Zmayski z Brega landra naokolo
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
23.09.2011., petak
Mapa puta
Vrijeme: Kroz noć, svježe, bez oblaka, mlađak, povremeno maglovito,temperatura 10-12°C. Ceste: Solidna i prazna auto-cesta. Ukupno pređeni put: 441 km. Trajanje putovanja; 2 dana. Ukupno prijeđeno; 648 km. |
Boli njih guzica...
Vratio sam se tako doma i danima pratio "moj" konvoj - kako u mislima tako i u medijima; na fejsu, forumu, Internetu, telki... i svako malo pomišljao; "Aha, sada bi trebali biti tamo i tamo, ako im se nije što desilo..." i "Pa, valjda će stići na vrijeme!" kad sam vidio da se sati kašnjenja polako nabiru...I nikako nemoj zaključiti da sam bio jalan, ljubomoran, zavidan, samo zato što su oni uspješno odvozili Iron Butt vožnju! Ni slučajno! Štoviše, ovom krasnom slikicom samo pokazujem njihove certifikate kojima dokazuju kako su zaslužili te "Saddle sore" prišivke. Muml. Grumbl. Sncekokšje...  |
Kako je SuperTenerka postala Tenerka... (jednocilindraš)
Povedem kolonu dalje, črez Deželo, no Tena nastavlja s nećkanjkem; na uzbrdicama, pri kojih 140 na sat vidim da sam došao do kraja gasa! Ha, ništa, što mi preostaje; vozim dalje. Nakon pedesetak kilometara takve vožnje, vidim da mi brzina pada na 120! Više nema izbora; stajem sa strane i vidim da mi motor brekće kao motokultivator i gasi se na leru; pa radi mi samo jedan cilindar!  Koma, čovječe! Muvamo se oko motora; šta sad? Rale komentira; ma sigurno je izletjela svijećica (pomislim; ma, ne može biti, ja sam ih osobno postavljao - pa se sjetim mog "osobnog" pričvršćivanja čeljusti kočnice i njenog ispadanja, i ne velim ništa). Nije baš da ga možemo raskopati na brzaka i pogledati svijećice. Za to treba skinuti bočne i prednje oklope, sic, rezervar i kiler! Jao, jad i čemer; pa ne mogu ništa ovdje napraviti, ne mogu zaustaviti kolonu na 2-3 sata da bi došao do mašine i eventualno otklonio kvar (ili, eventualno, raskopao motor u dijelove i vidio da nema ničega što bih mogao popraviti tu "na cesti"). Na moje duboko razočaranje shvaćam; mom putovanju prema Haagu je kraj! Pozdravljam frendove i velim im da nastave dalje bez mene - gotovo da mi izražavaju saučešće; svaki od njih zna koliko bi njemu bilo krivo da na pola puta mora odustati i vratiti se!Sav jadan gledam kako ekipa sjeda na motore i praši bez mene. Za tren nestaju iza zavoja... ahhh. Prepuštam se sudbini i polako, kao da šepam, odlazim do cestarske patrole koja se zaustavila iza nas; raspitujem se kod tipa o najbližoj benzinskoj, mogućnosti polukružnog okretanja na autocesti... razmišljam; ako mi samo jedan cilindar radi a ja ga vozim tako, mogu mi se od neravnomjernog opterećenja radilice lageri razletjeti. A opet; ne znam što mi je sad krepalo, možda mi generalka mašine ionako ne gine. Druga mogućnost je da zovem nekog od frendova s kombijem ili s prikolicom; Marko, Tom, ili Toma mi onako "iz prve" padaju na pamet. U ovaj neljudski sat; pola pet u jutro je? Ništa; idem probati sam, pa dokle dođem - možda se barem dovučem malo bliže Zagrebu i potrošim nešto od ovih ranih sati, da ih ne budim iz sna. Okrećem se na autocesti, pri svakom spuštanju okretaja Tena krepava, no na kojih 8-9 banki ide nekako i vibracije mi se ne čine prejake. Naravno, bučna je i grmi nepravilno, povremeno detonira u auspuhu, no što da se radi! Klimam se prema Hrvatskoj, šleperi i autobusi me pretiču (o autima neću ni govoriti) i osjećam se kao kakav siroti čergar; cogljam se na mom šepavom kljusetu. Štuca i prducka, par puta mi se i gasi u vožnji, no najzad dolazim do Bregane! E, dobro je; barem sam doma, pa ako ću morati zvati nekoga nije to ni tako daleko... carinici i policajci me zagledavaju i mršte se na pucanje iz mog auspuha; no valjda sam im se nekako smilio koliko sam jadan, pa me ne isključuju iz prometa - ništa, da iskoristim tu malu milost; nastavljam prema Zagrebu. Prelazim i podsusedski most, brzina mi već pada na 60 km/h, Heizelova, Dubrava... stižem i pod Žuti breg, pitajući se kako ću uzbrdo (već ionako duboko zahvalan što me dovezla do ovdje!), no Tena kao da nabire poslijednje snage, i sve pucajući i urlajući nekako se u prvoj uspinje uz taj brijeg. Za par minuta sam pred mojom garažom... ahh, hvala, hvala! Ovo je ispalo puno lakše od toga kako je moglo biti... ali Haag danas vidjeti neću.  O, jade! |
