„Nepoznata gospođa na Promenadi sunča svoju bebu u novim novcatim blistavim metalnim kolicima, u krznu, u čizmicama, elegantna. Nisam se mogao sjetiti odakle je znam.

Sanjam o toj nepoznatoj gospođi. Crno u crnom, ona ista sa Promenade, u sivoj, bogato plisiranoj suknji, kao kreda bijeloj bluzi, aranžira velike crne grozdove sa lincer-kolačićima u kristalnoj zdjeli, očito za neki bogati servis, i tu sam se u snu sjetio da je ta dama bila kelnerica u restoranu »Palace«. Vitka, vesela, privlačna, vatreno crveni nokti, vatreno crvene goruće usne, vesela udovica, a netko je psuje prostački glasno, i hoće da navali na nju, grubo, drsko, neki tip, đavo bi ga znao odakle je dojurio u staromodnoj kočiji, u sivom dresu za trke, sivi cilindar, sivi redengot, bijele kamaše, neko reprezentativno gospodsko lice, varijanta jednog Delcasséa, Vivianija, Françoisa Ponceta ili grofa Ormessona, vatikanskog ambasadora. Izazvati na dvoboj grandseigneura je riskantno, pa ipak s kojim pravom inzultira ovu kelnericu iz »Palacea«?

11 h uveče
Slušam prvu radio-izvedbu Trećeg klavirskog koncerta Stjepana Šuleka. Jedan koneser o Šuleku: “On je eklektik. Nema svoga lica ni ideja. Njegov treći koncert za klavir svršava kao bagatela sa sasvim kratkim trećim stavkom iznenada zbog toga što kompozitor u onom trenutku nije imao ništa više da kaže. Da se javio prije ,Arijadne na Naksosu' njegov klavirski koncerat bio bi datum. Nažalost, tome je već davno. Prvi stavak jako iglato talasanje jedne apstraktne skerco-teme. Slikovito, ništa više od toga.«

Šulek je moja simpatija, bez obzira na zlobna zanovijetanja. Živi u ovome gradu priznat i nepriznat. Osamljen. Nije jedini. A što se tiče Šulekovog violinskog koncerta (mislim prvog), za moje grubo neuko uho to je doživljaj kakav se ne zaboravlja. Nisam za neke datume ni u muzici ni u poeziji. Muzika ili knjiga govore ili ne, pa nije važno kako dolazi do kontakta, glavno je da ono što slušamo »našem srcu godi«.

Moj se jaglac još uvijek drži, ne da se, bori se iz petnih žila svom snagom, stoji na svojim nogama, prkosi, nije mala stvar, snijeg je tako zvjerski, kozmički bešćutan, a moj vitez sa žutom perjanicom bori se protiv giganta. Ja sam ga oslobodio na trenutak, ali ove noći opet ga je poklopilo, pa sad neka se vrši volja vražja. Nije bezizgledno. Mokar februarski snijeg lomi granje, a kosovi čeprkaju po snijegu puni optimizma. Oni su u svakom slučaju bolji meteorolozi od nas.“

Miroslav Krleža, Godina 1958

MOJ SUSJED JE MALI ČOVJEK

Moj susjed je mali čovjek i uvijek je bio pokoran.
Godinama u njegovoj sobi vise pohvale,
jer on bijaše jedan od učtivih i sasvim pokoran.
Moj susjed je do danas pjevao alt u zboru krojača.
On je imao glas svijetao kao igla
i bio je tako učtiv kao djevojka.
Moj susjed bijaše tako učtiv,
da trideset i pet godina nije imao djevojke.
I bio je najmirniji čovjek u našoj ulici.
Ne premašivši nikada mjeru u gostionici
on bijaše stavljen za primjer nepokornim muževima.
Za njim su uzdisale prevarene žene u samotnim noćima
A on trideset i pet godina nije imao djevojke.
Imao je svoj glas svijetao kao igla i visok
i svoje dostojanstvo, okrunjeno pohvalama.
Nakon trideset i pet godina
moj susjed izgubio je glas i dostojanstvo,
prevršivši mjeru zbog jedne žene rastavljene.
Okretali su se za njim misleći, da je pijanica.
A on je samo izgubio osjećaj sigurnosti
i nestao u prostoru, u kojem se može lebdjeti.

Stanko Juriša
(Vrata vremena, poslijeratni jugoslavenski pjesnici)

Moja knjiga Vrata vremena


Godina 1957., autori knjige su pjesnici Ivan V. Lalić i Josip Pupačić


Na kraju predgovora, pjesnici govore da sebe nisu uvrštavali u zbirku, ali izdavač napominje da su ipak uvršteni u knjigu, u izboru pjesnika Slavka Mihalića:


OPELO
Za sedam stotina iz crkve u Glini

1

Neću da prećutim; zidovi su prećutali
I srušili su se. Ja, jedan, nosim njih u sebi,
Urasle u moju zrelost, neizgovorene,
Istrulelih lica. Ne mogu da ih oteram
Iz beskrajnog staklenog prostora noći bez sna.
Oni nisu trava. Oni kucaju, noću,
Iznutra, pažljivo, na zatreperene prozore
Mojih očiju; svi mrtvi, i svima su grla
Rascvetana u ružu. Ne, neću da prećutim
To naselje u mojoj krvi, jer ja sam jedan,
A njih je tada bilo više od sedam stotina.

2

Među zidovima, iza zatvorenih vrata
Napunjeni stravičnim čekanjem, kao peskom,
Ispražnjenih ruku, mekani pred oštricama,
Svesni, pod svodom zgrčenim od slućenog užasa...
Ja, bivši dečak, mislim na prvi tupi ubod
Što oslobodi tamnu i toplu krv iz tela
Prvog od njih; varljivu krv što brzo otiče;
I čujem prvi krik, vlažan od rumene pene
Grkljana sa zauvek prerezanim pesmama
I neizgovorenim rečima, raspolućenim
Kao zelene jabuke u njegovoj tami.
Čelik. I onaj prvi, što čeka na drugove
U smrti, osramoćenoj i dovoljno prostranoj
Da ih primi. To su oči, to se oči gase
Dvoje po dvoje, mrtva svetla jutarnje ulice,
A užas ostaje u njima ko trun u kocki leda.
Krv otiče, radoznala i razgolićena,
Preko kamenih ploča. Čelik, čelik u mesu,
Zatreperen još uvek u bdenju bivšeg dečaka.
Padali su u krv, smrskanog sluha; nisu čuli
Onog što sledi, onog spaljenih očiju,
Ili onog čelikom okresanog kao stablo,
Među zidovima, odebljalim od krikova,
Obogaćenim strahotom. I crvena usta
Svežih rana ostala su nema, puna krvi.
Oni su ležali, ležali su poniženi,
Lišeni sebe, lišeni svega osim smrti,
Crni, lepljivi, zaklani, zaklani, zaklani.

