Zmayski z Brega landra naokolo
| < | studeni, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
17.11.2009., utorak
Video reportaža "Motorčeka" o karavani „Prevlaka-Vukovar 2009.“
Motori - Motorček 8. - Vukovar specialPogledajte dokumentarni prilog o karavani „Prevlaka-Vukovar 2009.“ – zajedno u ratu, zajedno u miru. |
Mapa puta
Vrijeme: Toplo i uglavnom sunčano. Mirno. Suho.Ceste: Dobre regionalne i lokalne ceste. Asfalt. Ukupno pređeni put: 402 km Sveukupno na ovome putovanju: 2.140 km. |
Idem ja natrag doma...
Vraćamo se do Trpinjske ceste. Lokalni dečki se polako osiplju. Odlazi i Zlati, nedugo za njim i Dugi. Osjećam se prazan iznutra, potresen sam. Želim otići; mogao bih navratiti do bratića, Španjole, u Osijek. Pozdravljam se s Đanijem i ostatkom klape s juga, na brzinu krećem prema Osijeku. Ipak, u Osijeku ne odlazim ka Jugu 2, već jednostavno nastavljam obilaznicom. Tankam u Josipovcu i bez zaustavljanja odlazim prema zapadu. Našice, Slatina... u Virovitici vidim kako sa strane stoji i puši jedan od Tigrova (ne znam mu ime, onaj s zelenim kožnim hlačama kakve je furala vojna murija na bajkovima). Klimnemo si i ja palim dalje Podravskom. Ipak, ispada da sam umoran; u Koprivnici produžim ravno prema Ludbregu! Baš sam lud ko breg; pipam neku malu lokalnu cestu prema jugu pa napokon ispadam na Vrbovečku obilaznicu koja me autoputom vodi skroz do Sesveta. U Dubravi tankam i napokon silazim s motora; nisam sjahao skroz od Osijeka. Pada noć. Odlazim doma. Fajrunt.Sutradan, nakon odmora i prospavane noći osjećam samo jedno; žao mi je što nisam ostao i polako se s karavanom docogljao do Zagreba, ispratio ih na vlak i tek onda otišao doma. Sorry, zbrisao sam ko pizda... |
Spomenik na Ovčari
Odlazimo i do stratišta. Tu nam neki lokalni branitelj, zaboravio sam mu ime, živopisno govori o mukama i strahotama koje su uslijedile nakon pada Vukovara. Teško mi je slušati, preplavljen sam osjećajima. |
Ovčara
Odlazimo do Ovčare. Tu pronalazim svog bratića, Borislava Žugeca. Dok stojim uz njegovu ploču, premišljam; kako je lako onima koji su stradali; prava je muka na onima koji su ostali bez njih. Ljetos sam bio sa njegovim ocem, Matom. Čovjek je čitav život radio u Njemačkoj, sagradio dvije kuće u Vukovaru - obje spaljene i razrušene. Jednog su mu sina ubili na Ovčari, drugi - moj imenjak- je otjeran u logor u Srbiji, i u tih dvije godine dok je bio tamo Matinoj je ženi prepuklo srce od boli za ubijenim i za nestalim sinom, umrla je. Krešo se kasnije vratio, slomljen duhom i tijelom, i ne može više živjeti u Vukovaru. Otišao je u malo Zagorsko selo odakle su naši preci došli u Slavoniju krajem devetnaestog stoljeća, i zatvorio se u sebe. A Mata; on ima veliku njemačku penziju i sad kao starac uzgaja ogromno stado koza gore iza Kneževih Vinograda, nedaleko Dunava, živi u memljivim vinskim podrumima iskopanim u brdu i malo-pomalo kupuje cijeli taj brijeg. I viče - viče iz petnih žila - svaku riječ dok govori, a svijetle mu oči vrište od očaja. |
Za koga djeca pripaljuju svijeće?
