Crkva svetog Jure i memorijalni centar u Rujanima; sunce je pripeklo pa ekipa lovi hlad.
Ovdje u Rujanima su '92. malobrojni branitelji odbacili kombinirani pješačko-oklopni napad kojem je prethodila snažna artiljerijska priprema. Srbi su htjeli osvojiti Livno dolazeći iz smjera Grahova.
Dramatični opis te bitke može se pronaći ovdje. Ovo je dio tog teksta:
"Uništio sam tenk - raportira Juri kao da pripovijeda o berbi grožđa. Ovaj ga pogleda s nevjericom i ponovi - Tenk!? - a Mario dobaci - Idem natrag!
Opet nacilja i pogodi transporter koji samo što nije nalegao na školu. Ravno u najosjetljivije mjesto. Sukne plamen i u trenu proguta čelik i njegovu utrobu - svih dvanaest vojnika. U isto vrijeme, kojih stotinjak metara dalje, u Avliji bitka prsa o prsa. Tuku se domaći borci kojima je u pomoć dojurio jedan vod Druge gardijske brigade HV-a, te nekolicina Vinkovčana. Zapravo momci koji su porijeklom bili iz ovih krajeva. Mlate četnike i na juriš zarobljavaju tenk, koji se zapleo među kuće u blizini pravoslavnog groblja. Za nekoliko minuta na njemu je i hrvatska zastava, četnici posustaju i na kraju se u neredu povlače. Hrvati dobiše krila, crta se počela stabilizirati, u demoralizirane vraćati kuraža. Bitka se okrenula. Na uzvisini iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica nijemo su promatrali taj slom, tu vojsku što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i onaj golobradi momčić iz Osijeka. To hrvatsko srce kojemu se možda i Svevišnji umilostivio."
Post je objavljen 06.08.2011. u 11:32 sati.