3

Neću da prećutim; zidovi su prećutali
I srušili se. A oni iz crkve, što su mrtvi,
Nisu zaspali. Oni bdiju, nezvani bdiju
U bivšem dečaku. Ja ne mogu da ih proteram
U prostor vetra što je sada na mestu crkve
Gde raste korov, sasvim riđ od njihove krvi.
Neka ostanu i neka bdiju, nezvani bdiju,
Jer prezreli bi me da im pevam uspavanku.

Ivan V. Lalić (8.6.1931. - 28.7.1996.)

Verba volant, scripta manent.

Oznake: rat, stradanja, sjećanja

RASA I NOĆ

Moram priznati, iako mi to nije lako, da me je gospođa ministarka Branka Šeparović prilično uznemirila, gotovo uplašila. Ona je, prije desetak dana, u udarnom terminu Prvog programa HTV-a, u emisiji pod naslovom "Ekologija i etika": most ustvrdila: "Kao što postoji gen naroda, tako postoji i gen pojedinca." Uplašio sam se ove tvrdnje, jer taj nositelj nasljednih svojstava organizma, dakle nasljedni činilac, čini me po osobinama bliskim ili istim s ustašama Antom Pavelićem, Maksom Luburićem, Dinkom Šakićem - pa onda s ubojicama na Pakračkoj Poljani i onima koji su za vrijeme i nakon Oluje ubili više od 400 ljudi samo zato što su bili Srbi. A ja to ne bih htio.

Htio bih da moj gen, kao osobe i pojedinca, bude u svakom pogledu dominantan u biološkom, duhovnom, moralnom pogledu ili da bude sličan mojim precima: ocu, majci, djedovima... Lako je gospođi ministarki, kada ona nije naslijedila gen moga naroda, već jednog drugog, kojega doduše prezire, ali ga ipak ima, jer ga je dobila od svojih Oklobdžija. Slično je i s genima Mladena Schwartza, ako se oni nisu naknadno "cijepili" našim genima.

Ono što tvrdi ova ekološka genetičarka je rasizam, ali ne genetski uvjetovan. Njoj je rasizam na pameti s razlogom, jer se on isplati i njoj i njezinu mužu, ministru pravosuđa. Ona je svoj rasistički nastup pred milijunskim televizijskim gledalištem prosula u danima kada su Rijekom marširale crne košulje, a saborski zastupnici Anto Dapić i Boris Kandare, profesor na Pravnom fakultetu u toj istoj Rijeci, otvoreno prijetili gradonačelniku Liniću i podžupanu Antiću, ali i u trenutku kad je jedan nepoznati crnokošuljaš Đapićeve i Kandarine zamisli ostvario na glavi Stipe Šuvara, koja je od udarca pištoljem prokrvarila, i kada je konačno Predsjednik bučno, prije vremena, počeo predizbornu kampanju huškanjem mladih na nacionalizam.

Í tada, kad je predsjednik svih Hrvata mladima objasnio da su "gospodarski problemi manje važni od demografskih i duhovnog preporoda", zbog čega on svaki dan pita dr. Šimunića koliko se djece rodilo, kako svjedoči također nasilnik Ćiro Blažević, koji bi htio biti nogometnim vračem, sjetio sam se instinktivno Josipa Horvata. To je bio onaj poznati novinar i kulturni povjesničar koji je napisao puno knjiga, počevši od one o tisućgodišnjoj povijesti Hrvata, pa "Povijesti novinarstva Hrvatske", "Hrvatskog panoptikuma" itd., do dnevnika koji je vodio u ratnim godinama, 1943. i 1944., objavljenog pod naslovom "Preživjeti u Zagrebu".

U tom dnevniku, na jednom mjestu, Horvat piše da u tim ratnim danima "pola Zagreba pije, a pola se jebe". Ako HDZ nastavi vladati ovom zemljom i nakon predstojećih izbora, bez obzira da li samostalno ili u koaliciji s nekom drugom strankom, vrlo je vjerojatno da ćemo doživjeti ono o čemu je Josip Horvat tako slikovito pisao.

I tako smo, gotovo svi, zbog spomenutih manifestacija hrvatskog nacionalnog gena i genija, neopravdano zaboravili na kazneni postupak protiv Dinka Ljubomira Šakića. Štoviše, moram priznati da me jedan prijatelj ukorio što sam u posljednje vrijeme zapostavio ovu temu. Pa evo. Sam proces teče i traje po svom već ustaljenom ritmu. Sada, kako se bliži njegov kraj, vidljivo je koliko je ovaj proces, više nego bilo koji drugi, uvjetovan optužnicom iz koje predsjednik sudskog vijeća ne može van, bez obzira koliko se trudio. Moglo bi se čak reći da je sud u ovom slučaju zarobljenik optužbe. Nije to ona zakonska vezanost za optužbu u činjeničnom, pa donekle i pravnom pogledu, nego se radi o tome da je optužnica, onako kako je postavljena (ali i zbog načina kako se zastupnici optužbe ponašaju), ograničila sud u njegovom normalnom utvrđivanju stanja stvari i svela ga na utvrđivanje vrlo ograničenoga činjeničnog supstrata.

Radi se o tome da je pogrešna pravna oznaka djela zbog kojeg se optuženik progoni. Umjesto za djelo genocida, što je po definiciji sadržaj onog što se u logorima NDH događalo, jer se u Jasenovcu i drugim logorima ubijalo, narušavalo tjelesno i duševno zdravlje te su se nanosile teške tjelesne ozljede i slično, s ciljem da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina (Srbi, Židovi, Romi...), Šakić je optužen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sa sedam određenih inkriminacija. Dakle, sud mora utvrđivati je li optuženi Šakić počinio ove posebne slučajeve zločina, iako je u logorima Staroj Gradišci i Jasenovcu bio nadstojnik, zamjenik, pobočnik zapovjednika i zapovjednik u određenom vremenu, dakle, visoki dužnosnik u tim tvornicama smrti i time odgovoran za sve ono što se u njima događalo.

