Nakon ručka i opuštene, duge pauze krećemo prema Đakovu. Naravno, na izlazu iz Požege ponovo zastajemo i bar 20 minuta čekamo da tankiraju oni praznih rezervara, no na to smo svi već navikli. Polazimo tek kad sunce počinje već priklanjati zapadu.
Zanimljivom cestom krstarimo malim selima istočnih obronaka Požeškog gorja, zaobilazimo blato na cesti zahvalni što nije mokro i klisko... a da ne bi ponestalo "štofa" za kasnije prepričavanje doživljaja pobrinulo se solidno krdo krava na cesti, kojih dvadesetak kilometara od Požege. Njih valjda tridesetak je starija žena neupućeno povela cestom u krivom trenutku - baš kad smo mi naišli. I dok je čelo kolone uredno prošlo, krave su se sa svojim sporim paljenjem uzvrpoljile i počele trčkarati duž ceste, a junci i telići se dali u pravi stampedo! Nailazim i vidim junicu kako juriša niz cestu i usporim; znam da ako krene pred mene sa svojih +200 kila, nema šanse da ostanem na bajku. I ona fakat to radi; u šlampavom kravljem galopu izlazi ravno pred mene! Polako vozim iza nje i čekam da odustane od ceste i krene u neko dvorište, za žustrim telićima...
U sumrak ulazimo u Đakovo, i opet smo dobro dočekani!
Post je objavljen 16.11.2010. u 16:30 sati.