Od Kuarlovca u maglovitoj noći ni "K"
Pred Karlovcem odjednom Klek usporava i staje sa strane, na posljednjim metrima zaustavne trake pred vijaduktom. Krepao mu motor, u vožnji! Veli da mu se to već prije desilo, ali nije skužio u čemu je problem. Ništa, hajdmo isprobati banalno i očigledno - možda mu troši znatno više na autoputu - čupam mu šlauf sa rezervara; sve OK, curi, nije ostao bez benge. Nakon par minuta ipak uspije kresnuti, mašina radi neravnomjerno; idemo barem do sljedeće benzinske. Do tamo mu još dvaput stane ali se nekako uspije dovući. Tankamo i zaključujemo; vjerojatno je povukao smeće s dna rezervara - ništa, tankirati ćemo češće, da ne dođe do dna. Na benzinskoj saznajem razlog i onom prvom, dugom stajanju na cesti; Zlaji se rasklimao sic! Hajde, dobro da nije bilo ništa gore od toga... samo; do ovdje nam je trebalo više od dva i pol sata! Valja nam malo podići tempo - iako, sa brzinom vožnje je sve OK, vrijeme nam kradu sitni problemi koji uzrokuju neplanirana stajanja. Pred polazak, škvadra mi veli da mi motor "smrdi"; osjeća se benzin kad voze iza mene. Slježem ramenima. (makar, prva reakcija, barem ona koja je ostala samo u mojoj glavi, bila je da se naljutim, uvrijedim; ma šta mi vrijeđaju moju Tenu! Naravoučenje: oprezno s kritiziranjem tuđih motora! Neće svi bajkeri to prihvatiti kao dobronamjernu kritiku! :-) Nije da tu nešto sad mogu napraviti, no malo pomnije "osluškujem" rad i reagiranje motora. Isprobavam na otvorenoj cesti, pri punoj brzini; razvrćem gas do kraja i čudim se; posljednja petina okreta umjesto da pozove više snage - priguši je! Uh, nezgodno, valjda neće ići dalje od toga. Bez zaustavljanja idemo do Bregane. Prelazimo granu i nalazimo "prateće" (čitaj; "predhodeće"!) vozilo; Atac, Viki i Zdravko - pušači povuku par dimova, a ja se zezam; mogu li i ja zapaliti jednu? Da, baš; trajalo bi kojih sat - sat i pol! |
Zagrijavanje za noćnu vožnju
Umjerenom brzinom se polako zagrijavamo za vožnju, izlazimo na auto-cestu i stajemo na prvoj benzinskoj; svi tankamo jer nam treba evidencija za Iron Butt i navlačimo sve potrebne kerefeke za dugu vožnju kroz prohladnu noć. Temeperatura je kojih desetak stupnjeva, ali pri punoj brzini na auto-cesti mi treba i zimska oprema sa termo-ulošcima i Windstopper. Neki navlače i kišnjake; kiše nema i ne bi je ni trebalo biti, ali vele - da ih ne "propuhuje". Hvatamo početni noćni ritam; kojih 140 ali spuštam i na 120 kad uletimo u pojaseve magle i vozimo tako neko vrijeme. Inače, kad si prvi u koloni u noćnoj vožnji "isključuješ" svjetla motora iza sebe u svojim retrovizorima; previše su blistava i onemogućavaju te da vidiš u mrak ispred sebe. Tako odjednom postajem svjestan da iza mene - nema nikoga! Začuđen usporavam, i najzad stajem sa strane, čekajući da me dostigu; ne stiže nitko! Što se desilo? Pozivam ih preko motorole; nitko ne odgovara, predaleko su. Uvjek se plašim najgoreg; da nije netko pao? Da se vratim? Koja korist od toga; ako je netko u nevolji, nije sam, sedmorica su! I kako; da vozim suprotnim smijerom po autocesti?!? Nakon desetak minuta takvog stajanja vidim da mi se temperatura motora diže; gasim ga, gasim svjetlo i ostajvljam samo poziciju - tišina i mir noći. Stojim tako na autoputu, mrkla noć, nikoga niotkuda, mjesec tanak ko' nokat, tišina potpuna, zvijezde... osjećaj samoće je bio tako jak da mi u tom trenutku prođe kroz glavu; "Ma, jesam li ja stvarno krenuo sa škvadrom na noćni put, ili sam to samo zamislio, a zapravo se vozim sam, i nigdje nikoga nema?" Jedan od onih trenutaka kada bi lako mogao biti i jedini čovjek na Zemlji.  