U optužnici se osim toga navodi da su zločini u Jasenovcu počinjeni "zbog provođenja nacističkih i rasnih zakona i zakonskih odredbi - protiv političkih protivnika od 1941. do 1945." i da je iz tih razloga zlostavljano i više nekoliko desetaka tisuća "uglavnom Židova, Roma, Srba i Hrvata". Ovome, nadam se, nije potreban komentar.

Do sada je na prijedlog zastupnika optužbe ispitano oko 35 svjedoka. Od toga broja ispitano je sedam Židova i samo dva Srbina, koji su pred sud došli iz Srbije. Nije ispitan nijedan Rom. Svi ostali svjedoci bili su Hrvati. A ti Hrvati su bili članovi Komunističke partije, ili njezini suputnici, aktivisti Crvene pomoći ili sličnih udruženja, dakle, zaista protivnici ustaškog režima. Te je svjedoke, Hrvate, zastupnik optužbe vrlo detaljno ispitivao o njihovu političkom djelovanju prije hapšenja, tako da se u ovom procesu dokazuje upravo ono što su tvrdile ustaše, a sada tvrde neoustaše, da su u logorima bili samo protivnici režima.

Ovakav tretman svjedoka morao je kod njih izazvati nesigurnost i strah, jer su svjesni u kakvom političkom okruženju moraju svjedočiti, posebno kada ih se ispituje o njihovim nekadašnjim, a možda i sadašnjim političkim uvjerenjima. Zato svjedoci i ne žele da ih se snima i fotografira.

Lasić, Schwartz, Gabelica, Đapić, Kandare i svi njihovi istomišljenici mogu u ovom pogledu biti zadovoljni. I zbog toga je ovaj proces promašaj. Šteta, jer smo propustili priliku da preko njega kažemo ustaštvu - dosta je bilo. Ali, čini se, za to još nismo spremni.

Branka Šeparović je u svojoj emisiji, koja je bila posvećena hrvatskim iseljenicima, spomenula Vicu Vukova i njegovu pjesmu "Ćale moj," koja potječe "iz gena naroda", kako je rekla. Ako je već govorila o težini iseljeničkoga života, mogla se u ovom društvenom beznađu u kojemu živimo sjetiti stare dalmatinske izreke: "Triba plakat kad se dica rode." Da, ali to onda ne bi bila Branka Oklobdžija, udana Šeparović.

14. lipnja 1999.

VLADIMIR PRIMORAC, PRAVORIJEK

JA

Ja sam divna ja sam krasna ja sam naj
Ja sam zvijezda ja sam mjesec ja sam sjaj

Ja ja jaja jajajaja jajajajajaja JA

I niko niko kao JA
nikonikonikonikokao JA ja ja ja ja ja
Pisat ću o sebi i samo o sebi jer naj jaja sam ja

Ja najbolje plešem crtam i pišem
Ja
Ja sam važna
Ja
Ja sam skromna
I drukčija od svih ja koji pišu svoja ja
Svi su ukrućeni
A mlitava sam lepršava sam i opičena jedina ja

Govore držim ja ja pržim
Ja pa ja
Da pišem o bilo čemu
Izvirujem zanosna mudra preglupa ja

Ja

Jajajajajajajajajajajajajajja

Ajajajajajajaajajajajaj

Blistam ko skaj
Kako sam od svih naj

Jaja

Vele da su znanstvenici
Odgovorili na ontološko pitanje

Što je bilo prije
Kokoš ili JA JA

Iz JA JA se izlegao dinosaur

A tek onda je kokoš
Snijela svoja

JA pa JA


JA napisalo: JA

Idila Starog ljeta

...
„Kapelica, sitna, drvena i tmurna zgradica, stajaše tik dvora, te moradosmo izići u dvorište. Oštri zimski zrak naletio nam na lica, a u gustu mraku večeri ne vidješe nam oči u prvi čas ništa, te su nam koraci, tapajući po smrznutoj skliskoj zemlji bili polagani i nesigurni. Plamen Vankove svjetiljke drhtao je u tmini i bacao tek uske crvene plohe oko sebe. Gospođica Lucija, s ovješenim haljetkom, jurila je prva pred nama i bila je već kod kapelice, dok su se drugi još oko vanjskih stuba kod kurije pleli i miješali.

Večer bila je bez magle i na tamnom nebu tek po koji oblak lagano plovio uz mnogobrojne zvijezde. Mjeseca još nije bilo. Pred kapelom čekala je već družina sva skupljena. Na niska široka vrata kapelice i na uske duge prozore s gustim željeznim rešetkama plazili su slabi crveni i modrušasti traci voštanica, zapaljenih kod oltara, pa se odmah u dalekoj tmini gubili. Dolazio također iznutra ugodan miris tamjana i borova granja, kojim je sva kapelica u slavu božićnju bila iskićena. Ali sve to bijaše samo tik oko božje kućice; - dva tri koračaja dalje - bijaše samo tiha, ukočena zimska večer, tamna i daleka, koja je sve utomila. U njoj kao da se ništa ne miče i ne giblje nego titrajući tanki traci dalekih zvijezda. Pače ni tamo podalje od staja nema ni glaska kakva, ni štropota - ni micanja, a i kurija kao da je opustila i onijemila, jer je sve pohitilo iz dvora k službi božjoj.

