Dalje idemo za Sinj, uz Peručko jezero preko Kijeva, pa predvečer stižemo u Knin. Stajemo ispred glavnog kolodvora, pred spomenikom hrvatskog branitelja. Tu nam je dobrodošlicu poželio i zamjenik gradonačelnice, ne bez incidenta; neko iz lokalne opozicije (ne bajker!) bacio je mandarinu na njega i skoro ga potrefio u glavu. Ne znam da li je navikao ili je jednostavno cool tip; mirno je nastavio kratak pozdrav - bez političkih floskula, jednostavno nam je rekao da smo dobrodošli i da mi je drago što smo tu. Tiha voda brege dere.
Domaćini u Kninu su nam Jahači Oluje; MK Stormridders. Klupski prostor im je odličan; prava konoba. Štimung i zezancija je cijele večeri bila odlična, domaće trpko crno vino mi je fino pasalo, razgovori i upoznavanja su tekli bez presinga, nitko nije pametovao ili inzistirao na nečemu; sve u svemu; dobar provod i odlična relaksacija nakon cijelog dana vožnje. Počinjem se osjećati kao stvarni pripadnik karavane, jedan od škvadre.
Bilo je priče da ćemo u kasarnu, na krevete, pa se to izjalovilo. Onda je bilo riječi da će dvorana biti grijana - i na to su se neki "ložili". Ćorili smo u sportskoj dvorani; čak smo i strunjače dobili! No, stvarno ne znam što će nam veći komfor od ovog; barem svi imamo toplu odjeću, i vreće; nikom nije bilo hladno i svi su imali priliku za odmor. Mislim da na ovakvom putovanju udobnost nije presudna. A čepovi u ušima ponovo su mi osigurali miran san; povremeni vlakovi s obližnjeg kolodvora i "Tarzanov zov" me nisu budili. :-)
Post je objavljen 14.11.2009. u 16:42 sati.