Zmayski z Brega landra naokolo
| < | srpanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
31.07.2011., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, vruće, kroz Liku svježe, u Zagrebu sparno, temperatura 16-28°C.Ceste: Dobre regionalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 382 km. |
Do moreta, a.k.a. morinja...
|
Na Plitvicama gužva kao da si u gradu - oprezno se provlačim kroz horde turista koji zjakaju okolo; nemaju pojma kamo žele ići, a kad su kretali na godišnji svoje poznavanje prometnih propisa ostavili su doma. U Gračacu na benzinskoj je grupa njemačkih bikera - izgubili su se malo; bili su u Gospiću i htjeli za Karlobag, ali su "zeru falili"; objašnjavam im mogućnosti kako će dalje - najviše ih muči to što na kartama postoje brojčane oznake cesta, no na samim cestama i pločama uz put ih nigdje nema. Nastavljam standardnim smijerom Obrovac - Benkovac; ta cesta preko Bukovice bi bila prekrasna za voziti; zavoji se nižu, pogled puca na kamenu dolinu - da nije "izfrezana" tako gadno i duboko da ponegdje moram usporiti i na 30 km/h. Prolazim Novigradsko i Karinsko more - ili, kako ga većina posprdno zove "Srpsko more"; jednom sam se ovdje kupao i nije mi baš ostalo u dobrom sjećanju; boćato blato i šaš, kao da si na jezeru. Fol si došao na more, a od svježe slanosti i osjećaja slobodne povezanosti sa cijelim svijetom - nula bodova. Čujem se sa Klekom; ekipa je u Polači, u Ravnim Kotarima, kod Geze - i njega "vrbujemo" u Veterane.  Odlazim tamo pa uživam u popodnevnom predahu i razgovoru s frendovima pod hladovitim stablom dok vjetrić piri. Spuštamo se "čoporativno" u Pakoštane gdje nas u svom kafiću na plaži ugošćuje pukovnik Maksan. Klek i on pričaju o bitkama u ovdašnjem zaleđu i kod Prozora, dok cure uživaju u koktelu "Sex on the beach". Prolazimo kroz Stankovce - ovdašnji party je bio razlog zašto sam htio krenuti još u petak ili subotu; ah, ne može se imati sve što se poželi. U sumrak stižemo do Vodica - slijedi "zabavno" noćno podizanje šatora, pa nas potom Bumba u club-house MK Okit hladi gemištima do sitnih sati... |
Gablec u Slunju
U Slunju sam već pristojno zainteresiran za ubaciti nešto u kljun, no ne sviđa mi se pogled na Rastoke; krcate su turistima. Dobro, ionako zastajem uz njih skoro svaki put kad vozim ovuda, može se stati i drugdje. U posljednji tren upadam u špeceraj (ipak je nedjelja) uzimam neki sendvič i sjedam u park pred gradskom upravom. Ljetna idila; sunce, vjetrić, krošnjata sjenovita stabla, klinci se igraju u parku... zaradim blagu trzajnu ozljedu mozga shvaćajući kako je svijet postao globalno selo. Multikulturalnost u praksi; mame i njihovi klinci govore ruski, a ponašaju se kao da su tu domaći... - u istom onom Slunju otkud su panduri koji su prije dvadesetak godina zaustavljali vozače uz pitanje "Đe gonjaš?"  S osmjehom se prisjećam priče s početka rata; u susjednoj mi zgradi u Karlovcu Slunjski su izbjeglice klali odojka u stanu, u kadi, a crijeva izbacili direktno u kontejner. Moja teta koja je živjela u toj zgradi je bila sva u šoku kad je išla baciti smeće; otvori ona kontejner i u njemu vidi crijeva i neprepoznatljive iznutrice; uplašila se da je našla ljudski leš! Ali, da ne bi netko mislio da imam loše mišljenje o svim Slunjanima; drag frend iz mladih dana, Nik - on je bio iz Slunja. |
S lijeve strane možete vidjeti dio naše osebujne turističke ponude...
Zastajem na piš-pauzu u Tušiloviću, pored onih benzinskih kod skretanja prema Vojniću i Gvozdu. Siguran sam da turisti znaju cijeniti ovakve bisere arhitekture tik uz magistralnu cestu - ipak je ovo dio naše specifične turističke ponude; možda bismo ih mogli uvjeravati da su to realistično dizajnirani paintball tereni? Možda da im prodajemo i muda pod bubrege? Spuštam se u dvorište između kuća i prisjećam; u podrumu ove lijevo Srbi su imali benzinsku pumpu "na crno" - limene bačve pune goriva, možda kojih 3-4 tone. U desnoj sam se poslužio jednim "stojadinom" i koristio ga koji tjedan tijekom Oluje. Sjećam se bizarnog događaja; dva-tri dana nakon početka Oluje došao mi frend i zamolio me da ga odvezem do njegovih rođaka koji su živjeli u selu kojih desetak kilometara odavde. Prekrasan ljetni dan, vremena taman za mali izlet - i uskoro smo u tom zaseoku s "mojim" "novim" autom. Nakon petnaestak minuta napokon nalazimo njegove rođake; skrili se u podrumu kuće i čude nam se i grle nas. Nama ništa jasno - dok nam nisu objasnili da su ovo prve hrvatske odore koje su vidjeli i kako se predvečer još vraćaju iz okolnih šuma "neki" koji još nisu pobjegli... |
Đubrava, moj roden kraj...
