Zmayski z Brega landra naokolo

27.08.2012., ponedjeljak

Moglo je ovo još ići...

Ma, što sam ja fantazirao da treba mijenjati lager! Moglo je ovo još ići, samo bacam lovu na nepotrebne popravke i tražim izgovore kako se ne bih vozio...

- 06:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.08.2012., subota

Mapa puta

Vrijeme: Sunčano, danju vrlo vruće i vruće, noću svježe i hladno, suho, temperatura 6-38°C. Ceste: Dobre lokalne i magistralne ceste. Malo auto-ceste. Ukupno pređeni put: 512 km.

- 19:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ka sjeveru, vrućem i plamenom sjeveru! (k'o na tekmi...)

Povratak u Jošane i bacanje na klopu; svima je apetit na visini. I nas ima manje nego prošle godine; mislim da nas je sedamdesetak, možda osamdesetak. Svejedno, i to je impozantna brojka. Iako se to Kleku i ne sviđa, opet sam dovukao „ketača“. Dobro; nisam ga dovukao osobno, delegirao sam Spokija i Branka, ali kotač je tu; valja ga i napuniti. Gnjavim škvadru raspoloženu zarinuti zube u noćas pečenog odojka; podsjećam ih na našeg Meglu, koji je prije dva tjedna imao opaki susret sa stupom dok je izvodio „wheelie“; jetra, slezena, noga, ali bome i glava – i sad je još u induciranoj komi, dok pokušavaju olakšati pritisak natečenog mozga uklanjajući mu dijelove lubanje. Grda stvar; sva lova koja bude u kotaču ide za Meglu. Večeras je u Ludbregu okupljanje bajkera gdje sakupljaju lovu za njega – kruži nevjerojatna priča kako u Varaždinskoj bolnici nemaju ljekova za njega, nego se moraju posebno platiti! Ne želim u to vjerovati (moj osobni izbor je svijet kao malo ružičastije mjesto), ali lova ide gore, to je sigurno. Nakon ručka, slažem šator, pakiram krpice i odlazim na cestu; valja mi zapaliti s tom lovom koju sam im „dignuo“ – srećom, nema tu bajka koji bi mogao dostići moju Tenu. Krećem – i dok su u Krbavi i Lici temperature sasvim ugodne (dok u kratkim rukavima ganjaš bajk) već na Kordunu počinju grde cifre, i znoj ponovo teče. Ove godine je tako vruće da požari haraju i duboko u kontinentu, gdje ih se nikada ne sjećam. Gori šuma desno od ceste, prije Krnjaka, pa hrbat brijega lijevo, iznad Tušilovića; toliko je dima da je sav taj kraj obojan u crveno! Dogorio je požar kod benzinske na Turnju; sva trava je izgorjela sve do same benzinske, crni se sve do rezervoara plina! Mislio sam da gori samo na Jadranu, na to smo navikli – ali izgleda da je ekonomska situacija znatno gora: sjećate se onog starog vica, još iz doba socijalizma: „Tko pali šume na Jadranu?“ „Pa, političari! Da narod ne bi bježao u partizane!“ Na Mostanju pred Karlovcem radim „slobodnu interperaciju na temu“ i odlazim do Duga Rese, frendovima koje sam predugo i neopravdano zapostavio. Uskoro se ipak vraćam na cestu; danas treba još napraviti kojih 250 kilometara; do Ludbrega i onda natrag do Zabrega. No, kako prilazim tom gradu iza grabe, sve više čujem i osjećam lager na zadnjem kotaču kako ruži. Prije puta sam navratio do Grigića, da baci oko – rekao je da se to treba odmah mijenjati – ali nisam ga poslušao, nisam imao vremena (čitaj: bio sam previše lijen; pa već sam mjesec dana na godišnjem!). Zato me sada strah da mi, podrobljen, blokira zadnji kotač! Osim toga, osjećam se nekako nevoljko, umorno – ova vrućina mi nije neka oduševljavajuća pozivnica – promišljam se i nećkam, svejedno na smijeru prema Zagrebačkoj obilaznici. Već pred Svetom Nedjeljom vidim na ravnoj dionici ceste neku stariju bijelu Corsu kako mi dolazi u suret; usporava i sprema se skrenuti lijevo u dvorište. Dolazim sa ne-previše-bezobraznom stotkom i uključujem duga svjetla; bolje da me vidi nego da se ja pitam... baba stoji, ali se na kojih 30-40 metara predamnom predomisli i odjednom krene u skretanje! Skakanje na kočnicu; vidim da nema šanse da skrenem, niti da stanem; moja je! Ipak orangutanova kćerka odustaje od ubojstva u posljednji tren i staje na pola mog traka; provlačim se nekako pored nje! Bože, hvala ti; sav isciman i potresen drveno nastavljam dalje – toliko me zatekla svojim neočekivanim kretanjem da nemam čak ni snage vratiti se natrag i skresati joj što je ide; ovo je bilo previše blizu. Znaš, imam to „odokativno pravilo“ ili kako bi rekli ameri „rule of the thumb“; ukoliko se oko nečega dvojim i nađem tri dobra razloga, za ili protiv, odlučujem u tom smijeru. Oštećeni lager, umor i nevoljkost uzrokovani vrućinom, i sad potresenost ovom ubojicom-volonterkom; to prevaguje; ništa od odlaska u Ludi Breg; odlazim na njegovu alternativu; na Žuti Breg! Putovanje za danas je okončano... lova za Meglu će naći neki drugi put do gore.