Sveukupno sam valjda stajao dvadesetak minuta, kad me napokon dostiže prvi bajk, solo, i praši dalje. Drugih nema. Što je? Ide li po pomoć? Što se desilo? Da idem za njime ili čekam? Ili da se vratim do ostalih? Sto pitanja za vježbanje strpljivosti. Najzad stižu još četvorica; priključujem im se, pa nas dostižu još dvojica; pa onda smo svi na cesti, sve je OK. Dobro, iako nemam pojma što se desilo. Vozimo dalje... Inače, kad jednom putovanje i vožnja dođu do kraja, čovjek zaboravlja sve one trenutke dvojbi, sumnji i pitanja - ostaje samo osjećaj postignuća, zadovoljstvo i radost zbog sigurno obavljene vožnje. Tek dok vožnja još traje, na motoru si svjestan svakog trenutka, dvojiš i pitaš se tisuću pitanja; od vlastite sigurnosti i tehnike vožnje, pravca kretanja, opreme, prijatelja s kojima voziš, pa do ispravnosti i reagiranja tvog motora. Mnogo pitanja, a mnoga od njih ostaju bez odgovora. |
22.09.2011., četvrtak
Mapa puta
Vrijeme: Umjereno sunčano, toplo i ugodno, temperatura 23-26°C.Ceste: Dobre regionalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 207 km. |
Kad srce kaže tu-dum, kaže; polazak !!!
Oko 11 krećemo za Udbinu - tu nas formalno dočekuje fra. Nediljko (naravno, bio je s nama i u Jošanima) i malo se promoviramo pred kamerama HRT-a, dajemo izjave pa se držimo kao face. Odlazimo u crkvu, na zajedničku molitvu, i malo po malo se najzad primiče ponoć, da bi nas pred polazak naš službeni klupski vikar i blagoslovio - i, napokon, krećemo! Tolike pripreme obilježene su ovim trenutkom; odlazimo u noć dok se rosa hvata na vizire kaciga...  |
Langsam über alles!
Četvrtak popodne, krećem iz Zagreba. Danas je dan bez automobila u centru grada pa fore radi prolazim kroz sam centar (već spremam repliku; "Gospon policajac, pa ovo ni nije auto..." ;-), no u centru je uobičajeni krkljanac; nemam pojma što je zakazalo, ali tutača ima kao i obično. Bježim van iz grada i nastavljam starom cestom za Karlovac, Slunj, pa prije Koranskog mosta na Plitvicama pred birtijom vidim bajk sa razvijenom trobojnicom; mora biti netko naš! Zaustavljam se; Klek je stao na kremšnite, i u razgovoru je "rukama i nogama" sa nekim mladim čehom koji krstari solo našim krajevima na krasnom crnom V-Stromu. Veli da probam s čehom pričati njemački jer ovaj ne zna engleski; pozdravljam ga i ispričavam se što moj njemački nije baš dobar - a on me gleda kao da mu pričam o atomskoj fizici! Pa što je s tim česima; ni ovaj ne govori ni jedan strani jezik  ?!? Hajde, dobro; snalazimo se opet na nekom "slavenskom" i uz par izraza koje sam pokupio iz filmova Jiržija Menzela - a Klek ga uvjerava da mora do Dubrovnika prije neko krene za Mostar i Sarajevo.Zastajemo i u Korenici; sjedamo na kavu s policajcem kog smo upoznali prošli put na Udbini - i stiže nam i Ćiro! Super; njega nisam očekivao, baš mi je drago da ide i on. No, ima i loših vijesti; Žiža je pao na putu ka Udbini; izletio mu neki tip pa je polomio vilicu i felgu na Bemburi - srećom nije ništa gore od toga, no ovaj put ćemo morati bez njegovog dobrog društva. Stižemo i u obližnje Jošane, kod Maje - i večeras je ovdje okupljanje. Škvadra polako kaplje; dolaze Rale i Dado od Rijeke, Dule je tu za Hercegovinu, i naravno moji "neograničeni Hrvati"; Dačo i Zlaja. Stižu nam Atac i Viki; oni će nam biti ekipa za potporu, s autom. Večer protiče radno; treba riješiti još papirologije, složiti, pripremiti, dogovoriti... kad se sjetim moje nadobudne ideje da bi se moglo malo i "ubit oko" prije polaska...eh, naivac! |
Jaši za Hrvatske vitezove 2011.