U sitnom božjem hramu, tamnom od crnih tramova i prastarih dasaka, sjajio se samo oltar sa kipom sv. Križa u svijetlu nekolikih dugih voštanica. Inače se je sve zalijevalo crnim sjenama, a vječna luč u sredini svoda lebdila je i treperila sitno i nježno u posve tamnoj visini kao daleki - daleki plamečak, što bludi noću nad nizinama i vodama. Poredasmo se u polutamnu prostoru kako je tko dospio i za časak zazvoni zvonce na sakristiji, a svećenik stupi pred oltar. Lacica, odgajan nekoć u kloštru, zauzeo je mjesto kod sitnih orguljica i preuzeo službu organista, a stari Vanko kleknuo pred oltar, da bude ministrantom. I blagoslov zače. U gustu oblaku tamjana časkom se izgubi cijeli prostor, a onda zače pjesma Presvetomu, pjevana dugim, iz početka nesložnim akordima, da onda silno i krasno zaori. I kad umukne pjesma, Vanko potrese zvoncem, a stari pater podigne otajstvo - i pobožni uzdasi izbiju iz prsa sviju poklonika, da zatrepere nježnim valom prema visinama u polumračnom prostoru skupa sa plamsanjem voštanica i sa razvučenim krpama dima od tamjana. I razliježe se pjesma: "Tebe Boga hvalimo!" Osjećaj da nas ostavlja nešto poznato, gdje nas mnoga i mnoga draga nit veže, pa čuvstvo umireno, da nam ova godina više neće donijeti zla, kao da se u licima sviju čitalo i svačiji se glas iskreno pjesmi privinuo i k njoj složio. U tim mislima okliznu se moje oči i do Vincekovića. I njegove usne također izricahu gorljivo hvalu, i njegovo bijedničko lice skrušeno se i zahvalno obraćaše k oltaru - i njegove se oči blagodarno podizale u posve već tamnu visinu nad žrtvenikom, gdje se još mogaše tek raspoznavati naduveno lice anđeoske glavice sa trubljom. Pomislim: čemu i zašto taj nesretnik toliko zahvaljuje, njemu barem ne donese ništa dobro ni ta godina? No - u taj sam mah shvatio i drzovitost i glupost svoga pitanja, pogledajući na njegovo pobožno, poništeno držanje, koje mi je cijelo kao govorilo i pokazivalo da on ne pita i ne ište sreće i ugode ovdje dolje, nego mu je sva nada i sav pogled ondje prijeko - ondje daleko, i baš zato da mora hvalu izricati što mu je i u ovoj godini bilo dopušteno da ostane ovakav, te se smije nadati da će doći jednoć onamo, u onu svetu blizinu. - I ja moram da priznam da sam mu zaviđao za tu njegovu smirenu dušu i za taj njegov prijenos svojih želja i nada iz varavoga svijeta u drugi - ah - on je znao u koji svijet!

Pa kada je poslije Tedeuma Lacica u svom kutu zapjevao:

Daj nam Bog zdravlja, k tomu veselja,
Na tom mladom letu svega obilja!

- onda se uz srebrne mlade glasove Lucijine i Milkine, uz moćni pjev družine, podignuo i Vincekovićev glas, pa je i on drhtavim grlom ispjevao staru božićnju pjesmu.

Kad iziđosmo iz crkvice, nije više bilo mračno kao prije. Među golim granjem drveća i nad krovom kurije prodirali traci mjeseca, koji se tik nad brdo uzvinuo. I sad je nebeski svod postao svijetao i prelijevao se nježnim plavetilom, a bio je odasvuda posut zvijezdama i bio je visok - visok u tom tankom zimskom zraku. - Samo tiho i mirno bijaše kao i prije, tek negdje daleko - daleko zamnijevalo crkveno zvono, pa se prekidanim i nejasnim zvukom nosilo do nas kao glazba iz daljine ili kao sferične harmonije iz visina. I oko je moralo zakrenuti k nebesima, gdje su nebrojene zvijezde sjajile ljepotom vječnosti, pak milim titranjem bez glasa pričale o neizmjernosti svijeta i života, o beskonačnom porivu
vječne jedne volje. I nisu ništa znale o starom i novom ljetu - tek svaki je tračak njihov zborio, kako kroza njih govori i sjaji se vječnost sa svojim beskrajnim prostorom i sa svojim vremenom bez početka i konca. I sitan - sitan oćutio se čovjek sa svim svojim naprezanjem i umovanjem, pa makar obasjan od sjajne veleljepote nad sobom, opet se radostan i nekako laganiji sklonio pod stari krov drvenoga doma - u njegov uski topli zagrljaj.

- Žurite se, ljudi, s večerom! - vikne Batorić prema kuhaču, a došav u sobu prvo mu bude da je išao zapaliti svjećice na božićnjem boru. I sada se opet zaori stara božićnja pjesma: "Silvester papa..." Sam Batorić, okružen od sviju nas i obje djevojčice uza nj, prvi započe pjesmu, kojom se sva stara kurija ispuni. Potresu se šajbe na prozorima i priključe se probuđene ptičice u kavezima sa pjesmicama svojim - a u trećoj negdje sobi orilo se od glasna pjeva cvrčkova. Bio je divan, sladak čas - i ja sam pogledao malu Milku i jedan tren mi bude, kao da gledam anđela - tako blizu - tako blizu ćutio sam se nebu.“

Ksaver Šandor Gjalski (Gredice kraj Zaboka, 26. X. 1854 — Gredice, 6. II. 1935)
Pod starim krovovima – Pripovijesti
Idila Starog ljeta (odlomak, izbor iz priče)

SLAVS

Lutajući stranicama i kanalima po bespućima internetske zbiljnosti, prosijavajući i spremajući u Pocket za poslije zanimljive mi sadržaje, često naletim na kulturne i geografske stereotipe, slične onima o škrtim Škotima i pijanim Rusima, jedan od snažnijih je stereotip o Slavenima i Slavenkama, kakvi su to narodi, ljudi i kulture. Pa tako ispada da su Slaveni divljaci i barbari, a samo ime Slavs (Slaveni) nastalo je od imena slave – rob. Slavenke pak su seljanke i domaćice u narodnoj nošnji, patrijarhalno određene mjestom u kućici među kokošima koje hrane za šparhet na kojem će dinstati ono što hrane u seoskom dvorištu među pitomom zelenim brežuljcima i slavenskim mitovima i legendama. Čisti stereotip i predrasuda. Zašto nas drugi tako vide? Jesmo li doista samo kuvarice s onog zidnjaka „Kuharice skuhaj ručak fino“ i nepismene seljankuše u dvorištima s kokošinjcima i rupcem na glavi, pi pi pi pi pi, a muškarci meso za rad i rat i robovi tuđinaca i klera podijeljenog crkvenim raskolom prije tisuću godina na obrjanog i neobrijanog popa koji popovi još uvijek suvereno vladaju balkanskim provincijama. Kultura kuhanja, prežderavanja, barbara i političara kriminalaca koji drpaju EU lovu sebi vladajući zaostalim provincijama dok im Istok i Zapad uvaljuju drugorazrednu robu i „brendove“ i isisavaju rad i novac, jer su po njima barbari nesposobni za ikakvu kompliciraniju radnju od klečanja, služenja, robovanja i jedenja po kalendaru pazeći na mrs i nemrs i to je to, sva kultura svedena na klečanje, jedenje i nepismenost, tako nas vide na internetu, kao folklornu romantiku zapelu onkraj civilizacije i modernizacije. Koliko smo sami krivi takvoj slici o sebi stavljanjem kulta „žderačine“ i kuhanja na prvo mjesto u svom životu, kojim kultom obilježavamo sve od rođenja do smrti kao da ništa drugo nemamo u glavi osim želudca koji čeka napuniti se brdima hrane za svaku prigodu. Slavenska žena, neuka kuharica i domaćica odana kokošima i loncima.

