Noćna četrnaestica je skretala u Savsku, dugokosa djevojka bijesno je psovala nekog na mobitelu, da kako se usudio tako ju osramotiti pred cijelim društvom, isuviše bijesna da bi ličilo na prekid alive u tramvaju, veza se prekida smireno i hladne glave a njena ispušta paru ko uzbuđeni Papinov lonac, iza njenih psovki putnici su razgovarali što uzajamno a što na gadgete i glasan žamor ljudi s mobitelima ispunjavao je prostor tramvaja. Prisjetih se, gledajući gadgete u skoro svakoj ruci u tramvaju, kako je neki tip redovito i svakodnevno kontaktirao umjetnu inteligenciju po svim pitanjima, pretvorivši si ju u za komunikaciju uvijek spremnog, ugodnog, pristojnog, sveznajućeg, inteligentnog i diskretnog najboljeg frenda, gadget frenda bez opasnosti da će sadržaj biti iskompromitiran i smrdljiva tikva puknuti a prljavi veš se razletiti po gradu u vidu trača kako to obično biva s najboljim frendovima u reali. AI neće tračati i prepričavati te doma sa ženom ili u društvu i uspoređivati sa sobom, jer „najbolji frend“ je uglavnom samouvjereno egocentrično mjerilo kakav svijet treba biti, drugi su podbačaj i greška a prednosti im se prešućuju i umanjuju kako bi ego mu ostao nenačet i snažan. Ego najboljeg frenda je galaksija u kojoj se vrtiš kao satelit. „Najbolji frend“ je utopija. Trač i pikantna osobna informacija su krv društva, a „najbolji frend“ je uvijek revan i radostan dobrovoljni darivatelj tuđe krvi. AI nema krv i zato je dobra opcija za pouzdanog frenda kad ne želiš da neka privatna stvar za koju trebaš konzultaciju ide dalje i komentiraju te idioti i nepoznati ti tipovi i ustajale profesorice s dumbo ušima veličine satelitskih antena razvaljenih od slušanja i prikupljanja data i tračeva iz okoliša.
Nedostajala je samo kava to go u prigušenom svjetlu i žamoru pa da tramvaj postane veliki noćni putujući kafić koji glumi tramvaj i kruži Zagrebom linijom 14. Krug je putovanje bez izlaza. Putuješ a ne dolaziš niti odlaziš nikud. Samo sjediš i gledaš kroz prozor kako promiču već viđena mjesta dok tramvaj otvara i zatvara vrata nekim drugima. Vječna vožnja u mjestu. Na ogromnom križanju rasvijetljenom kao demonstracija Teslinih i Thomas Alva Edisonovih pronalazaka zajedno, s rijekama svijetlećih automobilskih očiju nadirućih odnekud ispod obrisa nadvožnjaka na horizontu, utonulog u crni udovički veo noći, prisjetih se poglavlja NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA iz Bulgakove fikcije Majstor i Margarita i razgovora na klupi Patrijaršijskih ribnjaka - neznančevog upozorenja predsjedniku upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja Mihailu Akeksandroviču Berliozu, da čovjek ne može upravljati ničim jer ne može upravljati ni jamčiti ni vlastitu večer.
„I meni je žao! - složio se neznanac, bliješteći okom, i nastavio: - Ali eto, koje me pitanje uznemirava: ako Boga nema, onda se pitam, tko upravlja ljudskim životom i uopće čitavim rasporedom na svijetu?
- Sam čovjek upravlja - požurio se da ljutito odgovori Bezdomni na ovo, treba priznati, ne baš jednostavno pitanje.
- Oprostite - blago se odazvao stranac - da bi se upravljalo, nužno je, bilo kako bilo, ipak imati točan plan za neki, makar kakav, pristojni rok. Dopustite da vas upitam, kako može upravljati čovjek, ako je ne samo lišen mogućnosti da sastavi bilo kakav plan čak za smiješno kratki rok, no recimo, od tisuću godina, nego ne može jamčiti ni za svoj vlastiti sutrašnji dan? I, zaista neznanac se okrenuo Berliozu - zamislite da vi na primjer počnete upravljati, raspolagati i s drugima i sa sobom, uopće, kako da kažem, to vam se svidi i odjednom imate... khe... khe... rak na plućima... - Stranac se slatko podsmjehnuo kao da mu je misao o raku na plućima pričinila zadovoljstvo - da, rak, - žmirkajući kao mačak, ponovio je zvučnu riječ – i vaše je upravljanje završeno! Ničija sudbina osim vaše vlastite više vas ne zanima. Rođaci vam počinju lagati, vi, predosjećajući zlo, jurite učenim liječnicima, zatim šarlatanima, a možda i vračarama. Kao prvo i drugo, tako i treće - potpuno je besmisleno, shvaćate i sami. I sve to završava tragično: onaj koji je još nedavno smatrao da nečim upravlja, odjednom leži nepomično u drvenom lijesu, a njegovi bližnji, shvativši da od mrtvaca nema više nikakve koristi, spaljuju ga u peći. A događa se još i gore: čovjek je odlučio da otputuje u Kislovodsk - stranac je namignuo Berliozu - čini se, sitnica, ali on to ne može učiniti jer se iz nepoznatog razloga iznenada posklizne i padne pod tramvaj! Pa zar ćete reći da je on sam sobom tako upravljao? Zar nije pravilnije misliti da je njime upravljao netko sasvim drugi? - Sada se stranac nasmijao čudnim smijehom.