- 16:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Misa na Udbini

Uzimamo kamenove isklesane i donesene iz mnogih krajeva gdje su stradavali Hrvati; nosimo ih od kapelice pa se pridružujemo procesiji i nosimo ih na mjesto za prikaz ispred oltara. Nosim kamen iz Hrvatske Kostajnice. Koristimo priliku i ne dozvoljavam uobičajeni uzmak natrag na glavni podij; ovdje na uzvisini lagano struji vjetrić i ima slobodnih mjesta za sjesti – pristojno čekamo dok nas svećenik koji organizira kretanje ne ponudi da sjednemo. Odavde će biti puno ugodnije pratiti misu! Simpa; misu predvodi biskup iz Gradišća u Austriji, i govori gradišćanskom inačicom hrvatskog jezika! Kaže da je to isto ono narječje kojom su govorili njihovi stari kada su se prije pet stoljeća odavde iselili u Gradišće... nisam to znao. Ovako molitvu „Oče naš“ mole Gradišćanski Hrvati: Oče naš, ki si na nebesi, sveti se ime tvoje, pridi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svakidanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpušćamo dužnikom našim, i ne zapeljaj nas u skušavanje, nego oslobodi nas od zla.

- 11:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

df

Slijede susreti starih frendova; tokom jutra dolaze i oni koji ove godine nisu bili u prilici provesti na Udbini dva-tri dana; i naši Veterani, i braća iz Blue Knightsa, pa i naši Livanjski Vukovi... pomalo nas iznenađuje i skoro pa cijela ekipa MK Veterani – Koprivnica... Bez puno uzbuđenja i nepoznanica – već smo mi „stare iskusnjare“, kuhani i pečeni na ovom i ovakvim događanjima – formiramo kolonu, zatvaramo promet i odlazimo za Udbinu. Ofucani „tail gunner“ zauzima svoju najdražu poziciju; štitim nam guzicu. Kolona iz mog ugla izgleda baš impresivno, dok se lagano valja po dugim ravnim dionicama magistralne ceste, sa zastavama koje vijore na čelu. Udbina, Crkva Hrvatskih mučenika, uobičajena gužva pred crkvom – makar, ove godine ima znatno manje ljudi. Ali, valjda ovu masu uspoređujem sa prošlogodišnjom, kada je bilo posvećenje same crkve... svejedno, po mojoj skromnoj procjeni ima nas kojih 2 ili 2,5 tisuće. Možda je manje i zato što ove godine kasnije popodne ne nastupa Thompson.

- 10:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jutro... oprostite, a tko sam ja ono...?

Ujutro s mukom polako dolazim k sebi; grijem se i rastežem valjda i sat vremena na škrtim zrakama jutarnjeg sunca – ali me u život vraća tek vruća Majina kavica, pa uživam pod vještim Neriminim prstima koja mi plete kosu u pletenicu. Fala, cure... što bi ja bez vas!

- 07:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.08.2012., petak

Kuća umirućih pluća

Vječni dualitet Riba po horoskopu; da li ovo čudovište jede malu djecu, ili je to tek šašavac sa svjetiljkom na čelu? Povratak do kampa u Jošanima kod birca „Feral“ energične i razdragane Maje; grli me poput izgubljenog... a, dobro, ne baš brata... ;-) Fešta traje do sitnih, a nekima već bome i okrupnjelih noćih sati; mnogi se ujutro prisjećaju Dede i njegovog pumpanja madraca pred ujutro... Ja pak duboko u noći shvaćam da sam napravio tehničko-taktičku pogrešku; unatoč tome što se jasno sjećam maglovitih i hladnih jutara ovdje na Krbavskom polju, ponio sam ljetnu vreću za spavanje, vodeći se jučerašnjom temperaturom od preko 37 °C. Oko tri u noći budim se drhteći kao šiba na vodi! Kao u bunilu, ustajem i navlačim na sebe sve što imam, i kišno odijelo, uvlačim se natrag u vreću i pokrivam sa ceradom – treba mi kojih petnaest minuta da prestanem drhtati i ugrijem se! Sjećam se sna pred buđenje; nalazio sam se u nekom komunističkom zatvoru (u kojim, hvala na pitanju, nikad nisam ležao!), hladnoj i vlažnoj podrumskoj ćeliji, sam iza željeznih rešetaka u noći (dosta je ličilo na Staru Gradišku, ako si kad bio tamo...) i pokušavam se ugrijati navlačeći na sebe neki pljesnivi stari sako kojeg sam našao u uglu... Tek kad sam se malo ugrijao - probudim se! - odjednom svjestan da sam sve to napravio više spavajući nego budan.

