U sumrak se budim, ustajem, i polako spremam; večeras još idemo u bolnicu. Kroz noć lagano dolazimo tamo - ne namjeravam opisivati dokumentarac na videu, rupe od bombi na stropu, moje stajanje u sobi ogledala i piljenje u krunicu na crvenom stolu, niti taj pritisak tisuća tona betona koji mora da je izluđivao, niti namjeravam zamišljati trenutak kad su ranjenici i osoblje ugledali prve četnike kako ulaze u sklonište - to neka svatko doživi sam kada se nađe tamo.
Ovih dana nastojim shvatiti majke, koje bi dale sve da bi zaštitile svoju djecu; i svoj život, i svoj integritet - sve. Mi muškarci smo nevažni; ako imamo sreće napravimo klince, odemo u rat i tamo damo svoj život kako bi zaštitili budućnost naše vrste, a žene, te praktične lavice, ostat će i brinuti za leglo. Oh, voljet će te i umirati za tobom dok si mlad lav - a kasnije će se ta ljubav jednostavno preliti gdje i treba biti; u djecu. I to je ispravan, prirodan ustroj stvari.
Kako izađem iz bolnice nađem veći broj mladih ljudi s svijećama u rukama kako prisustvuju misi na otvorenom, kod bolničkog spomenika. Zbor je odličan i savršeno mi umiruje uznemirenu dušu; crni glomazni bajker se pridružuje tim mladim, vitkim ljudima i oni ga dočekuju i primaju sa osmjehom, kao brata po Kristu. Tako ljudski i toplo!
Post je objavljen 17.11.2010. u 19:53 sati.