Kod glavnog spomenika grupa djece pripaljuje svijeće. Domovinski rat je za njih samo stranica iz udžbenika povjesti, nemaju ni 10 godina - no ipak je lijepo vidjeti kako mladima sva ta zbivanja i stvaranje Hrvatske države neće biti nepoznanica. Ipak, ne želim se razniježiti; prisjećam se kako sam ja u njihovim godinama išao na Petrovu goru ili Jasenovac - pa mi je to značilo koliko i posjet muzeju Seljačke bune i Gupčevoj lipi - samo radost puta i pijetet prema nečem nepoznatom i teško shvatljivom.Dok odlazimo sa groblja primjećujem kako nas pomalo uplašeno pogledava starija žena u crnini; ipak smo mi velika gomila krupnih tipova, u crnom i u koži. Pomišljam; ovo je lako mogla biti i moja mama. Ljubazno je pozdravljam a ona mi se osmjehuje i klima glavom. Nosi cvijeće na grob. |
Do Memorijalnog groblja...
No, polako ustaju i drugi - danas je sve polako i usporeno, jučer su svi očigledno malo "obilježavali" što smo došli ovamo bez muka i problema. Tako je toplo da odustajem od zimske opreme koje sam koristio svih ovih dana; skidam duge gaće i zimsku podstavu iz hlača i jakne. Uzjahujemo tek oko pola devet i lagano odlazimo na memorijano groblje. Sve se glanca i pegla za sutrašnji dan, no danas je još uvijek atmosfera opuštena, svakodnevna. Ovdje sam posljednji put bio proljetos, dok sam sa mojim starcima išao na put kojeg sam kasnije nazvao obilaskom istočnih grobnica; tri smo dana išli od groblja do groblja gdje imamo nekoga, od malog groblja u Čađavici, preko Osječkih groblja, pa do ovog novog Vukovarskog, memorijalnog. Sveukupno 12 njih... |
Jutro u Vukovaru
Jutro. Izvlačim se iz prepune dvorane; oni niji su legli kasnije leže kojekako; poprijeko, pred vratima... Nakon odlaska na WC i umivanja vraćam se u dvoranu - dok sam se budio nisam ni primjetio, ali sada kužim da sam jako žalostan; ne samo da me nešto grize za nos, već je tako intenzivno da mi tjera suze na oči! ;-) I ovdje ponavljam postupak iz Knina; tražim vruću vodu u lokalnoj birtiji. Jutro je prekrasno i očigledno nas očekuje lijep dan; stojim uz zgradu i srčem kavu dok upijam zrake jutarnjeg sunca što upravo izlazi na nebu bez oblaka. I, već je sada, ujutro, toplo! Dok tako stojim, svjedočim neočekivanom događaju. Nailazi starac i gura bicikl - ne vidi me jer sam mu u suncu - zaklanja rukom oči i zagledava motore i tablice na njima, i kako kraj kojeg prođe tako na njega - pljucne! Nisam mogao vjerovati! Prvo sam pomislio; ne, starac jednostavno pljucka kako hoda - ali, ne! Pljuje čovjek po motorima i njihovim tablicama! Kad je napokon došao do mene i vidio me, ukočio se ko svijeća i samo nastavio gurati bicikl dalje. Pustio sam ga da prođe i mislim si - da je na mom mjestu bio neki prolupali ratnik (jer, ja - kao - to nisam...) deda bi u najboljem slučaju dobio par šamara. Ili bi završio naglavce u nekom bunaru... ehh, suživot, kažu... |
16.11.2009., ponedjeljak
Mapa puta
Vrijeme: Blago i djelomično sunčano. Mirno. Suho.Ceste: Uglavnom dobre regionalne i lokalne ceste. Asfalt. Ukupno pređeni put: 368 km |
Trpinjska cesta
Stižemo i do bivše MZ na Trpinjskoj, pored biste Blage Zadre i poznatog tenka. Parkiram, znajući da sam na odredištu - tu se odmah smještamo i sad se možemo i opustiti. Domaćini su se i ovdje iskazali; veliko bratstvo branitelja i bajkera je ovdje kao kod kuće. Smijeh, druženje i pjesma traju duboko u noć. Čak sam i ja popio par gemišta od dobrog, domaćeg, bijelog vina. |
Vukovar!