Napokon godišnji! Želio sam krenuti još u petak, nadao sam se da ću moći barem u subotu, no tek u nedjelju poslje 10 uspio sam raščistiti svu gužvu oko posla (i prebaciti ostatak gnjavaže frendu po sistemu "Brigo moja - prijeđi na drugoga!"). Tena je već danima pripremljena i natovarena kao mazga - brzo obavljam još završno pakiranje i nakon par sitnica po Dubravi spreman sam krenuti. U punoj sam opremi i vruće je, a na semaforu mi zvoni mob; dvije frendice, Tanja i Antica viču na mene; da kako sam mogao proći pored njih samo tako, još su mi i mahale... - velim; sorry, cure, nisam vas skužio, drugi put - prevruće je za sjedenje u birtiji u odijelu.Izvlačim se iz grada i krećem standardnim smjerom; Starom Karlovačkom. Vidim da su je otkrili štedljiviji poljski i češki turisti tako da ima pomalo i gužve, ali danas mi se ne ide onim Zmayskim (čitaj: izrazito zaobilaznim) rutama preko Hudog Biteka ili Kravarskog; vruće je i kasno sam krenuo, a htio bih biti kod Šibenika još prije večeri. |
27.07.2011., srijeda
Mapa puta
Vrijeme: Oblačno, sparno ali suho, toplo, temperatura 26°C.Ceste: Dobre magistralne i regionalne ceste. Ukupno pređeni put: 166 km. |
Natrag za Zabreg - breg
Kao Veterani se zahvaljujemo našem organizatoru Anti - Ante, hvala ti što si nam svojim trudom i organizacijom svima omogućio da napravimo nešto korisno i pružimo podršku gdje je bila potrebna! Osobe poput tebe koje preuzimaju inicijativu kad vide ljude kojima je pomoć potrebna daju nam vjeru u budućnost.Ne ide baš loše toj našoj ljudskoj rasi, ako nas uhvatiš u pravom trenutku; lijepo je vidjeti kako se možemo sakupiti u velikom broju kako bismo dali podršku jednome od nas koji je u boli i nevolji. Pada večer i oblaci se skupljaju - lokalni dečki imaju par kilometara do doma, no Branko i ja mislimo kako bi bilo pametno krenuti dok se još nešto i vidi. Pozdravljamo se s prijateljima i odjahujemo u suton... Prema Zagrebu nam se ne žuri, pa nam je ritam ipak mirniji nego pri dolasku. Oko Gorice smo nagrađeni i mističnim pogledom; oblaci potpuno zatvaraju nebo i donose raniju noć, ali je sunce iza obzora našlo još neke procjepe među njima i obojalo našu večer crvenim, bogatim tonovima... poezija na kotačima... |
Dijana, dijete blago
Dijana nas prima sjedeći u dvorištu; pozdravljam je u ime Zagrebačkih Veterana i predajem kovertu sa lovom koju smo u Svjetioniku Života i od MK Veterana - Zagreb skupili za nju (nadam se da će joj pomoći!) i velim da je sa 15 godina dovoljno stara da počne odlaziti na moto-fešte i da se nadam da ćemo se vidjeti na kojoj od njih. Ona je zatečena svim tim velikim, crnim bajkerima i ne nalazi riječi kojima bi odgovorila. Malo, sitno, blago, ranjivo stvorenje...Branko se sjeti i poklanja Dijani maramu sa klupskim bojama - za uspomenu. Druženje i slikanje sa Dijanom i njenim roditeljima se polako pretvara u mini-moto-party; stojimo u grupicama koje se miješaju, uobičajeni razgovori i zezancije teku... Dijana je očigledno očarana motorima; uz podršku mame i sestre (doslovno; podršku. Ravnoteža joj nije baš kako bi trebala biti...) obilazi motore, gleda ih velikim, očaranim očima, na ponekog sjedne i slika se na njemu, a bome se malo i povezla na jednome, dok su joj njene "čuvarice" glumile pomoćne kotače. |
Mošćenica
U sedam nula-nula krećemo u organiziranoj, mirnoj koloni prema Petrinji i tom njenom predgrađu; Mošćenici. Dolazimo do uske, makadamske ulice koja odmah postaje pretijesna za tu silu motora; ima nas valjda stotinjak! Parkiramo se kojekako i u nezgrapnoj, trapavoj masi guramo pred kućom u tom kultiviranom, urednom mjestu. Nije baš da se tu odmah osjećamo kao doma; previše smo grubi i nespretni u svojoj veličini; daj ti nama "sigurno" okruženje kakvog club-house-a gdje ništa ne možemo razbiti - tu smo mi opušteni, glasni i nasmijani! Kuća njene obitelji mi se svidjela; očigledno su to vrijedni, radišni ljudi. Već na sljedećem kućnom broju nalazi se davno zgarište i ruševina nečijeg doma; dimnjak strši nad nepostojećim krovom u nebo kao polomljena kost. Pitam moje Petrinjce gdje se nalazilo ovo područje za vrijeme rata; vele da je bilo koji kilometar preko crte. |
Zagreb - Cucak
Krećemo i još se zekamo kako ćemo organizirati "kolonu"; odlučujemo da to mora biti po klupskim pravilima; Road Captain na čelo kolone, dok Assistant Captain drži začelje!  Ipak, veliki je gušt voziti malo oštrije; Branko se zna "popeljati"; njegov GTR sa svojih soma i četristo kubika upravo "preskače" aute dok se ja sa svojom vremešnom Supertenerkom i njenih 750 moram malo potruditi kako bih držao njegov tempo na ravnim dionicama i dugim zavojima. Svejedno, držimo fini ritam i zajedno sa izvlačenjem iz Zagrebačke gungule i traženjem tog Superkonzuma na izlasku iz Siska treba nam sveukupno 45 minuta da stignemo tamo. Super! Imamo još pola sata do polaska, pa se pozdravljamo s Antom i družimo sa frendovima iz raznih klubova koji su se okupili - Petrinjci su skoro pa u punom sastavu, imaju i novih članova... |
Ante i bikeri SMŽ za Dijanu
Ante (od Zadarskih Beštija - eh, njih stvarno posvuda nađeš... "nepristojni" ljudi, to ti je  ) iz Siska se bacio na organiziranje velike stvari; motorističkog skupa potpore petnaestogodišnjoj Dijani Pavlović iz Mošćenice, Petrinjskog predgrađa. Dijana je velika obožavateljica motora, a ne može uživati u njima kako bi cure tih godina trebale. Boluje od tumora na mozgu, imala je tri operacije do sada i očekuje ju još jedna teška operacija, sa neizvjesnim ishodom. Ante se zato odlučio napraviti pravi mali spektakl samo za nju, kako bismo joj pružili podršku i podigli moral dok skuplja snagu i volju za predstojeće napore. Odazvali su se svi klubovi Sisačko-Moslavačke županije, a Zagrebački Veterani smatraju da je dolazak i njihova obaveza; mi smo braća - Zagreb se branio i pred Siskom.Sredina je radnog tjedna i unatoč tome što okupljanje počinje u Sisku u 18 sati, mi purgerinjosi ne možemo krenuti tako rano da stignemo baš na sam početak; šljaka se. Branko i ja krećemo iz "Svjetionika" petnaest do šest - danas smo imali predavanje o Web designu tamo, pa smo došli s bajkovima i u kompletnoj opremi; pravi "gušt" je sjediti u školskim klupama u svoj toj koži u sparno zagrebačko popodne!  |
23.07.2011., subota
Mapa puta
Vrijeme: Oblačno, kiša i pljuskovi, povremeno suho, toplo, temperatura 23°C.Ceste: Uglavnom dobre magistralne, regionalne i lokalne ceste. Preko Zrinske gore razbijen asfalt. Ukupno pređeni put: 278 km. |
Natrag u današnje vrijeme...
