Zmayski z Brega landra naokolo

Događaji poput današnjeg me podsjećaju na poslovicu koja kaže "Avantura počinje ispred tvojih vrata!", ili na Gandalfovo "Shvaćaš li, Bilbo, da ovaj put koji započinje ispred tvojih vrata je ista ona cesta koja te može odvesti do Crnih planina, ili do još daljih i gorih mijesta?"

Krenem ja lijepo doma iz našeg moto kluba u Sesvetama nakon sastanka. Popio tek jednu pivicu, po onom starom ziheraškom pravilu; "Dva kotača - jedna piva." i mirno uzjašem Tenu, ne prođem ni 100 metara kad - nevolja! U obliku žene s cuckom! I mužem, i prijateljem - ali oni su se pokazali potpuno nevažnim za ovu priču... Tko zna uličice kod kluba, poznaje ono skretanje pred slastičarnom, poslije parkića; zavoj na nizbrdici, vrlo oštar, kojih 150 stupnjeva. Ako voziš više od 10 na sat, previše je. Dakle vozim polako... kako prilazim zavoju vidim tu žensku i dečke - stoje nasred ceste i razgovaraju. Ljetno veče; sasvim normalna scena. Prilazim, i dečki zakorače sa ceste, a ženska stoji i dalje na "laktu" zavoja! Zakočim i stanem pred njom i u nevjerici je pitam: "Pa dobro, budeš se maknula?!?", a ona me gleda (flip-up kaciga otvorena) i ni "bu" ni "be"! Samo bulji u mene širom razogačenih očiju.  Zaturiram kako bih je probudio iz te njezine drvene ukočenosti a ona se, da oprostite, - upiša! Bijele hlače - samo su se zatamnile među nogama i s unutarnje strane nogavica, skroz do poda... mala lokvica. I počne ona vrištati kao da sam je ubio - a nisam je niti dotaknuo, niti se ona pomakla za milimetar sa mjesta gdje je stajala. Priskaču njeni dečki - iako im nije jasno što bi trebali raditi; ja je ne napadam, a ona viče kao da sam je zgazio! Pukla žena ko' kokica!

Što da radim?!? Ona se neće maknuti, sva drhti - očito se žena uplašila (pa, sigurno se nije upišala od veselja kad me vidjela...), viče da će zvati policiju - gleda moj prsluk sa bojama i kako sam dakle, veteran rata, i da koliko sam ja djece tamo pobio (tu mi malo udari krv u glavu, uspijem se obuzdati, samo je nazovem kozom) i kako sam ja agresivac koji očito uživa iživljavati se na slabijima - sarkastično odgovaram kako me je uspjela dobro shvatiti i prepoznati. Pita, zagledavajući sve te prišivke i "željezariju" na mom prsluku, dali sam možda i policajac, svi "mi" si samo držimo stranu - odmahujem glavom (više u nevjerici, manje u odgovor na pitanje). I ona uistinu i poziva policiju! Prtlja po telefonu (očito još potresena) i govori njima, - pazite, stvarno ovim riječima, ne pretjerujem; "Ovdje ta-i-ta (nisam zapamtio ime), u Sevetama, pred slastičarnicom tom i tom. Jedan motorista je krenuo na mene i htio me zgaziti, upišala sam se od straha. Stojim tu, nasred ceste i neću se maknuti, pošaljite jednu patrolu!". I dalje viče ne mene kako sam agresivac i ubojica, i kako se zbog mene upišala - odgovaram joj kako mi je baš drago što se upišala. Osobno, mislim kako je zaslužila i gore od toga, ali ona već to "gore" ima u svojoj glavi. Gasim bajk, spuštam ga na nogaru i silazim - u međuvremenu polako dolazi i moja ekipa iz kluba; tko na motorima, tko u autima, i ja im posramljeno moram objašnjavati kako se nije dogodilo ništa vrijedno spomena - a opet čekam muriju da dođu na uviđaj! Žena se popišala od straha, i to je sve... kako god meni i dalje zvučalo nemoguće i nevjerojatno da se mene i Tene netko plaši...

Dečki mi nude podršku, da ostanu samnom i pričekaju muriju - zahvaljujem im i šaljem ih njihovim putem; ovo je ipak previše smiješno, i ludo, i beznačajno, da bi mi trebala tako ozbiljna i vrijedna podrška kao što je podrška mojih klupskih frendova - bajkera. Mičem i Tenu uz rub ulice kako bi promet mogao krenuti - ženini dečki nekako uspijevaju uvjeriti i nju da se makne i propusti aute - i polako se gužva počne rasčišćavati. Mirna ulica u predgrađu, lijepo ljetno veče, samo parkirani bajk, tip u moto-opremi koji lagano šetka i grupica od troje ljudi na pločniku (pričaju o ludim bajkerima i kako ti neodgovorni tipovi ubijaju sebe i druge. Čujem kako žena gorljivo govori o nesreći na Turnju, od prije par mjeseci, kad je bajker ubio sebe, i dvoje ljudi u autu, od kojih jedno djete. Gorak okus u ustima; dođe mi da pljunem - ali ne želim razgovarati s njima i objašnjavati kako su poginuli bajker i njegova suvozačica - Cindra i Mirjana, kao i vozač automobila. Dijete u autu je, srećom, samo bilo povrijeđeno - a istraga je utvrdila kako se auto okretao na cesti...)

Isključujem ih iz mog svijeta; niti ih čujem niti ih vidim. Mirno nabijam lulu, pripaljujem i pućkam, šetkajući uokolo uživajući u ugodnoj, blagoj noći. Čekanje je glupo, pomišljam da jednostavno zapalim odavde - no što ako mi ispaljenica skoči pred motor i ne da mi otići? Zar da joj tad objašnjavam kako je takvo zadržavanje protuzakonito? Ili otiđem pa da murija misli da sam napustio mjesto nesreće - tko zna kakve priče im može ispričati - i posvjedočiti! - ova grupa? I da se pitam hoće li mi doći patrola pred kuću usred noći i uplašiti moju staru, bolesnu mater? Ništa od toga; valja mi strpljivo staviti živčeke na hozintregere i čekati. Naravno, znam da se muriji se ne žuri (ukoliko su uopće ikog i poslali), baš su kao ludi juriti na "zabavu" kad im neka napukla žena viče u slušalicu da se upišala od straha i kako se neće maknuti s ceste... sigurno dečki imaju i pametnijeg posla. Prošao je već skoro i puni sat od početka incidenta. U međuvremenu se tu pojavila i mala crna mačkica, počela se umiljavati oko Tene i mene, čak ju ni miris duhana iz lule nije smetao. Sjedim tako na rimzolu, češkam tu mačkicu u mom naručju, ona se igra, prede i pentra po meni, kadli čujem da žena ponovo zove muriju - nema ih ona više vremena čekati, dijete joj nema ključa, odustaje od cijele stvari. Ustaju i prolaze pored mene, i ona me pozdravlja sa najluđim pozdravom koji bih mogao zamisliti u toj situaciji. Veli: "Poštovanje, gospon...!". Njen me muž samo pogleda podignutih obrva - ja odmahujem glavom u nevjerici i mislim si - meni je lako, a on mora s tim živjeti!. Odlaze, a ja ostajem pućkajući lulu i zbunjeno se pitajući - a što sad s tom mačkicom, koja se ne da od mene...