Pred nama je vrhunac našeg puta; ulazimo u Vukovar! Siguran sam da osjećam isto što i svaki pojedini učesnik karavane; drago mi je što smo došli, bez većih kvarova i padova, svi na broju. I žao mi je što smo već došli, što je ovom putovanju kraj! Osjećaj smirenog zadovoljstva i ispunjenja, osjećaj povezanosti jednih sa drugima i svih nas sa našim palim prijateljima ipak malo narušavaju histerici, koji dok polako kružimo Vukovarom turiraju divlje pile i pucaju auspusima. Malo me je sram - ja za to nisam dolazio u Vukovar, i ovaj tren bi mi bilo neugodno pogledati domaćinima u oči. |
Kroz noć
Noć pada a gradska svjetla se pale dok polako krećemo u mrak, sa svjetlom u srcima. Od Đakova preko Vinkovaca, preko blagih zavoja i valovitog terena zadovoljstvo je vidjeti dugačku zmiju crvenih svjetala kako se provlači cestom u tami. Možda se nekome ovakav opis čini pretjereano poetičnim, ali nakon četri dana truda i nastojanja, lako se u mislima vratiti u davne dane, kada je zajedništvo i bliskost bilo nešto više, kada je biti na ratištu s nekim značilo staviti svoj život u njegove ruke, i istovremeno biti odgovoran za njegov. |
...još malo i na cilju smo...
Poslje ručka, kroz toplo i skoro-pa-sunčano poslijepodne idemo ka Đakovu. U više navrata, a posebno kroz gradove, vozimo za policijkom pratnjom - i ti panduri stvarno znaju voziti kojekako. Ali ova patrola koja nas je vodila tamo oko Levanjske varoši; pa, mora da im je netko stavio feferon tamo gdje sunce ne sije! Mislim, brzine preko 120 na sat po regionalnoj cesti, u jesen, kad ima i zemlje i lišća posvuda - ipak ovo nije utrka već karavana. Mogu samo zamišljati kako je bilo onim dečkima na starim MZ-ama ili onom čiči iz Požege, na Vespi! No, bilo kako bilo, u sumrak stižemo u Đakovo, pred katedralu. Osjećaji bujaju; eto nas nadomak cilju, sad više nema ni žurbe ni umora - svi smo radosni i razdragani. Mnogi lokalni bajkeri iz okolnih gradova nas ovdje dočekuju, sad nas ima već poprilično preko dvjesto! Broj nam se više nego udeseterostručio od Prevlake. Veliki trg u Đakovu, omeđen Katedralom, župnim dvorom, sjemeništem i korzom je gotovo premalen da nas sve primi. Mnogi odlazimo i u katedralu, o kojoj ovdje neću trošiti riječi; ona je priča za sebe. Ipak, možda bi mi bilo draže da je svećenik poveo molitvu, ili prigodnu misu, umjesto što je govorio o katedrali kroz povijest, kao da je muzejski kustos. |
Slavonija otvara kapiju!
Požežani nam u klubu kod nogometnog igrališta priređuju doček i ručak; pravi slavonski, neka se zna da smo došli u Slavoniju! Znate onaj stih; "Kako bi Japanci rekli; ikebana, prava ikebana!" Kruna svega za mene osobno je prava orahnjača - meni ipak puno draža od slavonske orahovače! ;-) Hvala, Slavonci, stvarno se osjećam dobrodošlo! Gostopimstvo široko kao duša Slavonca - a njegova duša široka kao sama Slavonija! |
Zapadna Slavonija
Idemo dalje, za Popovaču, Kutinu, Novsku, Okučane, Gradišku... povremeno zastajemo, palimo svijeće i nastavljamo vožnju. Ja sam potpuno u ritmu ceste, mogao bih ovako nastaviti danima - bar mi sad izgleda tako! - već sam četvrti dan na bajku, od jutra do večeri; umor je nestao, nije mi bitno ni vozimo li brzo ili polako, stvari koje vidim uz cestu brzo nestaju iz glave i vožnja je laka. |
Sisak nikada neće biti Cucak! ;-)
No, u Sisku, kod spomenika pokraj tržnice palimo svijeće i okidamo par grupnih fotki; ipak nam se ovdje i u Gorici pridružio lijepi broj bajkera. Raste nam broj! Nije da je to važno, ali ipak grije srce kad vidiš da nisi sam i da oni davni dani ne gore samo u tvojoj glavi. |
Pred Siskom sa zahvalnošću gledam spuštenu brklju; u mokroj sam majici od jutrašnjeg jurcanja, i ružno me hladi. Nasred ceste, dok stojimo, skidam opremu i presvlačim majicu klapa dobacuje: "Ajde, Krešo, priša je, evo ferate!". Ipak na vrijeme skačem na Tenu; bilo bi me sram kada bi konvoj zbog mene zastao! |
Kreće se ka istoku...
