Naši vrli Petrinjci i ove godine organiziraju obilazak mjesta stradavanja Hrvata u Sisačko-Moslavačkoj županiji. Prošle godine je bilo dojmljivo; svjedočenja "iz prve ruke", male lokalne ceste, potresni detalji... zato vjerujem da će i ove godine biti više nego vrijedno posjeta. Istinabog; prošle je godine bio vruć i sunčan dan dok danas pada kiša - ali, kako se veli; ne postoji loše vrijeme, samo neodgovarajuća oprema.
Kroz kišno jutro se izvlačim iz Zagreba; ceste su ljigave - kiša je počela tek pred jutro i nije ih još oprala, tako da plešem lijevo-desno prilikom kočenja na masnim križanjima a zadnji kotač proklizava pri kretanju na skliskim zebrama - dok uspavani i nezainteresirani vozači limenki ne mare ni za što; jedva čekam da se izvučem iz ove evolucijsko-selektivne džungle za preživljavanje najjačih... U Vukovini nalazim samo Tomu; dio ekipe je već bio i prošao; očito smatraju da je moja procjena o sat i petanest za relaciju Zagreb - Kostajnica po ovom pljusku maaalo preoptimistična. Vozimo mirnim tempom, bez žurbe i polako na zavojima; cesta je pod vodom a ja već valjda dvije godine nisam vozio ovom cestom - stižemo u Kostajnicu 10 minuta prije cajtnota, nalazimo i Brunu na benzinskoj pa se pridružujemo koloni koja upravo kreće.
Ovako i inače izgleda organizacija uobičajenih pohoda: Orkan gleda i ne vjeruje očima; "Ma je li ono cesta kojom trebamo ići?!?" Klek se sumnjičavo češka po bradi; "A, ne znam, mogla bi bit...". Petrinjci nisu odavde i ne znaju, nori zagorec se ne bi štel mešati, a pandur se ionako samo vozi za nama...
Post je objavljen 23.07.2011. u 07:00 sati.