Naravno, ide se za Den Haag, na prosvjed podrške osuđenim generalima - zapravo, po mom skromnom mišljenju to bi imao biti prosvjed podrške ideji legitimnosti Domovinskog rata! Teško je sažvakati tu presudu da se ljudi koje brane svoj dom zapravo udružuju u zločinački podhvat. Ali, ovo nije mjesto za bijes i gorčinu,  pa neću nikoga opterećivati time - neka svatko procijeni već po svojoj savijesti. Ide nekoliko autobusa - i Zavijet je tu - a sa Udbine, ispred Crkve Hrvatskih mučenika, u simboličnih pet minuta prije ponoći krećemo i mi, MK Veterani, u konvoju od desetak motora. |
"Joj, a gdje mi je buketić...?"
Dani priprema konačno su pri kraju; ide se!!! Sam sam sebi smiješan; spremao sam se ko' mlada za vjenčanje :-) Najprije papirologija i komunikacija; rezerviranje motela i provjera ispunjavanja brojnih uslova, pronalaženje odgovarajućeg putnog osiguranja za desetoro ljudi na pet dana... Lako je kad idem nekamo sam - uvijek ću se snaći, ali sad mi se pred očima pojavljuje nemila scena; hrpa premorenih bajkera dolazi u motel, a tamo nas blijedo gledaju i nemaju pojma ni o kakvoj rezervaciji - a nemaju ni mjesta! Već čujem urlik nezadovoljstva: "Zmayskiiii!!!". Nisam bio miran sve dok mi u rukama nije bila printana potvrda rezervacije.Drugi dio pripreme bio je još zahtjevniji i ozbiljniji; ova se vožnja kvalificira za "Iron Butt!" Valja nam prijeći tisuću milja u 24 sata, dakle, 1.610 kilometara, (biti će zapravo nešto više) i to po strogim pravilima i poštujući složenu proceduru Iron Butt Association; zamisli razočaranja i upiranja prstom (i šakom, i šakom!) u nejakog mene kada odvozimo sve kako valja pa ispadne da sam zaboravio na neku formalnost, da nisam pokupio neku ključnu potvrdu! Kako ljudima nadoknaditi taj trud; ma, objesili bi me na tavan među šunke! Hvala Michael (Michael Kneebone, predsjednik IBA, op.a.), na strpljenju i polaganom objašnjavanju!  Naravno, to je sveukupno put od kojih 3.500 km, pa sam pažljiv i prilikom pripreme Tene za tu vožnjicu; zamjena pregorjele žaruljice na komandnoj ploči (vozim tako već neko vrijeme; da bih je promjenio moram skidati crash-barove, bočne oklope, prednju masku i vjetrobran, i tek onda napokon sat. Doljevanje ulja (troši mačka deci na 1.000 km; nije puno za tinejđerku - sedamnaest joj je godina tek, i 180.000 km za njom), i provjera svakog dostupnog šrafa i spoja - ali sad sam bar siguran u nju. Tu je i odabir opreme, i promišljanje o svakoj pojedinoj sitnici koja ti može zatrebati na petodnevnom putovanju. |
11.09.2011., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, prekrasno, toplo i ugodno, temperatura 26-28°C.Ceste: Dobre regionalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 238 km. Trajanje putovanja; 3 dana. Ukupno prijeđeno; 653 km. |
Udbina - Slunj - Žuti breg (kao: Paris - London - New York!)
Ovdje sam na jednoj fotki uspio zajedno uhvatiti neke od mojih dragih "Neograničenih Hrvata". Vic je krenuo od toga što sam prošle godine obilazio hrvatske granice - pardon: granice Republike Hrvatske, sveukupno 4.300 km u 12 dana. Posavcima i Hercegovcima se to nikako nije svidjelo; vele da nisam obilazio prave granice! Kažu da se to što sam napravio "ne broji", i kako moram obići prave granice. Eto, ja sam htio nesebično proslaviti činjenicu postojanja hrvatske države a oni mi lijepo objasnili da sam fulao, da sam ograničen pogrešnim granicama, elem dakle; ograničen sam! Iz toga proizlazi da oni nisu ograničeni, i zato im dajem titulu "Neograničenih Hrvata"!  Poslije odlazimo do Slunja i obaveznih Rastoka; ima nas više od 20! Ipak, moram ih ostaviti u njihovim dragostima i zezanciji; već dugo nisam bio na misi ili u crkvi, pa žurim u Zabreg kako bih stigao na onu u 18:30. "Objašnjavam" im da sam ja tako veliki grešnik da moram barem dva puta dnevno ići na misu ako želim imati kakvu-takvu nadu u spasenje...  |