|
Završavamo naš obilazak za danas, do neke nove prilike. Znaš, ponekad mi je teško "prešaltati" se iz ovih potresnih svjedočanstava tih vremena u ovo sada, u današnje vrijeme. Nekako, u mom sjećanju ostajem "tamo", i "tada". Ahhh... Vidimo, kiša će nas prati sve vrijeme. Dok vozimo od Gvozdenskog mimoilazimo se s "Milijunašicom"; Labaš vjerojatno odlazi na susret preko u Bosnu - ili možda ide za Pakistan! Pozdravljamo se dugim mahanjem; kao ljudi koji su na motorima "doma" - po ovoj kiši šminkera na cesti nema. U to kasno poslijepodne odlazimo dragom mi cestom do Gline, na još malo druženja na korzu, a potom Petrinjci vode sve u svom smijeru; "Ma, preko Petrinje je i bolja cesta...!". Kao da ne znam koje su im podle namjere! Kao i uvijek žele sve nas odvesti sebi, i hraniti i pojiti do u noć! Ja se ne dam; odlazim onom dobrom, zavojitom šumskom cestom preko Taborišta i Pokupskog za Zabreg; večeras me čeka još posla...E, da; netko je spomenuo da je ona cesta preko Odre zatvorena zbog obnove mosta i da se mora obilaziti preko Buševca; sada je ponovo provozna, most je gotov, i baš je dobro napravljen. |
Na obroncima Gvozda, pod Šamaricom
Nakon mise i poludnevne vožnje vrijeme nam je okrijepiti se; u gazdinstvu našeg domaćina svi smo dobro došli; ručamo i družimo se, a kad nas kasnije kiša potjera pod strehe, uz kavu slušamo priče lokalnih mještana o mukama i patnji koje su osobno proživjeli za vrijeme okupacije.Naš domaćin opisuje svoj križni put; odveli su ga na Šamaricu na tjedan dana i tukli svake noći između ponoći i dva ujutru. Veli; sve je dobro, ali kada počnu tući po slabinama... Pomišljam; kako grozna je morala biti ta bol, kada sve ostalo batinanje i mučenje u usporedbi s njom može opisati kao - dobro! Zdravlje mu je razoreno; doktori su mu rekli kako mu "dolje sve odumire". Priča o svom starom ocu i majci koje su ubili, tu, gdje nas je ugostio i onda spalili zajedno sa kućom. Majka je bila nepokretan invalid; žena slomljenog kuka. Spominje kako se i danas zna probuditi u suzama; osjećam ga kao brata - moje muke su bile neuporedivo manje a svejedno sam kasne devedesete proveo kao što on provodi ove godine. Ispred kuće, podno velikog kamenog križa dvije su ploče; novija, sa imenima njegovih roditelja i jednog rođaka kojeg su tu ubili '91. i starija, sa pedesetak imena, Hrvata koji su poklani na tom mjestu na Božić '41. Poslje, u osobnom razgovoru ga pitam o tom davnom zločinu; počinili su ga partizani i četnici zajedno, dok su još na početku rata surađivali (ako je ta riječ koja govori o "radu" tu uopće primjerena). |
Gvozdansko, hrvatska Masada
Odlazimo od Pounja za Gvozdansko; tu stajemo u domaćinstvu gospodina Josipa pa odlazimo u obližnju crkvicu na svetu misu. Svećenik, vojni kapelan koji nam je održao misu priča o ruševnoj utvrdi nad Gvozdanskim. Uspoređuje je sa Masadom, koju Izraelci slave kao mjesto velikog junaštva svoga naroda - a na ovom mjestu Hrvati su pokazali još i veće junaštvo. U toj starohrvatskoj utvrdi koju su podigli još Zrinski u 16. stoljeću posada od 300 branitelja nije htjela predati grad silno nadmoćnoj turskoj vojsci - iako im je ponuđen život i odlazak sa svim imanjem na slobodni prostor Hrvatske. Nakon opsade i noći u kojoj su stabla pucala od hladnoće Turci su krenuli na još jedan juriš, kojem se nitko nije odupro. Kada su napokon provalili u grad zatekli su vojnike na straži sa oružjem u rukama, žene i djecu sklonjene u utvrdi - sve nepokretne i smrznute, bez hrane, vode, streljiva ili drva za ogrjev. Turski je paša zapovjedio da se pronađe katolički svećenik kako bi junački branitelji bili dostojno pokopani. Čitavu priču o toj utvrdi nalazim kasnije na Wikipediji. |
Dvor
Bruno u Dvoru, kod spomenika u centru mjesta.Dio jedne priče iz Dvora: "...iz podruma Milicjske stanice odvode njih trojicu, uz potok iza grada. Nakon nekog vremena zaustavljaju se, izdvajaju jednog a ostali nastavljaju dalje. Uskoro se čuje pucanj i potom pljusak tijela koje pada u vodu. Odvajaju drugog i nastavljaju dalje s trećim. Ponovo pucanj i pljusak tijela u vodu. Treći odlučuje da mora pokušati pobjeći kroz noć; baca se u nabujali potok i prije nego su uspjeli osvijetliti ga baterijama zavlači se u korijenje i blato na obali potoka. Misle da je krenuo nizvodno, prema Uni, i tamo ga traže, on se izvlači iz vode i odlazi u Dvor, zvoni na vrata svom prijatelju s posla, Srbinu i veli; "Spašavaj me, pobjegao sam sa strijeljanja!". Ovaj mu u prvi mah u prepasti odgovara: "Kud si meni došao?!" ali ga ipak skriva i preko poznanika, oficira JNA, izvlači u Bosnu i dalje u Hrvatsku..." |
Crkva svete Katarine
Odvajamo se od ceste uzbrdo ka obnovljenoj crkvi svete Katarine. Krasan pogled pruža se na sve strane; uzvodno i nizvodno dolinom Une, kao i na sjever preko polja i šuma ovog bregovitog kraja.Obrati pažnju na samu crkvu; kameni dijelovi zidova stoje od davna, dok su cigleni tek od obnove nakon oslobođenja. Crkva je bila minirana i nije riječ o borbenom djelovanju; to je jedan od mnogih primjera planski provođene politike "spaljene zemlje" u ovome kraju; razoriti domove i crkve kako se hrvatski narod ovamo nikada ne bi vratio. Kada to čovjek sluša iz svoje civilizacijske perspektive udobnog naslonjača može mu zvučati poput floskule, poput indoktrinacijskog pretjerivanja ("Oni su bili zli, a mi smo bili dobri!"), no kad osobno vidiš situaciju na terenu, kada vidiš mjesto crkve koja je stajala nekoliko stoljeća srušene tako da su i temelje uklonili i preko njenog položaja napravili sto metara ceste (a znamo koliko su cesta sagradili u "Krajini"...) - onda ti bude jasno da je riječ o planu i namjeri. |
Kozibrod, Divuša, Unčani...
Uz povremenu šalu i rješavajući uobičajene teškoće lakše nam je nositi se sa teretom ozbiljne stvarnosti iz naše teške prošlosti, no ipak ne zaboravljamo zašto smo ovdje.U jednom selu zastajemo pred ostacima betonskih stupova ograde uz cestu; iza njih razraslo žbunje skriva strminu brijega a od zgrade u nekadašnjem dvorištu ništa se ni ne nazire; zbunjeno se osvrćem dok slušam: "Stojimo pred legendarnom policijskom postajom u Kozibrodu..." Ante nam na svakom mjestu gdje stanemo prenosi svoja bogata iskustva i opisuje zbivanja sa početka rata. Njegovo znanje je uistinu impozantno; zna mnoge osobne priče kako stradalih tako i zločinaca, opisuje taktičke pokrete naših i njihovih postrojbi i sve to smješta u kontekst strateške situacije. Da ta priča ne bi bila "štura" (kao da bi mogla biti!) još govori o sudbinama pojedinaca i što im se dešava danas... A na kraju svake stanke odzvanja kao "amen"na kraju propovjedi Orkanovo obavezno: "Zapalimo svijeće i pali pile!" |
Conte je vodu pil!
