Fešta je bila odlična, stvarno se nema što prigovoriti; mjuza, atmosfera, plesačice, klopa - sve OK. Ali, ekipi iz Stare Karabaje to nije bilo dovoljno; obično u nedjeljno jutro nakon fešte svi bauljaju okolo u potrazi za kavom, domaćina nigdje nema - Karabaje očito znaju za tu boljku i nisu je htjeli dozvoliti! Kuhaju kavu, tu su kroasani s orasima i vruće lepinje, kobasice s roštilja ali i laganiji zalogaji; pileći file na roštilju. Voda u bocama. I sve to besplatno! Ja se stvarno ne mogu dosjetiti boljeg načina da nekom kažeš "Dođite nam opet!". Svaka čast, pravo bosansko gošćenje.
Draga je meni moja Hrvatska, ali Bosna koju sam poznavao prije rata, koju sam prošao pješice preko visokih planina, od Kladuše do Trebinja, preko Sane i Vrbasa, Jahorine i Maglića - to je svijet dobrodošlice i bujruma, vedrih ljudi koji će ti pomoći u nevolji a slaviti s tobom u veselju - to je Bosna kakvu sam volio, i jako mi je drago što nakon silnih nevolja i boli još postoji tamo gdje i treba - u srcima ljudi.
Post je objavljen 03.07.2011. u 08:44 sati.