Tu smo i pred začetkom podizanja Zida sjećanja. Zasad se zove "Zid sjećanja na ljubav i mučeništvo" - nadam se da će tako i ostati.Hrvatski narod danas ima priliku i mogućnost - a oni savjesni i obavezu! - zabilježiti sve prešućene muke i patnje, prisjetiti se žrtvi koje se dugo vremena nisu smjele ni spomenuti i o njima ostaviti pisani trag naraštajima koji će doći. Ovaj je zid jedna od takvih bilješki. |
Dio ekipe se nakon mise pozdravlja sa Udbinom.Imam frenda koji tvrdi da čovjek može voljeti samo jednu ženu i samo jednog papu. Njegov papa je, naravno, Ivan Pavao II. A, opet, možda čovjek nema pojma o čemu priča; to je tip koji je išao pješice od Petrograda do Pariza, u Kinu i natrag skuterom, do Sahare je iz Zagreba otišao pješice, a trenutno lovi ribu i rakove, negdje na Aljasci. Javlja mi: "Nije ovdje, na Kodiaku, kraj svijeta! Ali se vidi odavde..."! Križ koji Papa drži u rukama je križ krbavskih biskupa iz XIII. stoljeća, kao i pastoral krbavskih biskupa iz XV. stoljeća. |
Kasnije, u toku prijepodneva odlazimo do Udbinske crkve na još jednu misu; ovo je prva kojoj prisustvujem u glavnom prostoru crkve; sve dosadašnje su bile ili pred njom ili u kapelici pod crkvom. Lijepo je ovdje!Tijo, vjerojatno impresioniran ovim mrkim i opasnim bikerom na slici odlučio se slikati s njim. Svaka čast; mene bi bilo strah, tip izgleda kao da jede malu djecu za doručak, a ova opaka majica sa tom strašnom životinjom je točka na "i"! Ili kako bi neki rekli, šlag na "i"... ili je ipak bilo "točka na tortu"?  |
Jutro na Krbavskom polju
Jutro na Krbavskom polju; maglovito, izrazito svježe - makar se moglo uz kavu čuti i puno oštrijih izraza od jednostavnog "svježe"! Baš sam ovim putovanjem krstio novu četri-sezonsku vreću za spavanje; obećava miran san i pri opakim minusima, tako da je za jutrošnjih +2°C bila i pretopla. I u noći dolazi do izražaja ona bajkerska poslovica "Ne postoji loše vrijeme, postoji samo neodgovarajuća oprema!" |
10.09.2011., subota
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, prekrasno, vruće i ugodno, temperatura 28-32°C.Ceste: Dobre lokalne, regionalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 193 km. |
Ioannus Paulus II a.k.a. Doom / Wolfenstein
Dok se mi iskobeljamo iz doline Zrmanje i vratimo na cestu prema Gračacu i Udbini, već pada noć. Vožnja je ugodna, tempo je umjeren - a Lička noćna svježina već nalazi otvore na mojoj ljetnoj opremi. Barem je jasno da će se noćas, nakon svih tih događanja, vožnje i šetnje, spavati snom pravednika.Naravno, valja se pridružiti i fešti; klopa i cuga, zezanje, šale i smijeh - ja se ne sjećam kad je bilo na jednom mjestu sabrano toliko "Veterana"; mislim da nas ima osamdesetak! Svaki drugi "Veteran" je noćas ovdje... I ova fotka je štosna sama po sebi; da čovjek ne zna što i koga prikazuje, mogao bi pomisliti da je riječ o sceni iz neke okultne, mistične igre tipa "Doom" ili "Return to the castle Wolfenstein". |
Vrelo Zrmanje
Dok srčemo pitke vode Zrmanje - baš kao što smo prije pola sata pili studenu vodu Une - pričam škvadri o tome kako je ovo voda koja teče Jadranskom, a maloprijašnja Una odmah sa druge strane brda teče Crnom moru. Tako mala udaljenost, a tolika razlika; dok smo "gore" hodali pod bukvama i grabom, ovdje beremo smokve i gledamo mediteranski krajolik. Bogatstvo raznolikosti! Ono dvoje lijepih mladih ljudi koje smo smeli našim dolaskom da i ne spominjem! |
Nastavljamo cestom ka jugu koja se uspinje kroz Srbski klanac, i potom priključuje magistralnoj cesti D1 na pola puta između Gračaca i Knina. Vozimo zakratko prema Kninu ali se brzo odvajamo lijevo i spuštamo do izvora Zrmanje. Nešto zavojitih serpentina, potom uske cestice, komadić makadama - i onda nam ostaje još pola sata ići pješice preko polja i kroz šumu! Jedini razlog što me nisu zatukli kolcem i ostavili moju krepalinu na pravoslavnom groblju na pola puta do izvora uz samu rijeku, bilo je to što sam im rekao da mi se tu sviđa! He, he; zezam se - cijela šetnja je bila po ravnom, nije bilo pentranja, pa je ekipa bila u nešto pomirljivijem raspoloženju nego na stazi prema Uni. |
Una, ili kako bi to stari Rimljani rekli; Jedna. Jedina.