"Je, je, taki smo mi bajkeri, same vodu pijeme! Bok i bormeš: alkohol je grdo zlo, toga mi nigdar ne trošime..."Samo čovjek mora paziti da mu ne stoji "niz vjetar" kad si malo gucne iz ove flaše - jer ti odmah oči zasuze.  A i nije mu baš ovo pametno; s cigaretom pokraj toga... znam, to je samo voda,  ali ipak, da se nekaj ne desi...Kasnije ga zezamo; ""Joj Cote, denes si vodu pil; nočas ne smeš fukati, bu ti žena vidla da moreš i puno bolje, pa si onda nadrapal...!" |
Sjena od motora
Još u Kostajnici sam preuzeo "rep" kolone, što mi je i službena dužnost u klubu - kao i obično prilikom kretanja sačekujem ponekog tko je sjeo na bajk dok mu je ključ motora još u džepu na hlačama ili se baš vraća sa neodgodivog posla iz obližnjeg grmlja. No, unatoč našem autu koji vozi iza i olakšava mi brigu o povremenim divljacima koji bi preticali kolonu motora i uvaljvali se među nas, ipak danas imam i ozbiljniju zadaću. Brunina Shadowica već par kilometara trokira, ili prilikom startanja neće kresnuti pa je palimo "na guranac" (pravi gušt za bajkere u punoj opremi tokom sparnog dana). No, na kraju potpuno otkazuje poslušnost i ostaje bez struje, pa stajemo nasred ceste i "konzilijano" (Conte, Megla, Bruno i ja) otklanjamo kvar. Provjera osigurača ("Već me je taj osigurač jednom zezao..."), pa sad ima struje, pa sad nema, - "A valjda je sad dobro!" -, pa opet guramo da upali, pa stane nakon 500 metara, pa operacija počinje iznova... Napokon Bruno spomene ključnu riječ - "Pa nedavno sam mijenjao i akumulator..." - i velim; hajdmo vidjeti taj akumulator! Skidanje sica, poklopca... Conte pokazuje: otpuštena klema! Malo dobiva, malo gubi kontakt... vadim ključeve, stežemo klemu i napokon sretno palimo za ostatkom ekipe koja je obišla bar dvije-tri postaje dok smo se mi ovdje zekali. |
Osobno - jer smrt je uvijek osobna...
Ovaj vozač hitne - koji je tražio malo slobodnog vremena kako bi mogao doći ovamo i reći nam par riječi o mjestu na kojem smo - priča nam vrlo zorno: "U ovoj nedovršenoj kući, tamo na onom gornjem prozoru pogođen je snajperom iz šume i pao moj prijatelj. Uskoro je, prilikom izvlačenja, umro." Takvi jasni prikazi, bez velikih riječi i sa prstom svjedoka koji pokazuje "Evo, ovdje se to dogodilo." često su mi dojmljiviji od velikih brojeva i elaboriranih studijskih podataka - jasno, zato što se s njima lako mogu poistovjetiti; pomišljam kako se lako moglo dogoditi da netko danas obilazi kakav rub šume kod Karlovca ili osunčanu livadu negdje na Kordunu i kaže okupljenima riječ-dvije o meni; "Evo, ovdje je naletio na PROM-ovku skrivenu u žbunju." ili "Tu su ih napipali minobacačima i on je stradao." |
Robert A. Heinlein: "Zvjezdani Jurišnici"
Stajemo odmah pred Policijskoj postajom u Kostajnici - skidamo kišnjake; izgleda da će nebo biti milostivo tijekom vožnje kroz Hrvatsko Pounje - pa opet stajemo nedaleko od Kostajnice na mjestu gdje je tenkom JNA zgažen auto MUP-a. Dečki u plavom su još bili u njemu... zatim u Volinji, gdje su iz svog stana na željezničkoj postaji odvedeni supružnici Špruk, i ubijeni na brijegu u šumi nad mjestom; pod optužbom da su radio-stanicom komunicirali sa slobodnom Hrvatskom. Potom se zaustavljamo na križanju gdje su ubijena još dvojca MUP-ovaca, pa u Kuljanima gdje su rafalima zaustavili vozilo hitne pomoći i iz njega izvukli i odveli nekoliko ranjenih "zengi" i medicinsko osoblje...Kako stajemo, tako lokalni stanovnici govore o događajima na tom mjestu, a palima i stradalima odajemo počast i palimo svijeće. Dok tako zastajemo i na mjestu na slici, žena iz auta u prolazu se nešto smije - Orkanu tu ništa nije zabavno i njegov je nastup odrješit; "Što vam je smiješno?!?" i "Neka netko slika tablice ovog auta!". Prisjećam se citata iz jedne drage mi knjige: "Razlika između građana i civila je ta što građanin ima hrabrosti smatrati sigurnost svoje domovine svojom osobnom odgovornošću. Civil nema." Nije slučajno što je autor i sam bio vojnik i ratnik... |
MKV - Petrinja - 2. moto defile „Putem stradanja Hrvata u SMŽ“
Naši vrli Petrinjci i ove godine organiziraju obilazak mjesta stradavanja Hrvata u Sisačko-Moslavačkoj županiji. Prošle godine je bilo dojmljivo; svjedočenja "iz prve ruke", male lokalne ceste, potresni detalji... zato vjerujem da će i ove godine biti više nego vrijedno posjeta. Istinabog; prošle je godine bio vruć i sunčan dan dok danas pada kiša - ali, kako se veli; ne postoji loše vrijeme, samo neodgovarajuća oprema. Kroz kišno jutro se izvlačim iz Zagreba; ceste su ljigave - kiša je počela tek pred jutro i nije ih još oprala, tako da plešem lijevo-desno prilikom kočenja na masnim križanjima a zadnji kotač proklizava pri kretanju na skliskim zebrama - dok uspavani i nezainteresirani vozači limenki ne mare ni za što; jedva čekam da se izvučem iz ove evolucijsko-selektivne džungle za preživljavanje najjačih... U Vukovini nalazim samo Tomu; dio ekipe je već bio i prošao; očito smatraju da je moja procjena o sat i petanest za relaciju Zagreb - Kostajnica po ovom pljusku maaalo preoptimistična.  Vozimo mirnim tempom, bez žurbe i polako na zavojima; cesta je pod vodom a ja već valjda dvije godine nisam vozio ovom cestom - stižemo u Kostajnicu 10 minuta prije cajtnota, nalazimo i Brunu na benzinskoj pa se pridružujemo koloni koja upravo kreće.Ovako i inače izgleda organizacija uobičajenih pohoda: Orkan gleda i ne vjeruje očima; "Ma je li ono cesta kojom trebamo ići?!?" Klek se sumnjičavo češka po bradi; "A, ne znam, mogla bi bit...". Petrinjci nisu odavde i ne znaju, nori zagorec se ne bi štel mešati, a pandur se ionako samo vozi za nama...  |
10.07.2011., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, vrlo vruće i neugodno, sparno, temperatura 35°C. Na Sljemenu 24°C!Ceste: Uglavnom dobre regionalne i lokalne ceste. Ukupno pređeni put: 163 km. |
Zagrebačka "juha"
Kako se spuštam prema Zabregu, tako se prisjećam kako je dolje u toj sparnoj vrućini. Gore, "na bregu" je tako lako zaboraviti da to ugodno vrijeme ne vlada i dolje, u podnožju. Ipak, mala zabava; cesta sa Sljemena nakon Kraljičinog Zdenca i dalje nije provozna, pa put skreće na uski asfalt koji krivuda tik podno Medvedgrada i spušta se na Mikuliće.Zastajem još na kratko uživajući u svježini šume, prije nego se spustim i uronim u tu zagrebačku "juhu"... |
Na Sleme, na Sleme, na Sleme, guma ti sama bežiii...
