Ujutro ustajem već poslje sedam; hoću polagani start; komotnog vremena i za umiti se, i popiti kavicu, i sve na miru posložiti i pospremiti, nikamo ne žuriti. Nakon sat vremena gledam kako Mustači okrutno bude preostale spavalice pod šatorima; harmonika, truba i lonci, uz nesnosnu kakofoniju i arlauk - buđenje iz pakla! Pada i doručak pa onda polako čoporativno odlazimo sa legendarnog ranča (fakat; mjesto napravljeno za tulume!) u turistički obilazak Mihaljevca (vite, ovo je moja kuča...) pa lagano Međimurjem uz Čakovec do Varaždina.
Tu vidim da Mustači biraju meni najdražu rutu; preko Ivanca i Golubovca, pa kroz malo selo Kuzminec i potom Mihovljan, Mače, Zlatar... Kuzminec je rodno selo mog starog, umro je pred mjesec dana, i tuga se miješa sa radošću što je postojao, dok sa njime u mislima vozim ovom nekada malom i razbijenom, a danas širokom i besprijekornom cestom. Prolazi mi mislima sto događaja i situacija; od djetinjstva kad sam kao petogodišnjak trčao ovim brežuljkom pod snjegom naganjajući purane dok se on smijao gledajući me, pa do ponovog otkrivanja svih ovih lokalnih cestica na motoru i kasnijih opisivanja tih vožnji mom starom, uz njegov krevet.
Post je objavljen 11.04.2010. u 09:08 sati.