Ustajem rano, oko 6; ne želim propustiti priliku da pregledam i podmažem motor u garaži; ipak je prošao 1400 km u tri dana. Znam; Đani je rekao da se kreće u pola osam (a prvo je dogovor bio u pola devet!), no kao i u Župi, krećemo u 7:15! Znao sam; to radi samo da bih ja zakasnio! ;-) . Malo šašavom putanjom (preko Domovinskog mosta, pa na Buzin) palimo za Goricu. U Zagrebu nam se pridružilo malo bajkova - kao i obično; purgerinjosima puca prsluk za davni rat i Vukovar. Nofčeki; to je ono što se cijeni ovdje. Hm, pa ipak sam ja domaće prase, ja smijem pljuvati po vlastitom svinjcu... a i bolje da ja to kažem na glas nego da s nelagodom slušam komentare dečki iz drugih mjesta, kako nas jutros nema više nego sinoć. |
15.11.2009., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Svježe i oblačno. Lagani vjetar. Kiša.Ceste: Dobre regionalne ceste. Asfalt. Ukupno pređeni put: 307 km |
Zabreg breg!
Starom Karlovačkom dolazimo pred Zagreb, i na benzinskoj prije rotora nas dočekuju Tigrovi, Veterani i ostali purgeri. Mnogi prijateljski susreti podižu atmosferu i pomalo euforični tutnjimo kroz Zagreb do kluba na Barutanskom bregu. Doček je izvrstan, dobrodošlica besprijekorna, ali ipak je ovo moj grad; žalim što nismo prošli kroz centar, možda malo stali kod HNK ili prošli Teslinom; to bi bio štimung! Možda bi se trebali malo više eksponirati; ne mislim u medijima, već uživo, da nas ljudi vide u centrima gradova, a ne samo na lokalnim cestama i na periferiji. No, na Barutancu nakon klope pada pivica sa škvadrom (upoznajem Dugog; strašno praktičan čovjek - može svima preko glava vidjeti gdje ima pive ;-) i pada dogovor za sutra - jer ipak sam ja na kilometar do doma! Nakon tri dana na putu, sad mi maštu zaokuplja tuš i pravi krevet... |
Kuarlovačko bojište
Nastavljamo preko Slunja preko Krnjaka do Tušilovića. Tu sam poznavao svaku kuću, tijekom Oluje. Dominantna Martinščica nadgleda cestu i okolna sela dok se zaustavljamo na Turnju, kod nezavršenog muzeja. Ovdje sam proveo najteže ratne godine. Možda sam malo otupio od vožnje; sve što sada želim je skinuti kišno odijelo i popiti kavu. Ne zanima me ni Karlovac, ni sjećanja, ni poznata mjesta kojima sam prolazio stotinama puta. Zapravo, taj grad - koji je nekoć bio moj grad - još uvijek ima posebno mjesto u meni, i iskreno; ne znam se nositi s time. Dok tankamo na izlasku iz grada, kod Ilovca, nestrpljivo čekam da krenemo dalje. |
Plitvice i sjećanja
Na Plitvicama kod spomenika Josipu Joviću palimo svijeće i ja se opet ne mogu nadiviti kako je taj spomenik dobro zamišljen; stoji kao slomljena bukva u bukovoj šumi, od zelenkastosivog mramora, kao da je jedno od okolnih stabala. Sjećam se gdje sam ja bio na taj dan, na Krvavi Uskrs; upravo sam pokušavao ispenjati Risnjak. Vrijeme je bilo isto kao i ovdje; maglovito, vlažno i hladno. Snijeg je bio mokar, dubok i težak, a ispod njega ledena ploča koja je pucala podamnom pa sam propadao sve do kukova. Nakon cijelog dana uspona, u predvečerje sam morao odustati i vratiti se u podnožje - i nisam imao pojma što se dešava ovdje, kako će mi uskoro nad glavom biti neuporedivo teže muke od penjanja zaleđenom planinom. |
Korenica
Danas će očigledno biti easy dan; mala kilometraža, niske brzine i često stajanje - već u Korenici stajemo opet, pred crkvom, baš u podne; upravo ljudi izlaze s mise, i župnik nas pozdravlja. Ličani i ovdje spremaju obilnu klopu; kotlovinu i još koješta; ne mogu ni zinuti, pa upravo smo jeli u Gračacu! |
U ratu smo časno bili, zemlju svoju obranili!Bajkerima svima znani Hrvatski smo Veterani! (tako nekako ide, ne?) |
"A ima li ovdje Poskoka?"