- 20:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Fra. Nediljko Knezović; naš klupski vikar... s još ponekom dužnosti

Na misi saznajem i vijest koja me baš i nije razveselila; fra. Nediljko nam nakon deset godina službe na Udbini - odlazi! Biti će gvardijan Franjevačkog samostana u Živogošću; vjerujem da je zaslužio i siguran sam da su ga sve ove godine podizanja Crkve Hrvatskih mučenika tu na Udbini iscrpile, ali sad će nam biti još dalje, a on i Udbina su nama Veteranima postali sinonimi. Iz moje (a siguran sam ne i samo moje!) perspektive, CHM i Zid sjećanja su njegovo „dijete“. On mi je povrh toga klupski brat, vikar mog kluba, moralna vertikala koja nam je bila čak i pratična; punio nam je klupsku „kasicu“ našim vlastitim psovkama; tražeći da ubacujemo u nju 10 kuna za svaku „veliku“ i pet kuna za svaku „malu“ psovku. Rezultata su bila dva; u frižideru nam nikad nije manjkalo pive, a Veterani su postali jedan od najpristojnijih klubova! Hvala ti, Nediljko za sve prilike koje si nam pružio; tek s tobom smo mogli napraviti sve učinjeno s Kamenovima sjećanja. Učinio si mnogo i pomažući u integraciji nas bajkera-branitelja u crkvu i u šire društvo. Riječnikom ceste: Faca si! Respect! Fra. Nediljko me upoznao sa monsinjorom Tomislavom Rogićem; njegovim nasljednikom na dužnosti Župnika crkve na Udbini; smiren, simpatičan, intelektualan i duhovan tip. Nadam se i vjerujem da ćemo i sa njim uspješno surađivati...

- 20:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jošani i Kristova kruna

Stižem tek dvadesetak minuta prije sedam sati; dizati šator ili ići na misu? Ako odem na misu, šator ću morati podizati po mraku – zato podižem šator na brzaka; ma zapravo ga samo gledam kako se sam podiže u par minuta! Toliko sam ga već puta podizao i rušio da sam sve zna i brzo mu ide... Odmah potom jurim na misu u Udbinu; kasnim svega par minuta. Bog će mi oprostiti, a valjda mi ni fra. Nediljko neće previše zamjeriti ;-). Za svaki slučaj, donio sam mu i poklon; jučer sam u klubu pokupio trnovu krunu koju sam ispleo još zimus za ovaj događaj. Samo sam je nataknuo na pleksi vjetrobran, pa je u jednom trenutku u vožnji počela poskakivati na struji zraka i krenula se svlačiti s vjetrobrana! Već mi je pred očima bila slika tih i do 10 centimetara drugih trnova kako me udaraju po licu i očima kroz otvorenu kacigu! Istog trenutka sam se mašio golom rukom uhvatiti krunu i spriječiti je da „poleti“ – ali sam ipak na vrijeme shvatio kako ni to nije baš tako dobra ideja. Bedasto, ali ljudi su padali s motora i zbog manjih stvari... najgluplja i najbanalnija za koju znam je čep od pive pod blokiranom prednjom gumom. No, jučer sam ipak stao sa strane i zaljepio tu krunu – čime nije postala ništa manje spektakularna, uzrokujući mnoge poglede nevjerice i odmahivanja glavama. Imao sam spreman odgovor da je riječ o sofisticiranom alarmnom sistemu („...pokušaj doći do kontakt-brave...!“), ali ga nisam imao prilike upotrijebiti.

- 18:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Na Udbinu! Na Udbinu!

Na Udbinu! Dosad je obično ovaj projekt Veterana padao sredinom 9. mjeseca; ove godine pada u 8. A vrućine ne jenjavaju; krećem Zagrebačkom obilaznicom dok displej pokazuje temperaturu od 37,7 °C! Pa, kad imaš toliko, već nisi zdrav! Treba netko reći ovom Zagrebu neka legne i odmara, uzme par aspirina i pije puno tekućine... No, neka se taj Zabreg brine sam za sebe, veliki je to već dečko; ja ga ostavljam njegovim gužvama i ljetnim fjakama. Vozim bez pauze do Like; po običaju sam kasno krenuo, a večeras je misa u crkvi Hrvatskih mučenika u 7... možda još i stignem. Tek kod Plitvica temperatura pada na prihvatljivu – dakle, dovoljno da se vozeći stotku u kratkim hlačama i majici prestajem znojiti toliko da mi znoj pod kacigom curi u oči! Osmjeh na licu i olakšanje; Lika je definitvno „in“ ovih prevrućih Kolovoških dana. U Jošanima na Krbavskom polju je tek nešto toplije nego u šumama Plitvičkih jezera, tako da mi se raspoloženje ne vraća na onaj Zagrebački nabusiti „Pusti me na miru!“

- 15:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.