Niz Kupu idem do Čednja, gdje znam da moram desno uz strmi uspon, ali mi vrag ne da mira i nastavljam još malo do Podstena, gdje nalazim mjestašce usnulo u dubok san - pogledaj kako im izgleda osnovna škola! To je tako dubok san da tu nikakav princ i nikakav poljubac više ne pomažu...
Podstene su me zapravo privukle i prisjećanjem kako je to i posljednje odredište starog putopisca Jože Horvata, autora dnevnika oplovljavanja svijeta na jedrilici "Besa" i brojnih drugih djela poput Mačak pod šljemom, Ciguli-miguli... Legendaran tip; život ga je lomio i trgao, oduzeo mu toliko toga - a on je istom tom životu strastveno i predano otkidao svaki komadić ljepote, avanture i stvaranja pa ih dijelio sa ljudima oko sebe. Rođen je pred skoro 100 godina u Kotoribi, gdje sam bio pred koji tjedan. Jednom me se silno dojmilo pismo njegove žene Renate njihovom sinu; "Slušaj me Mićo… Bila sam u petom mjesecu trudnoće kad su nas fašisti razbili na Kalniku. Nisam mogla trčati, pa sam se sakrila u kukuruz ispod sela Apatovac. Pretraživali su polja tražeći ranjene i skrivene partizane, slušala sam oko sebe glasove neprijateljskih vojnika i znala sam da će me, ako me nađu, zaklati i rasporiti mi trbuh… To su činili… Ali, ni u tomu strašnom času nisam požalila što sam otišla u partizane. Držala sam pištolj na sljepoočnici, spremna da se ubijem čim me zamijete… A tebe sam nosila. Zašto ti to sad kažem?… Zato jer ako mi se nešto dogodi - mislim na najgore - ni u tragičnom času kad se budu lomili jarboli i gubili životi, ni tada, kao ni onda na Kalniku, neću požaliti što sam krenula. To je moja volja, volim more i najsretnija sam kad sam na brodu. Dobro je da to znaš, bit će ti lakše sjećanje na mene…" Oba su im sina, Mićo i Marko, poginuli.
Post je objavljen 03.08.2010. u 14:43 sati.