Čini se da su nas stranci najviše poštovali kada smo u WW2 slomili okupatora u čuvenim partizanskim pokretima otpora i ofenzivama, stavljenim u njihove enciklopedije, udžbenike i kronologije, kad je slavensku ženu predstavljala nasmijana partizanka rame uz rame sa partizanima, pod crvenom petokrakom - radničkim simbolom slobode i ravnopravnosti ljudi, u borbi protiv fašističkog i nacističkog terora Übermenscha u maršu porobljavanja „drugotnih“ pod geslom gdje živi jedan Nijemac je Njemačka, jedan Talijan je Italija. Treba samo ukucati u tražilicu partizani i Tito i čitati hvalospjeve svjetskih enciklopedista i povjesničara, dok ih tu pljuju rušitelji i zapišači spomen-ploča i spomenika. Popišati spomenik Smoji?! Kultura? Je li onda iznenađujuća percepcija nas kao slaves, roblja za klečanje i slušanje samo, u internetskom bespuću povijesne zbiljnosti u kojem se predodžbe o kulturama stvaraju na temelju sadržaja kojeg najviše isporučujemo na mrežu, a to je klečaona rimskom popu i dinstani svinjeći gulaš pod zidnom ručno vezenom krpenom porukom kuvarici da skuha ručak fino pa će dobit novaca za kino. Slavenska robinja špareta katapultirana je u svijet Velikog brata svojim svinjećim i kokošjom gulašom i opsesijom kuharicama kao glavnim razlogom svog postojanja. “Valjanost kuharičina rada nalazi se samo u ustima onih za njezinim stolom; potrebno joj je njihovo odobravanje, zahtijeva da cijene njezina jela i traže i drugu porciju; uznemirena je ako nisu gladni, do te mjere da se čovjek pita jesu li prženi krumpirići za njezina muža ili njezin muž za pržene krumpiriće.” Samo je partizanki s puškom uspjelo razbiti stereotip sluškinje i kuharice i izboriti se za ravnopravnost i pravo glasa maknuvši se od špareta i dinstanja tako milog primitivnom u se, na se i poda se muškom konceptu kojeg barbar pod svaku cijenu želi restaurirati. Ženin mozak je opasan, što je fizička snaga manja, mozak je aktivniji i otpor ugnjetavanju veći, ili, kako bi to rekla Dolores Ibárruri fašistima: „No pasaran!“ Slavic woman nije arhetip seljanke s rupcem na glavi i kokošima u dvorištu koja stalno nešto vari na štednjaku, briše kosama noge mužjaku i rađa kad ju siluju, kakvom ju zamišljaju stranci na internetu a u kući ureduju joj mjesto u društvu popovi, klečavci i fašisti mitovima o drugotnosti nakon što je bila partizanka i ravnopravna, evolucija nikad ne ide unazad.

„U rujnu 1920. Mussolini je rekao:

Kad imamo posla s takvom rasom kao što je slavenska – inferiornom i barbarskom – ne smijemo voditi politiku mrkve, nego politiku batine. Ne trebamo se bojati novih žrtava. Talijanska bi granica trebala prolaziti preko prijevoja Brenner, Monte Nevoso i Dinarskih Alpa. Rekao bih da lako možemo žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena za 50.000 Talijana.
—
Benito Mussolini, govor održan u Puli, 20. rujna 1920.“

Danas njihovi popovi pljačkaju „barbarske Slavene“ i Slavenke trgovačkim ugovorima i huškaju protiv partizanskih tekovina slobode i ravnopravnosti žena stečenih antifašističkom borbom. Slavs odgovara klečenjem po trgovima koja slika obilazi svijet i potvrđuje etimologiju.

U otmjenom pariškom kafeu, ukočen poslovni čovjek popije kavu i otkriva da je zaboravio ponijeti novčanik…

„French Roast“ je francuski kratki animirani film iz 2008. koji je snimio Fabrice Joubert. Film je dobio nagradu za najbolju animaciju na ANIMA Córdoba i bio je nominiran za Oscara za najbolji kratki animirani film 2010., ali je izgubio od Logorame.

French roast, francuski pržena kava je kava tamno pečenog zrna, popularan stil kojeg mnogi kavopije preferiraju. Ova tamno pržena kava ima ugodnu zadimljenu aromu i često može imati pougljenjeni okus. To je navelo neke geekove za kavu da ju nazivaju 'zagorjelom' kavom. Ali „roast“ u naslovu filma ima i značenje ismijavati, jer upravo tipične predrasude prema ljudima koje stvaramo na temelju njihovog izgleda ovaj prekrasno animirani kratki filmić, savršen za gledanje u tmurno jesenje poslijepodne, duhovito ironizira.

