Vozimo najkraćom mogućom rutom do Petrove (i dalje mislim da bi trebali stati kod HNK...) pa nakon uobičajenog nestrpljivog isčekivanja i gužve - uz zezanciju sa TNT Zoranom, Mrvom i Dreletom - dajemo krv. Joža nakon toga pali za Koprivnicu, pridružiti se glavnini Veterana, no meni se ne sjedi negdje; dan je krasan i cesta me po običaju zove glasnije. Zezati se uz pivu s frendovima može se i navečer!
Idem na Sljeme; na vrhu su stabla još gola i crna, no kako se spuštam na Zagorsku stranu prema Pilama, tako sve više i više stabala i grmova zeleni nježnim proljetnim bojama - scenario je upravo filmski; kao da se ubrzano, čarolijom spuštam iz zime u proljeće. Istim tim ritmom ostavljam i gradsku vrevu za sobom - pa tko se ne bi smijao sretno!
Dolazim u Mariju Bistricu, po običaju kupujem gvirc, medenjake i licitar kod medičara Mahmeta pa uz sladoled šećem i razgledam arhitektonski dorađen kloštar oko crkve. Zidne slikarije - freske - o čudima koja su se zbivala proteklih stoljeća kao da su namijenjena puku iz istih tih vremena; nose pečat prostodušnosti i jednostavnosti dok nastoje biti gotovo dokumentarna bilješka.
Post je objavljen 02.04.2011. u 14:08 sati.