U sedam nula-nula krećemo u organiziranoj, mirnoj koloni prema Petrinji i tom njenom predgrađu; Mošćenici. Dolazimo do uske, makadamske ulice koja odmah postaje pretijesna za tu silu motora; ima nas valjda stotinjak! Parkiramo se kojekako i u nezgrapnoj, trapavoj masi guramo pred kućom u tom kultiviranom, urednom mjestu. Nije baš da se tu odmah osjećamo kao doma; previše smo grubi i nespretni u svojoj veličini; daj ti nama "sigurno" okruženje kakvog club-house-a gdje ništa ne možemo razbiti - tu smo mi opušteni, glasni i nasmijani!
Kuća njene obitelji mi se svidjela; očigledno su to vrijedni, radišni ljudi. Već na sljedećem kućnom broju nalazi se davno zgarište i ruševina nečijeg doma; dimnjak strši nad nepostojećim krovom u nebo kao polomljena kost. Pitam moje Petrinjce gdje se nalazilo ovo područje za vrijeme rata; vele da je bilo koji kilometar preko crte.
Post je objavljen 27.07.2011. u 19:20 sati.