Vožnja u karavani je po jednoj stvari identična vojsci; strka pred pokret, svi žure i osjećaš napetost, kao da ti neki narednik dovikuje: "Brže to malo, samo što nismo krenuli!" a zapravo se naredba svodi na "Požuri i čekaj!". Tako i sad stojimo, uglavnom sa kacigama na glavama, dok se motori već pregrijavaju, i čekamo polazak nemajući pojma hoće li uslijediti odmah ili u bilo kojem trenutku u sljedećih pola sata.
I isto tako, kao u svakoj borbenoj strci, jedan detalj mi odvlači pažnju, u njemu pronalazim oslonac i smiraj, pa bez nervoze opušteno čekam. Ovaj put je to Kninska tvrđava, koja se jedva nazire u magli nad našim glavama.
Post je objavljen 15.11.2010. u 07:15 sati.