Stižem u Kupare i nalazim veselo i brojno društvo kako se opušteno zabavlja. Čujem kako netko dovikuje "Evo i njega!" - lijepo je znati da si tražen. Nalazim mnoge stare, ali i brojne nove face na okupu. Polako dolazim k sebi, Nomadi me kubaju da su pokosili travu nedaleko ulaza kako bi mogao podići šator; i prošle sam godine stigao umoran, pa sam već oko 10 podigao šator i vrijedno se bacio na spavanje do jutra. Ovaj puta ipak ne podižem šator; priredili su dvoranu judo-kluba, pa nas čeka spavanje na udobnim strunjačama.
Blažo, pobjednik! Prošle je godine unatoč bolesti vozio motor cijelim putem a ja sam ga u neznanju gledao zašto se cijelo vrijeme mršti i drži kao da ga boli zub - nisam imao pojma, no ove godine se oporavio i ponovo je sa nama...
Post je objavljen 13.11.2010. u 21:12 sati.