Nakon mise i poludnevne vožnje vrijeme nam je okrijepiti se; u gazdinstvu našeg domaćina svi smo dobro došli; ručamo i družimo se, a kad nas kasnije kiša potjera pod strehe, uz kavu slušamo priče lokalnih mještana o mukama i patnji koje su osobno proživjeli za vrijeme okupacije.
Naš domaćin opisuje svoj križni put; odveli su ga na Šamaricu na tjedan dana i tukli svake noći između ponoći i dva ujutru. Veli; sve je dobro, ali kada počnu tući po slabinama... Pomišljam; kako grozna je morala biti ta bol, kada sve ostalo batinanje i mučenje u usporedbi s njom može opisati kao - dobro! Zdravlje mu je razoreno; doktori su mu rekli kako mu "dolje sve odumire". Priča o svom starom ocu i majci koje su ubili, tu, gdje nas je ugostio i onda spalili zajedno sa kućom. Majka je bila nepokretan invalid; žena slomljenog kuka. Spominje kako se i danas zna probuditi u suzama; osjećam ga kao brata - moje muke su bile neuporedivo manje a svejedno sam kasne devedesete proveo kao što on provodi ove godine.
Ispred kuće, podno velikog kamenog križa dvije su ploče; novija, sa imenima njegovih roditelja i jednog rođaka kojeg su tu ubili '91. i starija, sa pedesetak imena, Hrvata koji su poklani na tom mjestu na Božić '41. Poslje, u osobnom razgovoru ga pitam o tom davnom zločinu; počinili su ga partizani i četnici zajedno, dok su još na početku rata surađivali (ako je ta riječ koja govori o "radu" tu uopće primjerena).
Post je objavljen 23.07.2011. u 15:22 sati.