Ustajem oko pola sedam; računam da imam punih sat vremena za jutarnje kerefeke jer je bio dogovor da krećemo u pola osam. Kavica je ono što se traži - i kako nema drugih mogućnosti na brzaka palim vatru i puštam vodu da zakipi za veliku, dugačku nesicu. Stari bajkeri me cimaju; "E, legendo, a mi bi krenuli prije podneva!" No nisam ni ja baš od jučer; kava je brzo gotova i gotovo svi zahvalno srču vruć, razbuđujuć napitak. Krećemo malo poslije sedam i primjećujem kako ih ima koji pale bajk i zajahuju poslije mene... možda nisam faca, ali nisam ni redikul.
Prekrasnim cestama kroz vedro jutro odlazimo suncu na istoku. Cesta lijepo i glatko teče, uz nju se pružaju polja još zastrta jutarnjom maglom. Crnike, čempresi i zelenilo, (listopadno drveće ovdje još nije osjetilo jesen!), vedro nebo i sunce; točno ono što mi je doktor prepisao nakon uobičajene Zagrebačke maglovite niske naoblake! Srce mi pjeva dok se u blagom ritmu njišem po zavojima sa dvadesetak bajkera, bez žurbe ali stalnim, dobrim tempom. Spuštamo se u Boku Kotorsku i odlazimo desno, do Prevlake. Tu nas čekaju panduri koji će nas pratiti do Dubrovnika, i svećenik koji nakon kratke molitve blagoslivlje nas i naše motore. Poslije popove propovjedi slijedi i policijska; samo što nam ne kažu da trebamo biti dobri i pažljivi, poštovati roditelje i starije... pa nismo mi baš klinci koje treba odgajati! No, to nije važno; Prevlaka je impresivna i pravi je simbol, dok se nad nama (u protusvjetlu, nezgodna za fotkanje) koči stara austrougarska utvrda na ulasku u zaljev.
Post je objavljen 14.11.2009. u 08:07 sati.