Jutro. Izvlačim se iz prepune dvorane; oni niji su legli kasnije leže kojekako; poprijeko, pred vratima... Nakon odlaska na WC i umivanja vraćam se u dvoranu - dok sam se budio nisam ni primjetio, ali sada kužim da sam jako žalostan; ne samo da me nešto grize za nos, već je tako intenzivno da mi tjera suze na oči! ;-)
I ovdje ponavljam postupak iz Knina; tražim vruću vodu u lokalnoj birtiji. Jutro je prekrasno i očigledno nas očekuje lijep dan; stojim uz zgradu i srčem kavu dok upijam zrake jutarnjeg sunca što upravo izlazi na nebu bez oblaka. I, već je sada, ujutro, toplo!
Dok tako stojim, svjedočim neočekivanom događaju. Nailazi starac i gura bicikl - ne vidi me jer sam mu u suncu - zaklanja rukom oči i zagledava motore i tablice na njima, i kako kraj kojeg prođe tako na njega - pljucne! Nisam mogao vjerovati! Prvo sam pomislio; ne, starac jednostavno pljucka kako hoda - ali, ne! Pljuje čovjek po motorima i njihovim tablicama! Kad je napokon došao do mene i vidio me, ukočio se ko svijeća i samo nastavio gurati bicikl dalje. Pustio sam ga da prođe i mislim si - da je na mom mjestu bio neki prolupali ratnik (jer, ja - kao - to nisam...) deda bi u najboljem slučaju dobio par šamara. Ili bi završio naglavce u nekom bunaru... ehh, suživot, kažu...
Post je objavljen 17.11.2009. u 07:33 sati.