Izlazimo iz Knina i već prije Zrmanje nas počinje lagano prati kiša. Ne pljušti, brzina je 7-8 banki pa je vožnja i dalje ugodna i opuštena. U Gračacu nas dočekuju Poskoci - vožnja je bila kratka, no zbog kiše i svježine kuhano vino i dinstano zelje s krumpirom savršeno pašu! Leona nam poklanja i šalice iz kojih smo pili; a izgledaju tako dobro da sam pomislio kako bi bile savršen suvenir i namjeravao sam je pitati da si "ukradem" jednu. |
Na sjever od Knina
Pred Kninskim gradskim grobljem nas dočekuje i kod središnjeg križa misu predvodi fratar, franjevac. Poslije tog paljenja svijeća i braniteljskog osvrta odlazimo do benzinske i saznajemo da nas na putu čeka kiša. Tu nas za neku televiziju snimaju i intervjuiraju - ako je netko gledao neka javi gdje se to "vrtilo". No, mi se nevoljko uvlačimo u mrska kišna odijela; "kurtone" - no bolje je biti znojan nego pokisao. Ako osjećeš kako ti kiša probija odijelo po šavovima, baš i ne paziš na cestu kako bi trebalo... |
"Tko izgleda zastrašujuće? Ja?!? Ma, ne; nisam ja tu s groblja, ja sam došao s karavanom!" |
Dan treći...
Budim se nešto poslije šest. Ovaj put smo u gradu; nema baš smisla da palim vatru i kuham nesicu; odlazim do kolodvorske birtije i od zbunjenog konobara tražim - vruću vodu! Kavica me polako budi; djelomično je oblačno, no zatvoreno nebo na sjeveru mi govori da će danas biti i kiše na putu. Škvadra polako ustaje, mnogi su i pomalo mrzovoljni - jučerašnja je vožnja bila dugotrajna, vjerojatno pomalo "štekaju". Meni je već treći dan na putu, pomalo ulazim u rutinu puta pa mi nije nikakav bed. Osim toga, dovoljno spavam i malo pijem - to je moj osobni recept za dugotrajno dobro raspoloženje na turnoj vožnji. |
14.11.2009., subota
Mapa puta
Vrijeme: blago i sunčano. Mirno, bez vjetra. Suho.Ceste: dobre, lokalne i regionalne ceste. Asfalt. Ukupno pređeni put: 418 km |
Tomislavov grad
Dalje idemo za Sinj, uz Peručko jezero preko Kijeva, pa predvečer stižemo u Knin. Stajemo ispred glavnog kolodvora, pred spomenikom hrvatskog branitelja. Tu nam je dobrodošlicu poželio i zamjenik gradonačelnice, ne bez incidenta; neko iz lokalne opozicije (ne bajker!) bacio je mandarinu na njega i skoro ga potrefio u glavu. Ne znam da li je navikao ili je jednostavno cool tip; mirno je nastavio kratak pozdrav - bez političkih floskula, jednostavno nam je rekao da smo dobrodošli i da mi je drago što smo tu. Tiha voda brege dere.Domaćini u Kninu su nam Jahači Oluje; MK Stormridders. Klupski prostor im je odličan; prava konoba. Štimung i zezancija je cijele večeri bila odlična, domaće trpko crno vino mi je fino pasalo, razgovori i upoznavanja su tekli bez presinga, nitko nije pametovao ili inzistirao na nečemu; sve u svemu; dobar provod i odlična relaksacija nakon cijelog dana vožnje. Počinjem se osjećati kao stvarni pripadnik karavane, jedan od škvadre. Bilo je priče da ćemo u kasarnu, na krevete, pa se to izjalovilo. Onda je bilo riječi da će dvorana biti grijana - i na to su se neki "ložili". Ćorili smo u sportskoj dvorani; čak smo i strunjače dobili! No, stvarno ne znam što će nam veći komfor od ovog; barem svi imamo toplu odjeću, i vreće; nikom nije bilo hladno i svi su imali priliku za odmor. Mislim da na ovakvom putovanju udobnost nije presudna. A čepovi u ušima ponovo su mi osigurali miran san; povremeni vlakovi s obližnjeg kolodvora i "Tarzanov zov" me nisu budili. :-) |
