Zmayski z Brega landra naokolo

23.09.2011., petak

Zagrijavanje za noćnu vožnju

Umjerenom brzinom se polako zagrijavamo za vožnju, izlazimo na auto-cestu i stajemo na prvoj benzinskoj; svi tankamo jer nam treba evidencija za Iron Butt i navlačimo sve potrebne kerefeke za dugu vožnju kroz prohladnu noć. Temeperatura je kojih desetak stupnjeva, ali pri punoj brzini na auto-cesti mi treba i zimska oprema sa termo-ulošcima i Windstopper. Neki navlače i kišnjake; kiše nema i ne bi je ni trebalo biti, ali vele - da ih ne "propuhuje".

Hvatamo početni noćni ritam; kojih 140 ali spuštam i na 120 kad uletimo u pojaseve magle i vozimo tako neko vrijeme. Inače, kad si prvi u koloni u noćnoj vožnji "isključuješ" svjetla motora iza sebe u svojim retrovizorima; previše su blistava i onemogućavaju te da vidiš u mrak ispred sebe. Tako odjednom postajem svjestan da iza mene - nema nikoga! Začuđen usporavam, i najzad stajem sa strane, čekajući da me dostigu; ne stiže nitko! Što se desilo? Pozivam ih preko motorole; nitko ne odgovara, predaleko su. Uvjek se plašim najgoreg; da nije netko pao? Da se vratim? Koja korist od toga; ako je netko u nevolji, nije sam, sedmorica su! I kako; da vozim suprotnim smijerom po autocesti?!? Nakon desetak minuta takvog stajanja vidim da mi se temperatura motora diže; gasim ga, gasim svjetlo i ostajvljam samo poziciju - tišina i mir noći.

Stojim tako na autoputu, mrkla noć, nikoga niotkuda, mjesec tanak ko' nokat, tišina potpuna, zvijezde... osjećaj samoće je bio tako jak da mi u tom trenutku prođe kroz glavu; "Ma, jesam li ja stvarno krenuo sa škvadrom na noćni put, ili sam to samo zamislio, a zapravo se vozim sam, i nigdje nikoga nema?" Jedan od onih trenutaka kada bi lako mogao biti i jedini čovjek na Zemlji. nono

Sveukupno sam valjda stajao dvadesetak minuta, kad me napokon dostiže prvi bajk, solo, i praši dalje. Drugih nema. Što je? Ide li po pomoć? Što se desilo? Da idem za njime ili čekam? Ili da se vratim do ostalih? Sto pitanja za vježbanje strpljivosti. Najzad stižu još četvorica; priključujem im se, pa nas dostižu još dvojica; pa onda smo svi na cesti, sve je OK. Dobro, iako nemam pojma što se desilo. Vozimo dalje...

Inače, kad jednom putovanje i vožnja dođu do kraja, čovjek zaboravlja sve one trenutke dvojbi, sumnji i pitanja - ostaje samo osjećaj postignuća, zadovoljstvo i radost zbog sigurno obavljene vožnje. Tek dok vožnja još traje, na motoru si svjestan svakog trenutka, dvojiš i pitaš se tisuću pitanja; od vlastite sigurnosti i tehnike vožnje, pravca kretanja, opreme, prijatelja s kojima voziš, pa do ispravnosti i reagiranja tvog motora. Mnogo pitanja, a mnoga od njih ostaju bez odgovora.

- 01:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	rujan, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30