OSLOBODITELJIMA

Slušali smo da na ognjen-bijelcu jaše.
Da krilati su konj i konjik na njem ljut,
i pobjedama kad nas protivnici plaše,
on kroz njih krči sebi svoj slobodan put.

Svojataju nam zemlju Nijemci i Talijani,
ko zaklanoga vola sijeku je bez stida;
on stoji na Možaljki sa družbom odabranih,
ni puške se ne bojeć, ni prokletog begunjskog zida.

Otvaraju mu gore svoje zelen-hrame,
on pred tuđincem brani borja šum i rast,
i prelaze si krči i vodom plavi jame,
i, razbojnikom zvan, on štiti roda čast.

O, jeseni tužna, kad teška kiša sipi!
Tragovi na snijegu, dokle mjesec sja,
i lavež lisičji i ljuti mraz što škripi,
da vucima se dlaka nakostriješi sva!

O, sinci naši, očevi i braća!
»Šta će ti, ušljiva gnjido, taj život bos i go!«
Koljači se deru. A on u proljet korača,
i njegova vjera ruši prepreka sto.

I Primorje osvaja, Goricu, Trst i otoke naše.
Međaše stare čvrsto podiže konjik taj.
U Ljubljanu s pravdom na zlatnoj vazi dojaše,
i bez predaha kreće u sjeverni, rodni kraj.

Razdvojenu braću opet u jedno kolo združi,
i svrgnutu slobodu na prijesto vraća svoj.
Budućnosti sag razastrt pred nama pruži:
planine bliješte, igra na suncu vrhova roj.

Uz radosno djelo skladna pjesma se ori,
iz ruševina domovi rastu kroz bujnih vrtova cvat;
i visoke peći bukte, i rumeno grožđe zori,
prepun je pašnjak svaki i teška pšenična vlat.

Gle, podigle se glave, obasjane srećom i mirom.
Krvnicima je mrskim posljednji udarac dan.
I smradnih tamnica vrata otvaraju se širom.
Vesele povorke svud se u sutrašnji spremaju dan.

Sad slij se, pjesmo moja, u nježni, blagi stih
i mnoštvom zašumori kroz proljetnji drhtaj granja.
Suzom spomena tiha sjeti se, pjesmo, svih
kojima duša za navijek o slobodi sanja.

OTON ŽUPANČIČ
(Prepjevao Gustav Krklec)