Jutro, kao i svako jutro u kampu poslije fešte; mnogi su nenaspavani, njorgaju i prigovaraju kako je "neki kreten išao pucati auspuhom u tri ujutro" ili su "oni klinci pjevali do zore i nikad više neće dići šator pored dječjeg vrtića"... kavica i lagano rastezanje kako bi stare kosti (i ovaj špek na njima) vratio u prave položaje, a frendovi i lagano cimanje dok pakiraju šatore mi već vraćaju osmjeh na lice. Ako ovo čita neko "Jalan"; par sitnica bi moglo dosta značiti bajkerima na vašem partiju; par paleta kod cisterne ispod pipa zbog kojih se čovjek ne mora umivati u blatu stvarno ne koštaju neku lovu. Pozdrav na odlasku bi se isto cijenio... No, dan će očito biti kao i jučerašnji; zato - male i skrovite ceste! Odmah pod Ravnom Gorom uzrujam četiri slovenska bajkera koji se strogo drže ograničenja brzine - E, dečki, pa nije vam ovo dežela, pustite malo te kočnice... krstarim preko Višnjice i Voće gore za Lovrečan, pa natrag niz Dravu do Varaždina na jutarnju kavicu s bratićem. Iz čistog gušta se vraćam za Lepoglavu preko Ladanja i Klenovnika, pa se spuštam za Mače provjeriti onu malu cestu koju sam jutros preporučao frendu kao idealan put za Oro-Goro. Je, sve je u redu, cesta je i vozna i ugodna, no ne stajem u Oroslavju, već se preko Stubaka penjem na Sljeme. Gore je milina jedna! Temperatura se spušta na idealnih 20 i kusur, vjetrić ćarlija, vlaga je niska... o mlincima i ostalim delicijama u Puntjarki da i ne govorim; vožnja i svjež zrak su mi otvorili apetit! |
09.07.2011., subota
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, vrlo vruće i neugodno, sparno, temperatura 34°C. Bez vjetra.Ceste: Dobre regionalne i lokalne ceste, nešto makadama i zemljanih šumskih puteva. Ukupno pređeni put: 187 km. |
"Underdogs saves the night!"
Fešta ima atmosferu kakvu čovjek može ovdje i očekivati. Puno je "civila" i klinaca, što uvjetuje kontrolu i gužvu na ulazu, osjeća se izvjesna komercijalizacija - ali je dobro znati da je piva duplo jeftinija nego npr. prošli vikend u Bihaću! Tamo je bila dva bona, a ovdje je samo jedan bon! Nema veze što je tamo bon bio marku (pola eura), a ovdje je 12 kuna...Prva "zvijezda večeri" je Jura i olfo "Film"; i dalje se fura na staru slavu i svoja tri i pol hita koja je napravio... sorry, sjećam ga se još s početka osamdesetih - makar, lijepo je vidjeti da se nisam samo ja ofucao od tada... I razglas je prilično loš; sve je prigušeno i nerazumljivo, zvuk je "prljav" - he, he; ovo je jedna od prednosti bloga nad forumima; nije da moraš biti pristojan, ako ti nešto ne valja, pljuješ po tome kako ti volja! No, zato su Picksiebneri bili sasvim druga priča! Ekipa praši bijeli blues američkog juga, ima svoje originalne i svježe stvari, "smrde" na mirne, nizinske rijeke, izgledaju vudreno, glazba im je jasna, sviraju - kako sami kažu - hard country. Tekstovi su im sve što trebaju biti; i zabavni i društveno angažirani, promišljeni i otkačeni - "Erik, trkaća svinja" izaziva i smijeh i poziva na ples. Furaju se na prljavo, dlakavo i opušteno, a iza toga se krije pravi rad i ozbiljan pristup; pogledaj samo te video klipove i dizajn web-stranice! Nadam se da su tu da ostanu... "Rastu mi sijede, a zapravo sam dijete koje sjedi na splavi i plovi do slobode..." |
Zamorci i ostali...
Feštu započinjem druženjem sa živopisnom ekipom MK Zamorčev Brlog! Nije riječ o Moto-klubu, već kako sami kažu o Moto-komuni; opičenoj zagrebačkoj škvadri koja i bez motora posjećuje veći broj moto-druženja nego mnogi "ozbiljni" klubovi. Uvjeravam ih kako si trebaju osigurati legitimnost i tražiti isti tretman na feštama kao i drugi klubovi...Fešta se polako razvija; frendovi iz XJR-a, drage face poput Papillona (Calimera), Jože s Korčule, Baće iz 4. Gardijske, Jože iz Čakovca (nije namjeravao doći ali je ipak navratio na "čašicu razgovora" kad sam mu javio da sam tu; svaka čast!), dolazi i Crni iz Sesveta, Zlaja i Megla, Bojana the Maja, Varaždinec, tu su Koprivnički Veterani... pive, zezancija, glupiranja, razgovori, dojmovi... Jednom sam ovako, sa baterijom na čelu i rukama punih stvari bauljao po mraku nekim kampom pa su Mustači koji su mi išli u susret rekli; "Pazi, ide neki skuter!" Nee, nema veze s time to što imam gabarite ovećeg skutera...  |
Tračanska utvrda
Daaa, šuma, hladovina, lagana obleka i lagana vožnja; super plan! Dok te ne počnu gristi obadi i ne hrvaš se u sparno poslijepodne sa teškim motorom u šumi gdje nema ni daška vjetra... ma, fućkaš ti to, ovakav dan je za easy rider način vožnje i ništa povrh toga. Spuštam se prema Čučerju i dalje za Vugrovec - cesta preko Prepuštovca je zatvorena, obnavljaju je, pa put za Laz krivuda preko Planine. Napokon se spuštam u Zagorje, i bez ikakvog zaustavljanja lagano krstarim; Zlatar, Belec, Lobor, Gotalovec. Čim vidim da me cesta uz Ivanščicu dovela do mjesta gdje bi se trebalo početi hrvati sa Tenom - "lagano" se okrećem i tražim drugi smijer, tako da cijenjenu flundru u zelenoj kiklji prelazim tek pred Belom i Magrečanom - nije da se žalim; ta cesta je prekrasna, i šumovita, hladovita... pravi odmor za lijeno tijelo u vruće i sparno poslijepodne.Još malo krstarim sjevernim obroncima Ivanščice, tankam u Ivancu pa najzad preko Bednje odlazim za Trakošćan. U kasno poslijepodne lokacija fešte je poluprazna; defile je očigledno otišao. Smještam se u kamp, iskusno birajući mjesto; nije važno da li je osunčano predvečer; važno je da će biti u debelom hladu ujutro! |
Kako bi Mataković rekao: "Vrućo!"
