Poslje ručka, kroz toplo i skoro-pa-sunčano poslijepodne idemo ka Đakovu. U više navrata, a posebno kroz gradove, vozimo za policijkom pratnjom - i ti panduri stvarno znaju voziti kojekako. Ali ova patrola koja nas je vodila tamo oko Levanjske varoši; pa, mora da im je netko stavio feferon tamo gdje sunce ne sije! Mislim, brzine preko 120 na sat po regionalnoj cesti, u jesen, kad ima i zemlje i lišća posvuda - ipak ovo nije utrka već karavana. Mogu samo zamišljati kako je bilo onim dečkima na starim MZ-ama ili onom čiči iz Požege, na Vespi! No, bilo kako bilo, u sumrak stižemo u Đakovo, pred katedralu. Osjećaji bujaju; eto nas nadomak cilju, sad više nema ni žurbe ni umora - svi smo radosni i razdragani. Mnogi lokalni bajkeri iz okolnih gradova nas ovdje dočekuju, sad nas ima već poprilično preko dvjesto! Broj nam se više nego udeseterostručio od Prevlake. Veliki trg u Đakovu, omeđen Katedralom, župnim dvorom, sjemeništem i korzom je gotovo premalen da nas sve primi. Mnogi odlazimo i u katedralu, o kojoj ovdje neću trošiti riječi; ona je priča za sebe. Ipak, možda bi mi bilo draže da je svećenik poveo molitvu, ili prigodnu misu, umjesto što je govorio o katedrali kroz povijest, kao da je muzejski kustos.
Post je objavljen 16.11.2009. u 16:38 sati.