Dolazim do Buzeta, i već mi stvarno treba kava. Dok je zahvalno srkućem na praznoj terasi kafića, promatram trg, Narodni dom i spomenik sa petokrakom. Da ne bi pomislio kako ću sada pametovati i pomišljati da nekome govorim kako da živi i koje ideje da cijeni; samo uz kavu razmišljam o ovim krajevima i o činjenici da ne dopuštaju Thompsonu nastup u Istri. Ovo su radnički, rudarski krajevi - socijalni pokreti su među radnicima bili snažni a kretanja ljudi izražena. Nadalje, desničari i crnokošuljaši im nisu dragi; talijanski fašisti u crnim su košuljama ovdje učinili mnoga zla. Od kraja Prvog do kraja Drugog svjetskog rata Istra je bila Talijanska, a NDH im je prepustila i Dalmaciju, Gorski kotar... nije bilo razloga zašto bi Istrijani voljeli hrvatske nacionaliste - tek ih je Titova vlada '47.-e vratila Hrvatskoj. Za razliku od Istre, u Zagori nije bilo indrustrije ni bilo kakve privrede, što je uzrokovalo slabo kretanje stanovništva; način preživljavanja bio je vezan uz snalažljivost, obiteljsku odanost, klanove i, posljednično, uz nacionalizam. Bez drugih mogućnosti zarade šverc kontroliranom robom onog vremena (sol, a naročito duhan) bio je izražen. Nakon žandarskog državnog terora tridesetih godina, uspostava NDH na tim je prostorima donijela perspektivu i pogled u budućnost nacionalne države. Stvarno različiti životni nazori...
Post je objavljen 02.08.2010. u 16:49 sati.