Spuštamo se dalje dobrom i praznom cestom preko Srba do sela Suvaje; tu moji frendovi vide koliko su se zeznuli kad idu sljediti onog ludog Zmayskog na "zgodnu malu popodnevnu vožnju"! Vadim bič (crna kožna odijela ionako svi već imamo!) i tjeram ih tempom kojim bi bio zadovoljan svaki gonič robova uzbrdo strmom kozjom stazom do izvora Une! Dobrih dvadeset minuta ostavljanja duše na golom kamenu - ili barem znoja! - da bi se došlo do ovog bezveznog mjesta na slici. Fuj. Donjeli smo konsenzus; svi ćemo pričati kako je to mjesto ružno, nikakvo, teško dostupno i sve u svemu neisplativo za posjet - ne zato da bismo sačuvali taj netaknuti biser prirode od hordi turista, već da bismo poštedjeli sve vas od muke i truda koji će biti tako slabo nagrađeni. Ne idite tamo! |
Planina Plješevica
I dok glavnina snaga navaljuje izravno na koncertni podij pred crkvom, mala diverzantska grupa odlučuje se na prodor u neprijateljsku pozadinu kako bi ih iznenadli udarom iz neočekivanog smjera...Ili je tako, ili dio ekipe misli kako se pjevati, zezati i ispijati pivu može i navečer, dok je ovo prekrasno, sunčano poslijepodne kao stvoreno za vožnju zabavnim i praznim cestama dolina Krbave i Une! Kad sam prošle godine vozio Hrvatske Granice našao sam i tu cestu u izgradnji, tada još pod makadamom, kako presjeca Plješevicu i spušta se prema Kulen Vakufu. Već tada je bila zabavna i obećavala je pravi slatkiš od ceste za vožnju motora; zavojita, logična, dinamična... provjerio sam; sada je i asfaltirana (nisu svi opaljeni kao ja!), tako da se dogovaramo i krećemo preko Frkašića prema Donjem Lapcu. Tko želi voziti ovuda; cesta kreće od Bjelopolja i označena je kao zatvorena, no samo zato što nisu još postavili svu opremu ceste; mreže protiv odrona i slično. Kolnik je besprijekoran - ali naravno, valja misliti i na spomenute moguće odrone kamenja. (a ne kamenova ;-) Sama Plješevica je velika, i visoka (1649m/nm) i prostire se od Krbave i Like na zapadu, doline Une i Grmeča na istoku sve do Udbine na jugu. Na sjeveru se kod Plitvičkih jezera sastaje s Malom Kapelom, a druga joj strana gleda na Bihać. U njenim strmim padinama tu je skriven i aerodrom Željava, na samoj granici sa BiH. |
Marko, zna se!
Da, da, Željka, primijetili smo da ti i ovaj put ta bijela majica jako dobro stoji...  |
Vraćamo se na klopu i predah u kamp; vrijedni Siniša i njegovi brojni pomoćnici napravili su ručak za stotinu ljudi! Sad bi bilo tako lako naći ugodan, sjenovit kutak i zadrijemati malo, poslije sveg onog stajanja pred osunčanom crkvom i dobrog jela potom - ali ima još zanimljivih zbivanja između kojih valja odabrati.Skoro pa neizostavan je Thompsonov koncert! Baš mi je drago što (bar) ovo popodne Udbina ne ostaje pusta; trg pred crkvom je prepun, a majstor nacionalnih budnica podiže temperaturu do usijanja... Makar, primjetio sam jednu zanimljivost; pravi fanovi, i njegovi pravi prijatelji - a naročito oni koji jako žele da ih se smatra njegovim prijateljima! - kad govore o njemu uvijek ga zovu imenom, nikad nadimkom! Tako u društvu Pravih Faca ® često čuješ "Marko je rekao..." ili "...kad je prošli put Marko...", kao da je to rekao njemu osobno, u povjerenju...  |
... i primamljivost današnjeg!
... ali na istom mjestu postoji zamamna ljepota i privlačnost suvremenog, tek koji korak dalje. Sve ti dođe da kažeš: "Tuborg, Pan, obična voda...? Može, ljepoto, kupujem što god da prodaješ!!!"  |
Čistoća davnih vremena...