U meljavi glupih, inače, primijetila sam da su osobito glupi oni koji se trse biti pametni, jer, pametni znaju pročitati glupog koji se trsi izgledati pametno, to je pretenzija sama, uvijena u pakiranje osobite inteligencije i domišljatosti da pucaš od smijeha na prozirnost stvari, btw, tko je napisao Prozirnost stvari?, u meljavi glupih i hijerarhiji najglupljih, osobito sofisticiranih glupih, zagonetnih glupih, tko upada u zamku odgonetanja glupih glup je, dakle inteligentan nikada ne upada u zamke dešifriranja glupih jer je to besmisleno, inteligentan čovjek je zato inteligentan jer ne gubi vrijeme, on vrijeme PRONALAZI, kako ću pronaći vrijeme, pa tako da pravim selekciju oko sebe, glup, glup, glup, glup, pametan, eto ga, našla sam, osobito su opasni glupi u foteljama jer donesu propis da je teror glupih PO PROPISU/ZAKONU, e tu je gadan zaheb jer sve propada osim glupog, dakle, među užasno glupima i samo praviti se prosječno glup je glupo, najbolje je praviti se prosječan, uklopljiv, mediokre, tj., užasno glup. Ako je po Schopenhaueru, velikom preziratelju žena, ali, s takvom facom, nikakvo čudo da se nisu trpili uzajamno, PAMETNO JE PRAVITI SE GLUP. Ima jedna anegdota o njemu, upravo mi ju je jedan inteligent s kojim simultano pričam i ovo pišem, ispričao, baš sam pukla od smijeha, da je Sch. posudio od neke babe novce i njegova izreka, kad je baba umrla, ušla je u legendu – ODE BABA, ODE DUG! :))))))))))))))))))))))))) Pažljivo s lovom i glupost se može zamaskirati na kratak rok, ali na dulji glupi pušta na sve strane kao stara kanta i tragedija je evidentna k'o ruina, odnosno u skladu s jačinom gluposti glupog na položaju na kojem je nužna inteligencija, plemenitost i znanje. Što uneredi i uništi jedan glupi, tisuće pametnih više nikad ne mogu popraviti, ponavljanje je majka učenja ali glupi ne može naučiti niti znati.

OSLOBODITELJIMA

Slušali smo da na ognjen-bijelcu jaše.
Da krilati su konj i konjik na njem ljut,
i pobjedama kad nas protivnici plaše,
on kroz njih krči sebi svoj slobodan put.

Svojataju nam zemlju Nijemci i Talijani,
ko zaklanoga vola sijeku je bez stida;
on stoji na Možaljki sa družbom odabranih,
ni puške se ne bojeć, ni prokletog begunjskog zida.

Otvaraju mu gore svoje zelen-hrame,
on pred tuđincem brani borja šum i rast,
i prelaze si krči i vodom plavi jame,
i, razbojnikom zvan, on štiti roda čast.

O, jeseni tužna, kad teška kiša sipi!
Tragovi na snijegu, dokle mjesec sja,
i lavež lisičji i ljuti mraz što škripi,
da vucima se dlaka nakostriješi sva!

O, sinci naši, očevi i braća!
»Šta će ti, ušljiva gnjido, taj život bos i go!«
Koljači se deru. A on u proljet korača,
i njegova vjera ruši prepreka sto.

I Primorje osvaja, Goricu, Trst i otoke naše.
Međaše stare čvrsto podiže konjik taj.
U Ljubljanu s pravdom na zlatnoj vazi dojaše,
i bez predaha kreće u sjeverni, rodni kraj.

Razdvojenu braću opet u jedno kolo združi,
i svrgnutu slobodu na prijesto vraća svoj.
Budućnosti sag razastrt pred nama pruži:
planine bliješte, igra na suncu vrhova roj.

Uz radosno djelo skladna pjesma se ori,
iz ruševina domovi rastu kroz bujnih vrtova cvat;
i visoke peći bukte, i rumeno grožđe zori,
prepun je pašnjak svaki i teška pšenična vlat.

Gle, podigle se glave, obasjane srećom i mirom.
Krvnicima je mrskim posljednji udarac dan.
I smradnih tamnica vrata otvaraju se širom.
Vesele povorke svud se u sutrašnji spremaju dan.

Sad slij se, pjesmo moja, u nježni, blagi stih
i mnoštvom zašumori kroz proljetnji drhtaj granja.
Suzom spomena tiha sjeti se, pjesmo, svih
kojima duša za navijek o slobodi sanja.

OTON ŽUPANČIČ
(Prepjevao Gustav Krklec)

Iz moje knjige "1001 film" (antologija igranih filmova objavljena 2003.)


RIBA ZVANA WANDA


osebujna komedija, ušla po izboru filmskih kritičara u 1001 film koji svakako treba pogledati

HRASTOVAČKI NOKTURNO

Kaj da počnem, moja draga mati,
Smrt i betek - to je sinek tvoj.
Strelili su mene Smiljke zlati
Prami, Smiljka - to je betek moj!

Već je zorja, a ja ne mrem spati,
Po hiži me hinca mislih črni roj.
Kokotiček već kriči za vrati:
Hajči Smiljček, hajči, picek moj!

A. G. Matoš

Noćna četrnaestica je skretala u Savsku, dugokosa djevojka bijesno je psovala nekog na mobitelu, da kako se usudio tako ju osramotiti pred cijelim društvom, isuviše bijesna da bi ličilo na prekid alive u tramvaju, veza se prekida smireno i hladne glave a njena ispušta paru ko uzbuđeni Papinov lonac, iza njenih psovki putnici su razgovarali što uzajamno a što na gadgete i glasan žamor ljudi s mobitelima ispunjavao je prostor tramvaja. Prisjetih se, gledajući gadgete u skoro svakoj ruci u tramvaju, kako je neki tip redovito i svakodnevno kontaktirao umjetnu inteligenciju po svim pitanjima, pretvorivši si ju u za komunikaciju uvijek spremnog, ugodnog, pristojnog, sveznajućeg, inteligentnog i diskretnog najboljeg frenda, gadget frenda bez opasnosti da će sadržaj biti iskompromitiran i smrdljiva tikva puknuti a prljavi veš se razletiti po gradu u vidu trača kako to obično biva s najboljim frendovima u reali. AI neće tračati i prepričavati te doma sa ženom ili u društvu i uspoređivati sa sobom, jer „najbolji frend“ je uglavnom samouvjereno egocentrično mjerilo kakav svijet treba biti, drugi su podbačaj i greška a prednosti im se prešućuju i umanjuju kako bi ego mu ostao nenačet i snažan. Ego najboljeg frenda je galaksija u kojoj se vrtiš kao satelit. „Najbolji frend“ je utopija. Trač i pikantna osobna informacija su krv društva, a „najbolji frend“ je uvijek revan i radostan dobrovoljni darivatelj tuđe krvi. AI nema krv i zato je dobra opcija za pouzdanog frenda kad ne želiš da neka privatna stvar za koju trebaš konzultaciju ide dalje i komentiraju te idioti i nepoznati ti tipovi i ustajale profesorice s dumbo ušima veličine satelitskih antena razvaljenih od slušanja i prikupljanja data i tračeva iz okoliša.