Ploče na rivi u Pločama
Vraćamo se na magistralu i prolazimo kroz Neum, tankamo u Opuzenu i ponovo, oko podneva, zastajemo u Pločama, na rivi. Tu nas dočekuje vruć čaj, topli uštipci i suhe smokve - prava okrepa na dugom putu. Raste nam i broj; sad nas je barem četrdesetak. U brzom tempu i bez zastajanja prolazimo Makarsku i kod Zadvarja ostavljamo Jadransku magistralu. Pozdravljam se s morem dok krećemo u unutrašnjost. Uobičajenim starim putem preko Ciste Provo dolazimo do jedinog Hrvatskog grada koji ima tri lj u imenu ;-) tu nas goste Noćni jahači; spremili su nam kompletan ručak. Broj nam znatno raste! Pridružuju nam se mnogi lokalni bajkeri, Dalmatinci, a i Hercegovci. |
Pelješac
Otvara se pogled ka Pelješcu sa Bistrina. Iza mosta koji magistralu vodi ka Dubrovniku, nazire se Ston. |
Spomenik na Bistrinama
Nastavljamo dalje Jadranskom magistralom do Pelješca i nakon mosta odlazimo desno, u brijeg, do spomenika što dominira na vidikovcu Bistrina. Palimo svijeće i ja ostajem zadivljen pogledom koji se prostire uokolo, naročito ka Pelješcu. Dan postaje sve vedriji, sunce kupa bijeli kamen - ukoliko se nađete kod mosta i poželite kratku pauzu, skrenite ovamo; samo 10 minuta vožnje od magistrale naći ćete predah, tišinu i osvježenje, kraj lijepog spomenika koji je varijacija na temu polja u našem grbu; Vjetreni mlin. |
Kad voziš sam možeš birati kakve ćeš fotke raditi, ali baš i ne možeš slikati samog sebe kako prolaziš na bajku! |
Na početku puta
Istom cestom kojom smo došli vraćamo se prema Dubrovniku. Na prolasku kroz Župu primjećujem da nam se želi priključiti neki bajker na Hondi Dominatoru njemačkih rega. Lagano usporavam i puštam ga da se ubaci ispred mene. Zastajemo nakon mosta "Franja Tuđmana" (he, he; što ćete, takav način mijenjanja osobnog imena je nama kontinentalcima smiješan; zamislite da ja Đanija nazovem Johnny! Dobio bih po nosu ;-). Sa Dominatora silazi gospodin u godinama; govorimo engleski (jer je moj njemački više nego nedostatan). Zove se Walther i na moje iznenađenje, član je MK Dvije Rote! Pa, ispada da sam ja ovdje veći stranac od njega! Želi nam se pridružiti na putu; super, imati ću priliku malo razgovarati s svjetskim putnikom; sad je vozio Italijom i Albanijom, a bio je na bajku i u Africi; sigurno ima zanimljivih priča i neobičnih iskustava. Osim Honde, ima i Harlija; Dyna.Novinarka iz Dubrovnika me pita tko je "vođa čopora". Nije da me vrijeđa, ali mi nismo ovdje zbog divlje i neobuzdane vožnje, nismo neki buntovnici bez razloga. Mislim da nas taj naziv ne opisuje dobro. |
Krajnji jug Hrvatske
Pogled u Bokokotorski zaljev. Iza otočića Mamula (kažu; kojeg smo dali iako je bio Hrvatski - ali zar to nije bilo isto i sa cijelom Bokom, u neko prijašnje doba?), u daljini na obzoru ocrtava se silueta Lovćenskog Njegoševog mauzoleja. Ovo je krajnji jug Hrvatske! |
Do Prevlake