Izuzetnom doživljaju događajima na Udbini pridonose i ljudi odjeveni u narodne nošnje krajeva iz kojih dolaze. Neki od njih očigledno predstavljaju svoja folklorna društva, ali mnogi izgledaju tako prirodno i nose te kostime kao vlastitu odjeću, tako da izgledaju kao da su stigli iz nekog davnog, gotovo zaboravljenog i prošlog vremena. Čovjek im se odmah poželi pridružiti u tom njihovom svijetu, jer nam njihova ljepota izgleda tako jednostavno, pošteno, pristojno... |
XXL maneken
Nakon mise posvećenja oltara, iz crkve izlaze brojni svećenici sa hostijama i pružaju mnoštvu okupljenog naroda sakrament svete pričesti. No, nema dovoljno lijepih djevojaka u narodnim nošnjama koje trebaju pratiti te svećenike i žutim kišobranima označavati njihovo mjesto u masi vjernika - zato zovu nekolicinu nas, crnih bajkera, kako bismo preuzeli tu ulogu! Pomalo smo smiješni i sami sebi, stojeći tako u crnoj motorističkoj opremi sa tim žutim kišobranima, no dok dođe red na nas da se pridružimo pričesnicima većina ljudi je već primila sakrament, tako da se ne moramo blamirati do kraja. Tek onako, malo...  |
Spomen-kamenovi za Zid Sjećanja
Pred sam početak mise, kao i svake godine, donosimo kamenove koji obilježavaju mjesta stradanja Hrvata. Prošle sam godine imao čast nositi kamen iz Lukovog Šugarja. Ove godine pak nosim ovaj, iz Ogulina, isklesan na spomen žrtvama 2. Svjetskog rata i poraća, iz grobišta u šumi Galge, sa periferije Ogulina prema Oštarijama gdje je kod naselja Otok poubijano oko 300 zarobljenih domobrana iz samoborskih zarobljeničkih logora.Htio bih skrenuti i pažnju na važnost korištenja odgovarajućeg izraza za te spomen-zapise. To nije kamenje - to su kamenovi. Izraz "kamenje" je zbirna imenica i ne odaje njihovu jedinstvenost već ih predstavlja kao bezobličnu masu; kamenje može biti hrpa građevinskog materijala ili se nalazi rasuto uz cestu. Izraz "kamenovi" podrazumjeva jedinstvenost svakog pojedinog od tih spomen-zapisa, jer svaki od njih je poseban, ne postoje dva ista, i svaki se odnosi na nešto važno i sudbonosno. Isto tako, govoreći hrvatskim jezikom, zid u koji se ugrađuju ne bi smio postati Zid Memorije, već Zid Sjećanja. Smatram da svojom pažnjom i promišljanjem dajemo vrijednost idejama koje cijenimo. |
Crkva hrvatskih mučenika na Udbini
Monumentalnost i veličinu ove crkve lako je ne zamijetiti - dok se čovjek ne nađe neposredno pred njom. Bijela je i jednostavnog oblika, bez bogatih ukrasa, čista i jednostavna - pa izgleda malena i skromna dok ne staneš pred nju. Tada vidiš da je velika, no i dalje je čistih linija i čistog materijala, pa se ne nadvija i ne zastrašuje. Drago mi je što se i danas, u poplavi graditeljskog neukusa podižu i vrijedne građevine koje će, nadam se, kroz vrijeme pokazati svoju trajnu ljepotu. Pomišljam; možda je uvijek tako i bilo; gradilo se sve i svašta, a one stvari koje nisu vrijedile su nestajale, pa nam danas pojedina vremenska i povijesna razdoblja prikazuju vrijedna i lijepa zdanja koja su odoljela zubu i sudu vremena. |
Za Udbinu!!!
Polazak! Kolona se formira i polako krećemo za Udbinu! Ako sam dobro izbrojao, 56 motora! Lijepa cifra...Frendovi me kubaju zbog ove fotke, vele; "Policajac u duši!"  Ma, neka; zovite me i loncem, samo me nemojte razbiti! Biti "Tail gunner" i brinuti za rep kolone je ionako moja dužnost u klubu, barem još za kratko... |
Dado - barjaktar!
