Nema zainteresiranih za moj "ambiciozan" plan odlaska u Baranju na dobar, ljuti fiš, pa se polako vraćam do Trpinjske. Dolazim do semafora pred pješačkim prijelazom kod gradske tržnice; crveno, auti stoje u koloni, ja ih lagano obilazim sredinom ulice - kiša lagano cmoljavi i asfalt je ljigav - kad odjednom bijela Corsa s oznakama Crvenog križa izlazi iz sred kolone preko pune crte i kreće lijevo, na parkiralište! Usporavam, kočim i skrećem, no ona je odlučna; udara me prednjim blatobranom i ja radim sve što znam kako bih ostao na motoru! Oderem joj blatobran, crashbarom zakvačim i odvalim joj odbojnik (kasnije su mi se dalmoši smijali da "Šta mi je taj "štosdenfer", ne"). Drek mi se u guzici smrznuo; mislim, imao sam ja sasvim lijepih padova, ali nikad sudar na motoru! Iz Corsice izlazi sredovječna gospođa, pruža mi ruku nasmijana kao da smo se bubnuli ramenima kao pješaci, u prolazu. Neki prolaznik dovikuje: "E, došao je bez problema skroz sa Prevlake, a ti ga ovdje skršiš!". Pokušavam joj objasniti da ono što je na autima "kuckanje" odbojnicima, na motoru može biti razlika između života i smrti! Ne, ona se smije kao lud na brašno, oduševljena što nitko nije povrijeđen - a ja s nevjericom pregledavam Tenu; nigdje nema ni ogrebotine! Kako je dobro furati staru i masivnu zvijer od bajka... Mojoj medicinarki se jako žuri, pita jel može otići - jedva je natjeram da mi da podatke i da joj fotnem auto - veli, "To će moji mehaničari brzo srediti...". Izgleda da joj nije baš prvi put, ima žena iskustva u takvim "susretima".
Sliku sam okinuo nakon što smo si dali malo truda i vratili "štosdenfer" natrag, koliko se dalo - jer sam je bio razvalio kao staru šlapu - da bi mogla na cestu.
Post je objavljen 17.11.2010. u 13:45 sati.