Nedostajala je samo kava to go u prigušenom svjetlu i žamoru pa da tramvaj postane veliki noćni putujući kafić koji glumi tramvaj i kruži Zagrebom linijom 14. Krug je putovanje bez izlaza. Putuješ a ne dolaziš niti odlaziš nikud. Samo sjediš i gledaš kroz prozor kako promiču već viđena mjesta dok tramvaj otvara i zatvara vrata nekim drugima. Vječna vožnja u mjestu. Na ogromnom križanju rasvijetljenom kao demonstracija Teslinih i Thomas Alva Edisonovih pronalazaka zajedno, s rijekama svijetlećih automobilskih očiju nadirućih odnekud ispod obrisa nadvožnjaka na horizontu, utonulog u crni udovički veo noći, prisjetih se poglavlja NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA iz Bulgakove fikcije Majstor i Margarita i razgovora na klupi Patrijaršijskih ribnjaka - neznančevog upozorenja predsjedniku upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja Mihailu Akeksandroviču Berliozu, da čovjek ne može upravljati ničim jer ne može upravljati ni jamčiti ni vlastitu večer.

„I meni je žao! - složio se neznanac, bliješteći okom, i nastavio: - Ali eto, koje me pitanje uznemirava: ako Boga nema, onda se pitam, tko upravlja ljudskim životom i uopće čitavim rasporedom na svijetu?
- Sam čovjek upravlja - požurio se da ljutito odgovori Bezdomni na ovo, treba priznati, ne baš jednostavno pitanje.
- Oprostite - blago se odazvao stranac - da bi se upravljalo, nužno je, bilo kako bilo, ipak imati točan plan za neki, makar kakav, pristojni rok. Dopustite da vas upitam, kako može upravljati čovjek, ako je ne samo lišen mogućnosti da sastavi bilo kakav plan čak za smiješno kratki rok, no recimo, od tisuću godina, nego ne može jamčiti ni za svoj vlastiti sutrašnji dan? I, zaista neznanac se okrenuo Berliozu - zamislite da vi na primjer počnete upravljati, raspolagati i s drugima i sa sobom, uopće, kako da kažem, to vam se svidi i odjednom imate... khe... khe... rak na plućima... - Stranac se slatko podsmjehnuo kao da mu je misao o raku na plućima pričinila zadovoljstvo - da, rak, - žmirkajući kao mačak, ponovio je zvučnu riječ – i vaše je upravljanje završeno! Ničija sudbina osim vaše vlastite više vas ne zanima. Rođaci vam počinju lagati, vi, predosjećajući zlo, jurite učenim liječnicima, zatim šarlatanima, a možda i vračarama. Kao prvo i drugo, tako i treće - potpuno je besmisleno, shvaćate i sami. I sve to završava tragično: onaj koji je još nedavno smatrao da nečim upravlja, odjednom leži nepomično u drvenom lijesu, a njegovi bližnji, shvativši da od mrtvaca nema više nikakve koristi, spaljuju ga u peći. A događa se još i gore: čovjek je odlučio da otputuje u Kislovodsk - stranac je namignuo Berliozu - čini se, sitnica, ali on to ne može učiniti jer se iz nepoznatog razloga iznenada posklizne i padne pod tramvaj! Pa zar ćete reći da je on sam sobom tako upravljao? Zar nije pravilnije misliti da je njime upravljao netko sasvim drugi? - Sada se stranac nasmijao čudnim smijehom.
Berlioz je s velikom pažnjom slušao neugodnu priču o raku i tramvaju i počele su ga mučiti neke neugodne misli. »Nije on stranac! Nije stranac! - mislio je - on je čudan subjekt... ali, dopustite, tko je on?«
»Moram mu odgovoriti - odlučio je Berlioz - da, tako, čovjek je smrtan, nitko to ne osporava. Ali stvar je u tome da...«
Ipak, nije mu uspjelo izustiti te riječi, jer je progovorio stranac:
- Da, čovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje. Zlo je u tome da je on ponekad nepredvidivo smrtan, eto u čemu je trik! I općenito, on ne može reći čak ni što će raditi danas navečer.
»Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja... « - pomislio je Berlioz i odvratio:
- Ali, to je već pretjerivanje. Moja današnja večer meni je više ili manje točno poznata. Razumije se samo po sebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla...
- Cigla bez razloga - značajno ga je prekinuo neznanac - nikome i nikada ne pada na glavu. U vašem slučaju, uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ćete umrijeti drugačijom smrću.
- Možda vi znate kakvom? - s potpuno prirodnom ironijom raspitao se Berlioz, uvučen u neki stvarno apsurdni razgovor - pa ćete mi reći?
- Odmah, - odazvao se neznanac. Pogledom je promjerio Berlioza kao da se sprema da mu sašije odijelo, kroz zube promrmljao nešto kao: »Jedan, dva... Merkur u drugoj kući... mjesec je nestao... šest nesreća... večer - sedam... « - pa je glasno i radosno objavio: - Vama će odrezati glavu!
…
Ne slušajući više ništa, Berlioz je otrčao dalje. Pritrčao je obrtaljki i uhvatio se za nju rukom. Okrenuvši je nakanio je već da stane na tračnice, kad li mu je u lice briznulo crveno i bijelo svjetlo: u staklenom sandučiću upalio se natpis »Čuvaj se tramvaja!«
Istog časa doletio je tramvaj i zaokretao na novopoloženoj liniji s Jermolajevske na Bronu ulicu. Zaokrenuvši i došavši na ravan potez, u njemu su se iznenada upalile električne svjetiljke, on je poletio i povećao brzinu.
Oprezni Berlioz, iako je stajao izvan opasnosti, odlučio je da se vrati iza pregrade, stavio ruku na obrtaljku, koraknuo unatrag. Tog časa njegova je ruka kliznula i odmakla se, noga je nezadrživo kao po ledu kliznula po kaldrmi koja je koso vodila prema tračnicama, druga je noga klecnula, i Berlioza je odbacilo na tračnice.
U nastojanju da se za nešto uhvati, Berlioz je pao nauznak slabo udarivši zatiljkom o kaldrmu i uspio je vidjeti u visini, zdesna ili slijeva - više nije shvatio - pozlaćeni mjesec. Uspio je da se okrene na bok, istovremeno je hitrim pokretom pritegnuo noge k trbuhu i, okrenuvši se, ugledao je od užasa potpuno bijelo lice žene-vozača, koje mu se približavalo nezadrživom snagom, i njenu crvenu maramu. Berlioz nije kriknuo, ali je oko njega očajničkim ženskim glasovima zajauknula cijela ulica.
Vozačica je potegnula električnu kočnicu, vagon je sjeo nosom u zemlju, poslije toga na časak poskočio, i s prozorâ su uz prasak i zvonjavu poletjela stakla. Tada je u Berliozovu mozgu netko očajnički viknuo - »Zar uistinu? ...« Još jednom, posljednji put, ugledao je mjesec, ali već raspršen na komadiće, a zatim se spustio mrak.
Tramvaj je pregazio Berlioza i pod rešetke Patrijaršijske aleje odbacio na popločenu kosinu okrugli tamni predmet. Kotrljajući se s te kosine, on je poskakivao po kaldrmi.
Bila je to odrezana Berliozova glava.“