Vruće je, prevruće! Toliko vruće da ti se ni na motor ne da! Znaš; ako staviš odijelo - kuhat ćeš se - pa vruće ti je već i u hladovini, dok držiš hladnu cugu u ruci. A ako ne navučeš odjelo već "opremu" u vidu kratke majice i hlačica (nedao Bog, i nekih flip-flop natikača!) - kako se onda osjećati sigurno i zaštićeno, kako se opustiti i "leći" u zavoju bez straha od opakog "road-rash"-a? Opet; kako imati srca i ostati doma, ili otići na neki party tek navečer, dok znaš kako imaš slobodnog vremena a cesta zove? Ah, dileme; Biti ili piti? Voziti ili ljenčariti? Vrijeme je za malo autosugestije i samouvjeravanja, stereotipnih jakih rečenica: "Ako hoćeš uživati, moraš malo i trpjeti!", "Život nije samo cvjetna livada, treba to i gnojiti!" ili "Nitko ti nikada nije ni rekao da znoj i patnja nisu u paketu sa radošću i snagom!". Takva uvjeravanja koriste kod ljudi slabe volje i intelekta - fakat mi "nije jasno" kako to da kod mene uvijek pale!  OK, OK, uvjerio si me, idem, idem... ipak, dan je za kompromise; gojzerice i kaciga, ali i kratke hlače i majica, i planiranje vožnje tako da većinom puta ide kroz šumu, po hladovini - i bez brzih cesta gdje bih se ovako gol osjećao kao puž bez kućice. Hm, kažeš; šuma? Dobro, hajd'mo mi probati opet onu "cestu" preko Sljemena od Medvedskog brega prema Jakšincu! U proljeće sam zaglibio u dubokom blatu tamo; sad je već dugo vremena suho, pa je pravi tren ustanoviti može li se ipak nekako probiti prijeko... Ehh, pa; ne može! Ušao sam u šumu, vozio kojih 3-4 kilometra zemljanim putem mjestimično nasutim šutom, prošao bez problema ono mjesto gdje sam gadno zaglibio, nastavio dalje i upao u duboki usjek sa traktorskim kolotrazima u mekoj, vlažnoj zemlji, u kombinaciji sa strmim usponom. Tena daje najbolje od sebe, pa mi na kraju veli."Krešicaaa; ako baš hoćeš voziti ovuda, daj nabavi kakvu laganu enduraču sa off-road gumama, a mene drži na makadamu i tvrdoj podlozi!" (čujem da si još mrglja pod auspuhom nešto kao "...vol jedan nepodojeni...")  |
03.07.2011., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, toplo i ugodno, suho, temperatura 26-28°C. Bez vjetra.Ceste: Dobre regionalne, lokalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 227 km. |
Ko će kome, ako neće svoj svome...
Krećem dalje i malo "navigam" dva bajkera, Slovenca (također na povratku iz Bihaća); vele da hoće do Metlike preko Ozlja. Hajde, rekoh - makar ja bih radije odabrao smjer preko Netretića, iako je i ova cesta lijepa. Vodim ih Ilovca i tu im pokazujem pravi smjer, pa nastavljam dalje, dobrim tempom. 2-3 kilometra pred Jaskom imam još jedan "susret" - prolazim pored jednog gospona od kojih 5 banki, gura nekog malog kineskog choppera (pametno, lijevom stranom). Pred Jastrebarskim se okrenem i vratim do njega; veli da je ostao bez benge. Kako nosi i solidnu "brentu" siguran sam da mu nije veliki gušt gurati motor još par kilometara, pa čupam šlauf sa pumpe goriva i točim mu "lonček juhe". Veli da se zove Zvonko, gura već par kilometara jer se zeznuo sa rezervom - naravno da je zahvalan do neba kaj ne mora gurati dalje. Zahvaljujem mu se na ponuđenoj cugi i ostavljam mu jednu naljepnicu MK Veterana, da zna ko mu je pomogao na cesti... on nakon malo verglanja pali i vozi za mnom do Jaske; tu ga ostavljam na benzinskoj i laufam doma, za Zabreg, prljavi moj dragi grad. |
Kuarlovac
Napokon i nevoljko, ostavljam odlično društvo i krećem polako, i unatoč tome što popodne imam obaveze, ne ide mi se još u Hrvatsku; idem još malo krivudati Bosnom. Najprije odlazim niz kanjon Une, prekrasnom i dinamičnom cestom koja se križa s prugom cijelom dužinom do Bosanske Krupe - pa mi to nije dovoljno i vraćam se natrag istim kanjonom skoro do Bihaća! Ipak, odlazim desno, preko Une, uz strmi uspon brojnim serpentinama za Ostrožac i dalje ka Cazinu. Cesta do Ostrošca je kompletno obnovljena i očigledno je da su napravili dobar posao, a na svim onim brojnim zavojima između Cazina i Velike Kladuše popravili što je trebalo, tako da je ugodno voziti. Tankam kod "Dvije Sestre", kao da sam doma tu u Bosni.U Kladuši primjećujem zanimljivu prometnu ploču; piše "Zagreb" - na ćirilici; to već dugo nisam vidio tako napisano! Ali, bajkerima će ovo biti još zanimljivije; na pločama na ulasku i izlasku u Pećigrad, velikim slovima stoji "Oprez - motoristi na cesti!" Još da piše kad je otvorena lovna sezona... Ulazim u Hrvatsku kod Maljevca i brzim, uhodanim tempom u prekrasno osunčano nedjeljno jutro izlazim na staru magistralu kod Krnjaka i odlazim za Karlovac. Tu napravim predah uz dobar kapućino poznate brkate tete u plavim borosanama na Foginovom kupalištu - na istoj onoj Korani čiji sam suhi kanjon jučer gledao - i malo se izgubim u sjećanjima na prekrasne dane moje mladosti u ovom gradu. |
Stara Karabaja; klub koji kotira!
