izgleda.Oštećenja koja vidiš na staroj tvrđavi nisu iz nekih davnih vremena... |
Kupari; dvosmisleni biser
Neki su hoteli građeni u maniru talijanskih odmarališta 19 stoljeća, drugi su pak bili odraz modernističkog socijalizma i čistih linija sedamdesetih godina... ponešto za svaki ukus - i izbor između masovnosti i eskluzivnosti.Čekamo kakvog bogatog Rusa - ili Zanzibarca, ili Marsijanca, ne pitamo! Samo mora imati puno love i obraz kao đon kako bi mogao podmazivati na pravim mjestima jer to je način na koji se ovdje rješavaju pravni problemi. |
Kupari su (bili) kompleks od šest hotela i Titove vile - sve pod upravom JNA. Tijekom Domovinskog rata Kupari su bili pod okupacijom i četnici su ih u potpunosti su uništili, opljačkali i popalili. Ono što je nelogično je da već petnaest godina nije napravljeno ništa kako bi se ovaj kompleks ili bilo koji njegov dio vratio u službu turizma - sve pod maglom nerješenih imovinsko-pravnih odnosa. A plaže su predivne, šuma koja ga okružuje (i guta, malo po malo) gusta i sjenovita... |
Ehh, jučer je palo odmaranje, lagana vožnja i zeka-peka; danas mi valja nadoknaditi propušteno, ako ne već kvalitetom onda barem kvantitetom! Kako sam prilikom planiranja putovanja zaključio da obala nije granica - a ionako sam je već u više navrata prošao cijelu, nema smisla da se polagano cogljam i istražujem njene zakutke; jednostavno palim ka sjeveru! Istinabog; neću autoputom, idem od Dubrovnika do Rijeke Jadranskom magistralom. Dobro; od Župe Dubrovačke do Crikvenice, ali to je ta kilometraža...Prije nego što krenem, da još napravim par fotki u još jednoj nelogičnosti hrvatskog turizma; Kuparima. |
