Nije baš da me boli glava jutros - točnije bi bilo reći da je uopće ne osjećam! K'o ono pile iz vica koje ne osjeća ništa; ni kljun, ni krilca, ni nogice. Ipak nemam dovoljno prakse u ovakvim cjelonoćnim lumperajkama, a niti godina proizvodnje mi više ne ide na ruku. Zapravo, nije pošteno reći da je problem u godištu, više je riječ o kilometraži, no svejedno nisam baš klinac...
Tek se poslije podneva uspijem prisjetiti kako se zove onaj tip koji mi glavu nosi - možda mi se u njoj razbistri od malo vjetrenja na motoru; idemo u Knin dogovoriti se oko protokola i zbivanja na Dan Oluje (tko bi zapamtio onu sintagmu: "Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja"?!?) i fešte u MK Tenen. Četvorica palimo prema Kninu kao Četiri jahača apokalipse; Klek nas vodi meni neznanom cestom (da, djeco; ima i takvih cesta po Hrvatskoj, kojima Zmayski nije vozio!) od Šibenika do Drniša potpuno neprimjerenom brzinom; na benzinskoj mu velim da ako hoće da ostanemo u grupi, neka smanji malo... do Knina se ipak razbudim pa prisustvujem brifingu generala Fuzula - čudan je to osjećaj; nas par bajkera stojimo u krugu sa brigadirima, bojnicima i satnicima i kojih 45 minuta prolazimo kroz detalje organizacije, vremenima i pravcima kretanja, izvlačenjima ešalona... Svi su u "digitalnim" maskirnim uniformama, samo mi bajkeri u crnim kožnim prslucima - a oni nas ne gledaju kao autsajdere! Svi odlazimo na igralište NK Dinara gdje će se sve odvijati - tu su već parkirane kontroverzne Patrie i Humvee-i iz američke donacije. Rukujem se sa generalom Mladenom Fuzulom, on nosi majicu Veterana koju smo mu poklonili - i nespretno blebnem: "Nadam se da će vam majica biti dovoljno velika!" Htio sam reći kako se nadam da će mu pristajati, no on moj gaf okreće na šalu - veli da mu je vrijeme za penziju - i sve prolazi dobro. Popijemo još kavicu u predvečerje pred nedovršenim spomenikom, razgledamo kasarnu pod Kninskom tvrđavom na koju smo bacili oko, pa se vraćamo pod Okit.
|