Odlazimo do Ovčare. Tu pronalazim svog bratića, Borislava Žugeca. Dok stojim uz njegovu ploču, premišljam; kako je lako onima koji su stradali; prava je muka na onima koji su ostali bez njih. Ljetos sam bio sa njegovim ocem, Matom. Čovjek je čitav život radio u Njemačkoj, sagradio dvije kuće u Vukovaru - obje spaljene i razrušene. Jednog su mu sina ubili na Ovčari, drugi - moj imenjak- je otjeran u logor u Srbiji, i u tih dvije godine dok je bio tamo Matinoj je ženi prepuklo srce od boli za ubijenim i za nestalim sinom, umrla je. Krešo se kasnije vratio, slomljen duhom i tijelom, i ne može više živjeti u Vukovaru. Otišao je u malo Zagorsko selo odakle su naši preci došli u Slavoniju krajem devetnaestog stoljeća, i zatvorio se u sebe. A Mata; on ima veliku njemačku penziju i sad kao starac uzgaja ogromno stado koza gore iza Kneževih Vinograda, nedaleko Dunava, živi u memljivim vinskim podrumima iskopanim u brdu i malo-pomalo kupuje cijeli taj brijeg. I viče - viče iz petnih žila - svaku riječ dok govori, a svijetle mu oči vrište od očaja.
Post je objavljen 17.11.2009. u 12:05 sati.