Fešta je bila odlična, stvarno se nema što prigovoriti; mjuza, atmosfera, plesačice, klopa - sve OK. Ali, ekipi iz Stare Karabaje to nije bilo dovoljno; obično u nedjeljno jutro nakon fešte svi bauljaju okolo u potrazi za kavom, domaćina nigdje nema - Karabaje očito znaju za tu boljku i nisu je htjeli dozvoliti! Kuhaju kavu, tu su kroasani s orasima i vruće lepinje, kobasice s roštilja ali i laganiji zalogaji; pileći file na roštilju. Voda u bocama. I sve to besplatno! Ja se stvarno ne mogu dosjetiti boljeg načina da nekom kažeš "Dođite nam opet!". Svaka čast, pravo bosansko gošćenje.Draga je meni moja Hrvatska, ali Bosna koju sam poznavao prije rata, koju sam prošao pješice preko visokih planina, od Kladuše do Trebinja, preko Sane i Vrbasa, Jahorine i Maglića - to je svijet dobrodošlice i bujruma, vedrih ljudi koji će ti pomoći u nevolji a slaviti s tobom u veselju - to je Bosna kakvu sam volio, i jako mi je drago što nakon silnih nevolja i boli još postoji tamo gdje i treba - u srcima ljudi. |
Strašni bajkeri nisu rastjerali patkice
U toku noći sam se valjda deset puta budio od brojnih noćnih turiranja i pucanja auspusima - ali tko to ne podnosi neka ide u hotel! Tim više sam se začudio kad me u zoru probudio melodiozan glas mujezina koji poziva na molitvu: "Allahu Ekber!..." Budim se tako, čujem njegov glas i dremljivo se pitam; da li je uopće važno na kojem jeziku čovjek kaže da je Bog velik...Ipak nešto kasnije ustajem i dolazim k sebi umivajući se Unom skupa sa jatom pataka. Loše, loše; ovo je deset metara od mog šatora. Ti Bihaćlije stvarno ne znaju odabrati lijepo mjesto za feštu. |
02.07.2011., subota
Mapa puta
Vrijeme: Promjenljivo, toplo i ugodno, u par navrata lagana kišica, temperatura 24-26°C. Povjetarac.Ceste: Uglavnom dobre regionalne i lokalne ceste, 53 km makadama. Ukupno pređeni put: 307 km. |
Riječke čke-čke
Fakat, večer prolazi u riječkim "bojama"! Pobjeđuju u većini igara; sa MZ-om osvajaju gajbu pive u sporoj vožnji, a njihov je i glavni trofej; cijelo janje osvojeno u potezanju užeta! Bili su u mješovitom timu zvanom "Rijeka mix 700 kg" a voditelju nikako nije bilo jasno što to ima značiti kad u timu može biti samo pet ljudi - no shvatio je nekako kad su se pojavili i sa svakim timom upravo pomeli pod; Marko je sa bojama Veterana časno zastupao klub u tom pobjedničkom pohodu.Oduševljeno ih bodrim na pobjedu uz navijanje "Forza Fiume!" pa se kasnije veselo družimo duboko u noć. Uz klopu i cugu ulaze u odlično raspoloženje; glavi osvojenog janjca stavljaju cigaretu u zube, naočale, mobitel na uho, daju mu ime "Krešo s Kamenice" (svi me znaju samo kao Zmayskog, tako da nije na moj račun) i razgovaraju s njim kao s onim crnim janjcem sa TV reklame - svi se valjamo od smijeha. |
Delije na Bihaću
Napokon palim preko Izačića i spuštam se u Bihać; u centru grada, na otoku, vlada totalna frtutma! Nalazim tu i brojne prijatelje; na ovoj slički se zajedno sa mojim dragim XJR-ovcima, Zvizom i Zlatkom čudim novoj SuperTenerki; pa kako je mala, pa kako neki dijelovi sirovo izgledaju, pa kako joj direktna konkurencija Adventure BMW izgleda veće, robusnije, dorađenije... nitko od nas to nikad ne bi vozio, ma ni da nam plate! Možeš misliti...Tu je i Zlati, pa Beštije, TNT-ovci, Gumar, Curly, Fićo i Ivana - a prije svih moji Riječki kolege po bojama; Maša i Marko. Super! Fešta može početi! |
Korana, rijeka koje nema!
Sama se kula Drežnik - Grada koči nad trenutno suhim kanjonom i koritom Korane. Korana je u ovom dijelu toka ponornica, tako da samo nakon velikih kiša i pri otapanju snijega ovaj dio korita prima njezine vode.Za usporedbu, pogledaj kako izgleda ista vizura Korane u zimskom periodu! |
Drežnik - Grad
Vraćam se do Tene i nastavljam asfaltnom cestom nizbrdo, do ceste koja povezuje staru magistralu od Rakovice sa Bihaćem. U Drežniku još jednom skrećem; odlazim do obnovljene kule Drežnik - Grada; otkrio sam je prošlog ljeta obilazeći hrvatske granice. Radoznao sam jer je kula tada bila još pod skelama; vidim da je sad izvana gotova i skele su skinute. Unutrašnjost se uređuje pa se sada u nju ne može ući, ali bar izvana izgleda impozantno i tvrdo. |
Baraćeve špilje
Ukrasi su bogati i lijepi, rasvjeta dobro postavljena i boravak unutra je posjeta jednom drugom svijetu - naročito kad nakratko nestane rasvjete, što sam prokomentirao jednim tihim, sramežljivim "Ups!" jasno se sjećajući u kojem džepu tank-torbe mi je ostala baterija.Malo povijesnih zanimljivosti; špilja je uređena za turistički obilazak prije 120 godina! Posjetitelji su dolazili kočijama, iz Plitvica, Rakovice i iz Senja. Naravno, kao i mnogo toga drugog zanemarene su nakon 2. svjetskog rata, a ponovo su uređene i otvorene za posjetitelje 2004. |
Nije mi se dalo čekati sat vremena na sljedeću organiziranu "turu" pa sam se sam uvukao u špilju; ulaz je na vrhu brijega, tako da valja dobro potegnuti do njenog tamnog grotla. Vodič pod brijegom me zamolio da ne ulazim unutra - naravno da sam mu obećao; kad me tako lijepo moli, kako da ga odbijem!Unutra je temperatura osjetno ispod 10°C, tako da tko ulazi treba ponijeti i toplu odjeću; velika je razlika prema vanjskih 26°C. |
Ulazim u turistički park; mjesto izgleda sasvim pristojno; staze, klupe, igrališta, kiosk sa suvenirima... ulaznica košta 50 kuna, uključuje stručno vodstvo speleologa, sigurnosnu kacigu i sat vremena šetnje kroz Gornju ili Veliku Baraćevu špilju. Znao sam da ovo mjesto postoji, ali nisam imao pojma da je ovako veliko i dobro opremljeno - niti da je ovako posjećeno; desetak auta iz Poljske, Njemačke, Mađarske, nekoliko domaćih, mladi par stigao na negdje unajmljenim biciklima...Sa svojim igralištima i šetnicama mislim da je ovo pravo mjesto za obiteljski - ili prijateljski! - dnevni izlet. Hladovina debele šume pod brijegom, osunčane livade i igrališta, sve za opuštanje i razonodu. |