Ustajem oko pola sedam; računam da imam punih sat vremena za jutarnje kerefeke jer je bio dogovor da krećemo u pola osam. Kavica je ono što se traži - i kako nema drugih mogućnosti na brzaka palim vatru i puštam vodu da zakipi za veliku, dugačku nesicu. Stari bajkeri me cimaju; "E, legendo, a mi bi krenuli prije podneva!" No nisam ni ja baš od jučer; kava je brzo gotova i gotovo svi zahvalno srču vruć, razbuđujuć napitak. Krećemo malo poslije sedam i primjećujem kako ih ima koji pale bajk i zajahuju poslije mene... možda nisam faca, ali nisam ni redikul.Prekrasnim cestama kroz vedro jutro odlazimo suncu na istoku. Cesta lijepo i glatko teče, uz nju se pružaju polja još zastrta jutarnjom maglom. Crnike, čempresi i zelenilo, (listopadno drveće ovdje još nije osjetilo jesen!), vedro nebo i sunce; točno ono što mi je doktor prepisao nakon uobičajene Zagrebačke maglovite niske naoblake! Srce mi pjeva dok se u blagom ritmu njišem po zavojima sa dvadesetak bajkera, bez žurbe ali stalnim, dobrim tempom. Spuštamo se u Boku Kotorsku i odlazimo desno, do Prevlake. Tu nas čekaju panduri koji će nas pratiti do Dubrovnika, i svećenik koji nakon kratke molitve blagoslivlje nas i naše motore. Poslije popove propovjedi slijedi i policijska; samo što nam ne kažu da trebamo biti dobri i pažljivi, poštovati roditelje i starije... pa nismo mi baš klinci koje treba odgajati! No, to nije važno; Prevlaka je impresivna i pravi je simbol, dok se nad nama (u protusvjetlu, nezgodna za fotkanje) koči stara austrougarska utvrda na ulasku u zaljev. |
13.11.2009., petak
Mapa puta
Vrijeme: hladno i vlažno, kasnije svježe i sunčano. Mirno, bez vjetra. Suho.Ceste: dobre, regionalne i autoput. Asfalt. Ukupno pređeni put: 645 km |
Jug 2 na krajnjem jugu Hrvatske
Vozim bez zaustavljanja do samog kraja autoputa, kod Ravče, pa se preko Vrgorca se spuštam u Opuzen. Sati i kilometri lete; vrijeme je za novo tankanje, i nakon malog zalogaja i protezanja nogu opet krećem i bez zaustavljanja palim do Dubrovnika i Župe Dubrovačke. U sumrak sam u Župi, raspitujem se na benzinskoj - nitko ne zna gdje je sastanak, niti su viđali motore danas. Odmaram i čekam, pomalo premišljam da li da jednostavno podignem šator ako se nitko ne pojavi. Smucam se po Župi, zavirujem i u Kupare ali ne nalazim nikoga - i napokon vidim usamljeni bajk kako dolazi u Župu - vije trobojnicu; taj je sigurno došao na karavnu! S veseljem upoznajem Otrova iz MK Osijek; spustio se preko Bosne. Kojih sat vremena pričamo i uspoređujemo ratne puteve i doživljaje - i saznajem da poznaje mog bratića Španjolu; a kako i ne bi kad su obojca vršnjaci s Juga 2, i branitelji! Fakat; koga god da sretneš, ukoliko dovoljno dugo pričaš ustanovit ćete da imate zajedničkog poznanika!I najzad, negdje oko sedam, kroz noć nam se u Župu spuštaju Korkyra ridersi! Pridružujemo im se i odlazimo do moto kluba - tamo je gdje sam i mislo da bi mogao biti, u Kuparima! Tu nas fino i srdačno dočekuju, uz pivu i grah. Upoznajem se sa škvadrom s Korčule i iz Župe - tu je i Nikša koji me podsjeća kako je imao bliski susret s jednom našom haubicom kada smo odlazili s položaja kod Osojnika na kraju rata; u parkiranu haubicu prikopčanu na kamion se njegova rodica zaletjela u stojadinu, bez kočenja - u kotač haubice od 155mm! Nikša je bio suvozač i sav se razbio; lice, koljeno... pokazuje mi ožiljke a ja se prisjećam tih davnih dana od prije 15 godina; da me nije to spomenuo, potpuno bih zaboravio na taj nesretni sudar. Tu je još jedan putnik izdaleka; Zlatko iz Celja; i sa njim se dobro kužim. Polako se razvija razgovor i poznanstvo u dobroj