Priredio sam Tenu, zapakirao sve što mi treba i u petak rano ujutro - krećem. Duga je vožnja, valja mi i početak nekako obilježiti; odlazim do kipa Šenoe na Branjugovoj, ali sve je još u sjeni; odlazim do Zdenca života kod HNK - tamo već ima sunca i fotka će biti nešto vedrija. Spuštam se Savskom do rotora, odlazim do autoputa i navlačim na sebe sve zimske kerefeke; potkapu, maramu, windstoper... i krećem umjerenom brzinom 120-140 ka jugu. Temperatura je niska, oko 4°C, magla i niska naoblaka pojačavaju dojam kasne jeseni dok se hladnoća polako probija kroz odijelo. Nakon tri sata vožnje bez zastajanja sam negdje u Lici - i već sam sav drven! Stajem na odmorištu, zahvalno srčem vruć čaj i sa nadom u srcu mislim na tunele kroz Velebit i sunce Dalmacije na drugoj strani. Gledam Japanske turiste na odmorištu autoputa i pomišljam na one dane kada ni autoputa ni turista nije bilo. Osjećam se kao da pripadam nekom drugom, prošlom vremenu. Krećem dalje, još se malo probijam kroz maglu i vlagu i nakon Svetog Roka veselim se ko malo dijete - počinjem pjevati, dosta je bilo cvokotanja! Sunce sije a temperatura već na izlazu iz tunela je preko 10°C, i raste.
Post je objavljen 13.11.2009. u 08:15 sati.