Berlioz je s velikom pažnjom slušao neugodnu priču o raku i tramvaju i počele su ga mučiti neke neugodne misli. »Nije on stranac! Nije stranac! - mislio je - on je čudan subjekt... ali, dopustite, tko je on?«
»Moram mu odgovoriti - odlučio je Berlioz - da, tako, čovjek je smrtan, nitko to ne osporava. Ali stvar je u tome da...«
Ipak, nije mu uspjelo izustiti te riječi, jer je progovorio stranac:
- Da, čovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje. Zlo je u tome da je on ponekad nepredvidivo smrtan, eto u čemu je trik! I općenito, on ne može reći čak ni što će raditi danas navečer.
»Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja... « - pomislio je Berlioz i odvratio:
- Ali, to je već pretjerivanje. Moja današnja večer meni je više ili manje točno poznata. Razumije se samo po sebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla...
- Cigla bez razloga - značajno ga je prekinuo neznanac - nikome i nikada ne pada na glavu. U vašem slučaju, uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ćete umrijeti drugačijom smrću.
- Možda vi znate kakvom? - s potpuno prirodnom ironijom raspitao se Berlioz, uvučen u neki stvarno apsurdni razgovor - pa ćete mi reći?
- Odmah, - odazvao se neznanac. Pogledom je promjerio Berlioza kao da se sprema da mu sašije odijelo, kroz zube promrmljao nešto kao: »Jedan, dva... Merkur u drugoj kući... mjesec je nestao... šest nesreća... večer - sedam... « - pa je glasno i radosno objavio: - Vama će odrezati glavu!
…
Ne slušajući više ništa, Berlioz je otrčao dalje. Pritrčao je obrtaljki i uhvatio se za nju rukom. Okrenuvši je nakanio je već da stane na tračnice, kad li mu je u lice briznulo crveno i bijelo svjetlo: u staklenom sandučiću upalio se natpis »Čuvaj se tramvaja!«
Istog časa doletio je tramvaj i zaokretao na novopoloženoj liniji s Jermolajevske na Bronu ulicu. Zaokrenuvši i došavši na ravan potez, u njemu su se iznenada upalile električne svjetiljke, on je poletio i povećao brzinu.
Oprezni Berlioz, iako je stajao izvan opasnosti, odlučio je da se vrati iza pregrade, stavio ruku na obrtaljku, koraknuo unatrag. Tog časa njegova je ruka kliznula i odmakla se, noga je nezadrživo kao po ledu kliznula po kaldrmi koja je koso vodila prema tračnicama, druga je noga klecnula, i Berlioza je odbacilo na tračnice.
U nastojanju da se za nešto uhvati, Berlioz je pao nauznak slabo udarivši zatiljkom o kaldrmu i uspio je vidjeti u visini, zdesna ili slijeva - više nije shvatio - pozlaćeni mjesec. Uspio je da se okrene na bok, istovremeno je hitrim pokretom pritegnuo noge k trbuhu i, okrenuvši se, ugledao je od užasa potpuno bijelo lice žene-vozača, koje mu se približavalo nezadrživom snagom, i njenu crvenu maramu. Berlioz nije kriknuo, ali je oko njega očajničkim ženskim glasovima zajauknula cijela ulica.
Vozačica je potegnula električnu kočnicu, vagon je sjeo nosom u zemlju, poslije toga na časak poskočio, i s prozorâ su uz prasak i zvonjavu poletjela stakla. Tada je u Berliozovu mozgu netko očajnički viknuo - »Zar uistinu? ...« Još jednom, posljednji put, ugledao je mjesec, ali već raspršen na komadiće, a zatim se spustio mrak.
Tramvaj je pregazio Berlioza i pod rešetke Patrijaršijske aleje odbacio na popločenu kosinu okrugli tamni predmet. Kotrljajući se s te kosine, on je poskakivao po kaldrmi.
Bila je to odrezana Berliozova glava.“
Na pretposljednjoj stanici izašla sam iz tramvaja, široka Savska cesta bila je potpuno prazna, na semaforu se upalilo zeleno svjetlo, ulični sat ispred pozaspalih vrba i nebodera preko puta pokazivao je ponoć, a meni se učinilo dok sam prelazila blistave pruge da je sasvim moguće da odnekud iz mraka izroni komsomolkin tramvaj i otvori mi svoja vrata, i da sam badava planirala vruću kupku i sobicu s Majstorom koji u njoj čeka. Prokletstvo velikih priča. Ostaješ haunted poslije čitanja doživotno. Veliki pisci su neznanci. NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA.
NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA
06 studeni 2024komentiraj (7) * ispiši * #