Kod glavnog spomenika grupa djece pripaljuje svijeće. Domovinski rat je za njih samo stranica iz udžbenika povjesti, nemaju ni 10 godina - no ipak je lijepo vidjeti kako mladima sva ta zbivanja i stvaranje Hrvatske države neće biti nepoznanica. Ipak, ne želim se razniježiti; prisjećam se kako sam ja u njihovim godinama išao na Petrovu goru ili Jasenovac - pa mi je to značilo koliko i posjet muzeju Seljačke bune i Gupčevoj lipi - samo radost puta i pijetet prema nečem nepoznatom i teško shvatljivom.
Dok odlazimo sa groblja primjećujem kako nas pomalo uplašeno pogledava starija žena u crnini; ipak smo mi velika gomila krupnih tipova, u crnom i u koži. Pomišljam; ovo je lako mogla biti i moja mama. Ljubazno je pozdravljam a ona mi se osmjehuje i klima glavom. Nosi cvijeće na grob.
Post je objavljen 17.11.2009. u 10:45 sati.