atmosferi - ali ja sam krepan; vozio sam 650 km danas. Već oko 10 sati nedaleko ulaza u klub podižem šator. Kratka noćna šetnja pred san mi pokazuje što propuštamo u preosvijetljenim gradovima; kad mi se oči priviknu na tamu nadamnom se proteže beskrajno zvijezdano nebo, bez oblaka. Sutra nas čeka lijep, vedar dan. Uvlačim se u vreću, u uha stavljam čepiće protiv buke (većina škvadre veselo i dalje tulumari; oni su danas prošli kratak put, kojih 150 km) - i u blaženom snu provodim noć. |
Na Dalmatini
No, zbog nepotrebnog tehniciranja sa izračunom goriva ("ma, neću još tankirati, budem na sljedećoj") Tena mi se gasi u Zadarskom zaleđu! Ni pol jada, prebacujem na rezervu - ali njoj treba 15 minuta da joj gorivo prođe kroz pumpu! Gledam niz blagu nizbrdicu; do sljedeće benzinske nema ni dva kilometra... Ah, ništa; strpljivo čekam da benzin dođe do fergazera i igram se s mobom i fotićem - i tih u frtalj sata dolaze dvije ophodnje cestara (jedni su se vozili u rikverc skroz od benzinske!) i pitaju da li trebam pomoć! Dobro je znati da ako staneš na autoputu nisi prepušten sam sebi. Objašnjavam da sam OK, Tena napokon pali i ja se koturam do benzinske i tankam.Nastavljam dosadnim ali praktičnim autoputom dalje iza Šibenika, Splita, Makarske... radni je dan van sezone i promet je slab. |
Od Zabrega ka jugu...
Priredio sam Tenu, zapakirao sve što mi treba i u petak rano ujutro - krećem. Duga je vožnja, valja mi i početak nekako obilježiti; odlazim do kipa Šenoe na Branjugovoj, ali sve je još u sjeni; odlazim do Zdenca života kod HNK - tamo već ima sunca i fotka će biti nešto vedrija. Spuštam se Savskom do rotora, odlazim do autoputa i navlačim na sebe sve zimske kerefeke; potkapu, maramu, windstoper... i krećem umjerenom brzinom 120-140 ka jugu. Temperatura je niska, oko 4°C, magla i niska naoblaka pojačavaju dojam kasne jeseni dok se hladnoća polako probija kroz odijelo. Nakon tri sata vožnje bez zastajanja sam negdje u Lici - i već sam sav drven! Stajem na odmorištu, zahvalno srčem vruć čaj i sa nadom u srcu mislim na tunele kroz Velebit i sunce Dalmacije na drugoj strani. Gledam Japanske turiste na odmorištu autoputa i pomišljam na one dane kada ni autoputa ni turista nije bilo. Osjećam se kao da pripadam nekom drugom, prošlom vremenu. Krećem dalje, još se malo probijam kroz maglu i vlagu i nakon Svetog Roka veselim se ko malo dijete - počinjem pjevati, dosta je bilo cvokotanja! Sunce sije a temperatura već na izlazu iz tunela je preko 10°C, i raste. |
Zajedno u ratu - zajedno u miru
Došlo je vrijeme za krunu sezone; karavanu Prevlaka - Vukovar, pod sloganom "Zajedno u ratu - zajedno u miru". Karavana po dogovoru kreće u subotu, a ja se smislio doći ranije i ne prikrpati joj se negdje kod Zabrega, već je voziti cijelu! Već i sama pomisao da ganjam bajk nekoliko dana diljem Hrvatske me veseli - a ideja da to radim s ljudima kojima Domovinski rat još uvijek nešto znači ispunjava me tihim nadanjem; možda i nisam psihotik izgubljen u vremenu. Ima još ljudi kojima "Dani ponosa i slave" nisu isprazna fraza. Đani, vođa karavane, u mailu mi kaže da će Korčulani doći u Župu Dubrovačku i prespavati tamo - nije precizirao gdje, no meni je ostao na pameti bivši vojni zatvor u Kuparima, u razrušenom hotelu - to bi moglo biti tamo! |
