Jutros, nakon obavezne kavice, zaključujem kako mi treba mali predah od gužve veselih ljudi koji se onako krupni i snažni nasmijano gurkaju kao da traže izgovor za još malo vike i smijeha. Odlazim sam na plažu, na iscrpljujuće plivanje i potom izležavanje u hladu, uz dobru knjigu.
Ponio sam nešto što nisam čitao već petnaestak godina - pobornik sam one teorije koja kaže da je bolje jednu knjigu pročitati pet puta nego pet knjiga jednom. "Zen i umjetnost održavanja motocikla" je davno privukla moju pažnju već svojim čarobnim naslovom. Prvo, spominje zen; oduvijek sam se divio ideji svijesti o sadašnjem trenutku, i pronalaženju ljepote u malim stvarima. Potom, spominje motocikle. Treće, govori o umjetnosti - a ne o prostom umijeću! - održavanja motocikla! Svaka od tih stvari bi mi privukla pažnju, a stavljene zajedno učinile su mi knjigu neodoljivom. Iako autor sam napominje: ...ova se knjiga nipošto ne smije vezati sa pozamašnim poljem poučnih obavijesti o izvornom učenju zen budizma. Ona ne sadrži mnogo podataka ni o motociklu.", a stil pisanja mi osobno izgleda pomalo grbav i nezgrapan, smatram je dobrim prijateljem. Uostalom, prosudi sam:
"Kad provodiš odmor na motociklu, stvari gledaš potpuno drugačije nego ikad dotad. Kad si u automobilu, uvijek si u nekoj kutiji, i budući da si na to naviknut i ne primjećuješ da je sve ono što vidiš kroz prozor automobila samo nova TV slika. Ti si pasivni promatrač i sve dosadno promiče pokraj tebe u nekom okviru.
Na motociklu okvira nema. Potpuno si u dodiru sa svim. Nalaziš se usred prizora, više ga puko ne gledaš i osjećaj prisutnosti je strahovit. Taj beton što juri desetak centimetara ispod tvojih nogu nešto je stvarno, ista materija po kojoj hodaš, to je upravo tu, tako nejasno da na njem ne možeš ustaliti pogled, ali možeš spustiti nogu i dodirnuti ga kad god hoćeš, i sve to zajedno, cijelo to iskustvo, nikad se ne gubi iz neposredne svijesti."
Post je objavljen 03.08.2011. u 10:35 sati.