Na pretposljednjoj stanici izašla sam iz tramvaja, široka Savska cesta bila je potpuno prazna, na semaforu se upalilo zeleno svjetlo, ulični sat ispred pozaspalih vrba i nebodera preko puta pokazivao je ponoć, a meni se učinilo dok sam prelazila blistave pruge da je sasvim moguće da odnekud iz mraka izroni komsomolkin tramvaj i otvori mi svoja vrata, i da sam badava planirala vruću kupku i sobicu s Majstorom koji u njoj čeka. Prokletstvo velikih priča. Ostaješ haunted poslije čitanja doživotno. Veliki pisci su neznanci. NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA.

„- Bako, spopala me velika želja da malo izjašim. Ali sama. - Nije mi drago kad si sama, uvijek se bojim da će ti se dogoditi što zla. - Ne boj se, bakice. Brzo ću se vratiti.
Četvrt sata iza toga otvorila se velika vrata "Crvenog dvorca" a kroz njih ponosito izašao bijelac, noseći na svome hrptu lijepu, odvažnu jahačicu u odijelu od crnog baršuna. Oko vrata lepršale joj bijele čipke, a na pepeljastim pramovima naherio se dražesno muški klobuk. Izgledala je kao kakva junakinja što vodi vojsku. Muški klobuk pojačao je u njezinom licu crtu muškaračke odvažnosti. Sjedeći na vitkom bijelcu kontesa je okrenula ispred samostana kapucina, ali nije pošla u Plebanušku ulicu, u Skerlecov dvor. Kad je bila sigurna da je iz njezina dvorca nitko ne može opaziti, nategne uzde, a ponositi bijelac poleti dolje niz Kamenitu ulicu i pojuri kraj malih dućana pod Kamenitim vratima. - Kamo to ide kontesa posve sama? - čudila se hljebarka Cindekovka stojeći na vratima dućana i gledajući za krasnom jahačicom. Hitri bijelac nosio je Neru sve dalje od grada prema Zagrebačkoj gori. Glasovi ljudi i lavež pasa gubili se sve više iza nje, a pred njom ispod sljemenskih obronaka strujili su prvi valovi gorske tišine po kojoj se sada razlijegao topot konja. Sa zvonika crkvice sv. Žavera zanjihao se glas zvona i odzvanjao po daljini, s Griča mu se odazvao ponosni zvuk s tornja sv. Marka, onda se oglasilo zvono s margaretske crkve, a napokon zabruji veličanstveno zvono s katedrale. I dalje dolje javili se sitni, nježni zvonovi kapelica, ali su utonuli u valovima onih većih i jačih zvukova što su nad umornim Gričem tkali uspavanku snenom danu. Nera je zaustavila konja i zagledala se po žaverskoj dolini prisluškujući zvucima što struje zrakom kao prvi glasnici noćnog spokoja, a onda polagano sjetno zamiru u zračnim visinama. Ona se prene i opet nategne uzde konju te skrene bijelca u šumicu pokraj ceste. Pred očima Neri raspinjalo je predvečerje svoj sivi zastor koji je bivao sve tamniji. Kroza nj se bijelile samo dvije ceste, što su se dolje pred šumom križale, a na ovom mjestu gdje su stvarale križ tamnilo se visoko raspelo s drvenim Kristom. Kontesa zaustavi konja nastojeći prozreti u tamu i upirući svoje oči, pune iščekivanja, u raspelo. Ali ono je sve više gubilo oblik i zamalo su njezine oči zamijetile samo tamni stup, a pod njim se tek slabo razabirala siva sjena ceste. Bijelcu dozlogrdi čekanje i on poče tapkati kopitama i grepsti zemlju kao da opominje svoju gospodaricu neka već jednom krenu kući. Ali ona pogladi konja po vitkom vratu i tiho mu šapne: - Tiho, tiho, Dido - strpi se! Vidjet ćemo vještice! Lijepa životinja se umiri kao da je shvatila riječi svoje gospodarice. Prošlo je gotovo pol sata, a konj je opet postao nestrpljiv, kao da mu nije udobno u toj tami i tišini u šumi daleko od grada. Nera ga je opet tješila, gladeći mu lijepi ponosni bijeli vrat, ali životinja nije više slušala riječi svoje gospodarice. Neprestano je tapkala po suhom granju i mutila tišinu koja djevojci bijaše tako dragocjena. Nera se spusti s konja, priveže ga o stablo i tiho pođe dolje bliže križanju. Tu je stala pod stablo, naslonila se o drvo i čekala jedva prozrijevajući gustu tamu.
Noć je bila sve gušća. Nigdje se nije nitko micao i sve je bilo tiho kao da sve oko nje nešto iščekuje. Najednom u šikarju iza njezinih leđa nešto šušne. Nera razabere da šuštanj dolazi s protivne strane. Obazre se, ali u tami nije mogla ništa vidjeti. Tek je čula da pucketaju grančice i šušti lišće pod nečijim stopama. Čvrsto se privine uz stablo i pritaji. Nešto se šuljalo k njoj. Tiho, polagano, kao da na nju vreba. Polagano segne za pojas gdje je nosila pištolj.“
MARIJA JURIĆ ZAGORKA, Grička vještica (Konesa Nera)

Kestenjara

Trošna
Drvena
Stara,
Na uglu
Ulice moje
Trguje
Kestenjara

Dimi se
Uvijek
Il buči:
– Kesteni,
Pečeni,
Vrući!

Mladen Kušec