Jutro počinje rano - i radno! - baš kako je i sinoć večer završila, šljakajući do u sitne sate. Ipak, pred polazak za Udbinu dolazi do promjene plana, pa ostavljam moje dužnosti kuhinjskog pomoćnika i prepuštam drugima da "ljuti luk urezuju" i "masnu mast mazuju" - dosta sam se naradio i ovaj put!Mali komentar za mog frenda Zviza; Vidiš, i mi XJR-a za trku imamo! |
09.09.2011., petak
Mapa puta
Vrijeme: Potpuno sunčano, prekrasno, vruće i ugodno, temperatura 28-32°C.Ceste: Dobre regionalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 222 km. |
Vukovi na Krbavskom polju
Podižemo zastave kako bismo jasno označili mjesto okupljanja - i kroz popodne polako dolaze gosti i članovi. Nisu sve samo "Veterani", ima i mnogih drugih; naravno, naši dragi i sveprisutni "Blue Knightsi", frendovi "Beštije", "Bezkintosi", "Đakovo", "Winersi", "Griffonsi", brojni "free ridersi" - a stigli su nam i Livanjski "Vukovi".Jednu večer i noć s nama provodi i mladi simpatičan par Francuza, iz Marseja, na dobrom GS-u. Nevjerojatno su začuđeni time kako smo ih primili u naše društvo; klopa, cuga, zabava - jako im je drago ali nas gledaju širom otvorenim očima kao da baš i nisu navikli da bikeri jedni druge doživljavaju kao prijatelje. Bio nam je tu i par mladih Čeha, Pražana - oni se već drže kao "normalni" bikeri; uživaju u gostoprimstvu premda ih ne čudi. Makar, oni pak čude nas; ne govore ni jedan jezik osim češkog... lakše mi je razgovarati s francuzima na engleskom nego s česima na nekakvom zajedničkom "slavenskom". |
Uskoro stižemo u Jošane, selo desetak kilometara pred Udbinom, u restoran u kojem nas vedro dočekuje naša domaćica Maja - ove ćemo godine gostovati kod njih! Dio ekipe produžuje za Zadar, kod "Beštija"; danas je godišnjica pogibije Grunfa, pa "Beštije" organiziraju DDK i druženje u spomen na ovog nasmijanog bikera.Dio nas ostaje u Jošanima i započinje sa manje glamuroznim ali isto tako potrebnim radom; valja nam sve pripremiti, organizirati, do večeri napraviti i brdo klope... naravno, prije ozbiljnog posla nam treba i malo predahnuti - ni vožnja bajka nije ni laka ni zabavna; težak je to posao ali ga netko mora odraditi!  |
Štercu nešto "smrdi" na motoru...
Ovaj sam put počeo graditi kuću od krova; umjesto da korak po korak opisujem zbivanja i osjećaje s ove vožnje nisam odolio napasti i krunu zbivanja sam smjestio na početak. Sorry, hajde na krenem redom...Dogovor za danas je bio da se nađemo na Plitvicama (onim Zagrebačkim) u pola jedanaest i zapalimo prema Krbavi - no čim je dan započeo bilo mi je jasno da neću stići na vrijeme - preveliku zbrku bih ostavio za sobom. Nije da sam ja baš tako dobra dušica da bih se brinuo za one koji ostaju u toj zbrci - moji su motivi puno prizemniji (već prema onoj poslovici "Ne laje kera radi sela, već radi sebe!"); ta ostavljena zbrka ostala bi i u mojoj glavi, pa bih cijelo vrijeme promišljao; "Ma, trebao sam to onako, mogao sam ovo ovako...". Puno je ljepše kad složim sve kockice i znam da je sve u najboljem redu i kako po povratku neću uletjeti u ludnicu. Unatoč kasnijem polasku, izgleda da i ne kasnim previše! Zastajem u Slunju popiti gutljaj vode i zaklati komadić domaće bučnice, i saznajem da je ekipa tek malo dalje, u nekoj birtiji pred Plitvičkim mostom. Odmah krećem i pridružujem im se na kavici. Saznajem da ni njima jutros nije bilo dosadno; Šterc je sa teško natovarenim motorom naletio na "nešto" - čuo se jak udarac, ali ništa nije vidio! Tek kasnije kad je išao zagledavati i njuškati po motoru, vidio je da mu se nešto "zavuklo" ispod prtljage... ahh, ništa, tko će sad sve to skidati; vidjet ćemo što je to kad stignemo na cilj.P.S. Ako se netko polakomi i počne po Rastokama tražiti bućnicu - da ga odmah razočaram: spomenuta bućnica je u Slunju završila kao u vicu: "Vidi jedna krava drugu kako sjedi na grani i pita je šta radi gore. Ova veli: - Ništa, jedem trešnje. -Kako trešnje, pa ti si na višnji! - Pa, ja ponjela!, lakonski joj ova odgovori." I svi se nasmijaše! |
5. Moto defile “Jaši do Zida” - Udbina
Svi koji fotkaju i daju si truda oko tog znaju; ukoliko napraviš dvadeset slika nekog događaja i jedna od njih bude stvarno dobra - to je dobar rezultat. Ali, postići da ti s nekog događaja jedna slika bude savršena - kako kvalitetom i vizualnim dojmom, tako i vjernim prenošenjem atmosfere i duha događaja - to je ona izuzetna fotka, koja ti se posreći jednom u petsto, jednom u tisuću! Jer, da nema ni jedne druge slike ovogodišnjeg događaja na Udbini već samo ova - ja bih mislio da je čitavo zbivanje dobro dokumentirano! Jer, ovdje imaš sve; nacionalni zanos, nada u budućnost, vjera, ljepota, zbivanje, gužva, duh zajedništva, skromnost, pa čak i tekstualni opis - sve to je zabilježeno na ovoj bogatoj, svijetloj fotki. I, da ne bi bilo greške; fotografija nije moja - napravio ju je Lozina. I stvarno je napravio još tisuću slika sa ove Udbine... mnoge od njih su dobre, ali tek jedna priča onu priču od tisuću riječi. |
