Kao u staroj poslovici, od plana koji je lagano rastao nije na kraju bilo ničeg. Taj MUN fest je bio na kraju seoskog i šumskog puta dugog koji 6 kilometara uz Mrežnicu, i organizatori su mudro zaključili da je put loš pa ga valja na strmim djelovima nasuti svježim, rahlim tucanikom. Brilijantno! Možda za aute to i nije loša ideja, ali za bajkove... Na jednoj nizbrdici i zavoju na tom makadamu sam se dočekao na lijevu nogu (i doslovno i u prenesenom smislu!) i ta se noga nije pokazala dorasla zadaći. Jednom sam slomio to koljeno - patelu i unutrašnje križne ligamente - ali ovaj put osjećaj je bio potpuno nov; nešto je opako škljocnulo u lijevoj tetivi sa stražnje strane koljena i noga se samo urušila...
Obično se pri terenskoj vožnji osjećam zaštićeno jer nosim svu potrebnu opremu, ali da nešto otkaže "iznutra"; da se nije rastuklo po cesti, to je nova stvar. Parkao sam bajk i otišao na dugu šetnju; kojih 5 kilometara,jer mi se unatoč boli to činilo kao nešto što valja "razgaziti", no pri povratku sam vidio da jedva šaltam brzine, priznao poraz i vratio se doma repa čvrsto i odlučno podvijenog između nogu.
Post je objavljen 21.08.2010. u 14:11 sati.