U kasno poslijepodne izlazim na asfalt pred Kršljom i odmah dolazim u Winnetouland i do Baraćevih špilja. Prvo malo odmaram i ljenčarim u hladu starih stabala, potom hranim i pojim magarca a zatim zaključujem kako imam dovoljno i vremena i volje za posjetu tim spiljama; u njima još nisam bio.Prije nego se zaputim tih 500 metara pjehe od parkirališta do ulaska u park (dakle; mjesto je u potpunosti nedostupno pravim bajkerima, kojima vjera brani ići pješice više od 50 metara ) nagrađen sam jednom uistinu nadrealnom scenom, koju kao da je oslikao Salvador Dali osobno; čujem prduckanje i zapinjanje nekog motorčeka i putem kojim sam došao do mene dolazi gospodin Smrt osobno! Zamisli starca od barem sedam a možda i osam banki, lica izboranog i sasušenog poput pergamenta, mršavog poput kostura tako da su mu obrazi upali toliko da bi u svakog od njih mogao vode naliti, spušta se na starom trokirajućem APN-cu, a starinsku golu kosu je nekako zatakao iza sica tako da onako oštra i duga strši prema nebu, spremna rasparati svakog tko mu se nađe na putu! Dobro je da sam vozio dovoljno brzo, pa me nije sustigao ovaj opaki jahač apokalipse! |
Uz Koranu
Izlazim na Koranu i cestu kod malograničnog prijelaza, pa krećem komad puta na sjeverozapad prema Slunju, no uskoro opet skrećem prema jugu na cestu koja se vraća Korani. Odmah postaje makadamska i još uža pa se kod Koranskog Luga susrećem s klincem koji mi u susret dolazi u prastarom ofucanom Golfu; on potvrđuje moju procjenu o nepostojećem prometu ovim krajem; gleda desno u dolinu i uopće me ne primjeti sve dok ne zaturiram mašinu u znak upozorenja - na što skoči kao oparen, smota prenaglo i zamalo sleti niz livadu desno uz cestu. He, he; pazi se mali, pogazit ću taj tvoj autić velikim i strašnim motorom!Kako se cesta zavlači dublje u šumu tako zahtijeva i sve više pažnje u vožnji. Ipak, dva puta sasvim pristojno zaplivam po dubokom makadamu i pljusnem - ako se tako može nazvati kada motor legne na bok a ja skočim s njega i ostanem na nogama. Nije baš da je bilo neočekivano; u usjecima je makadam dubok i sipak, pa još kad je to i usred zavoja - samo prednji kotač zapluži i promatranje tla iz neposredne blizine je neizbježno. Odlučio sam da ovakve susrete sa tlom neću nazivati padom ako ni meni ni Teni nije ništa - ustajem, otresam prašinu sa mog odjela i njenih crash-barova pa nastavljam dalje. Ništa se nije dogodilo...  |
Kordun
Nastavljam preko Crnog Potoka do one ceste koja uz rijeku Glinu povezuje Topusko i GP Maljevac pred Velikom Kladušom - ili Cetingradom na hrvatskoj strani, kako vam drago. Nakon komadića asfalta ponovo silazim na poznati makadam i postojanim se tempom valjam njime lijep broj kilometara. Od Maljevca se uspinjem vrlo uskom asfaltnom cestom pa se od Podcetina kroz šumu spuštam u dolinu Korane. Cesta je - unatoč širini dovoljnoj tek za jedan auto - dobra i nerazbijena asfalta, no bankina je meka pa često na ima dosta tucanika koji se kotrlja pod kotačima. Ipak, vožnja umjerenom brzinom je ugodna i bezbrižna, a cijeli kraj zabavan kao tobogan! |
Gvozd i Petrova Gora
Od Gvozda (da ne budem prost i kažem Vrginmosta) nastavljam k jugu asfaltnom cestom koja kod Perne prelazi na tvrdi dobar makadam pa odlazi desno kroz šume i livade. Skreće na neoznačenom križanju, naravno, pri čemu opet do izražaja dolazi pomoć mog GPS-a model "Kartu čitaj i seljaka pitaj", proizvođača "Snađi se, druže!".  Već sam u više navrata bio u napasti nabaviti neki elektronski model, no ovaj moj se pokazao i praktičnim i zabavnim, o susretima i razgovorima sa živopisnim lokalcima da i ne govorim! Nekako mi je simpatičnije kad klimam bakicama i dedekima koje sjede na svojim štokrlama u hladovini pred kućom (i pozivaju te na kavu čim zastaneš i pitaš ih za put) ili pokušavam naći zajednički jezik sa šumskim radnicima čiji je naglasak tvrd poput trupaca koje izvlače. U svakom slučaju, simpatičnije nego da pored njih protutnjim kao da ih nema... kada prolazim kroz neki kraj bez kontakta s domaćima često imam osjećaj kao da sam im neželjen i stranac, izgleda mi kao da me gledaju podozrivo i da su bez dobrih namjera (i sumnjaju u moje!) - ali čim progovorim s njima, već nakon par rečenica šire se osmjesi i napetosti nestaje. Nakon tih razgovora osjećam kako sam u mom, domaćem kraju, gdje sam dobrodošao i gdje pripadam.Sam makadam je dobar i tvrd, kišica koja je padala samo ga je dodatno učvrstila pa se niti ne praši. Tako je čvrst da na ravnim dionicama brzina raste i do 8-9 banki; gušt je ovako voziti i pitati se kakav li te pogled čeka iza sljedećeg prijevoja... |
Preko Vukomeričkih Gorica
Bagzy mi je neki dan na forumu Veterana stavio bubu u uho; Bihać i susret Stare Karabaje! Napokon mi taktičko-tehnički uvjeti omogućuju (barem) dvodnevnu vožnju, a i vrijeme obećava biti dobro, pa da krenemo. Ili, kako to kaže onaj Lacko iz Najvećeg "Welcome" na svijetu: "Pa pogledajmo!"Najprije malo fantaziram još u samom Zagrebu i zbog zatvorene cestice od Mičevca do Velike Mlake nastavljam između Jakuševca i ranžirnog kolodvora pa sa Velikogoričke odlazim za Hrašće i Lukavec. Male ceste na tim zapadnim obroncima Vukomeričkih Gorica me dovode do ove živopisne drvene kuće na slici; izgleda mi više kao filmski set nego nečiji stvarni dom, ali da je zgodno - zgodno je! Kišica me povremeno malo škropi dok se spuštam do Pokupskog - gdje se okrećem i vraćam uz Kupu prema Pisarovinskim ribnjacima. Tu ipak prelazim Kupu i od Lasinje krećem vrlo slabo korištenom ali jako zgodnom i zavojitom uskom asfatnom cestom koja se spušta ka Gvozdu; 40 kilometara bez ijednog auta! Čovjek bi rekao; ni brige ni pameti , ali to je ionako moj modus vivendi, tako da tu nema ničeg novog... ;-) |
