RASA I NOĆ

Moram priznati, iako mi to nije lako, da me je gospođa ministarka Branka Šeparović prilično uznemirila, gotovo uplašila. Ona je, prije desetak dana, u udarnom terminu Prvog programa HTV-a, u emisiji pod naslovom "Ekologija i etika": most ustvrdila: "Kao što postoji gen naroda, tako postoji i gen pojedinca." Uplašio sam se ove tvrdnje, jer taj nositelj nasljednih svojstava organizma, dakle nasljedni činilac, čini me po osobinama bliskim ili istim s ustašama Antom Pavelićem, Maksom Luburićem, Dinkom Šakićem - pa onda s ubojicama na Pakračkoj Poljani i onima koji su za vrijeme i nakon Oluje ubili više od 400 ljudi samo zato što su bili Srbi. A ja to ne bih htio.

Htio bih da moj gen, kao osobe i pojedinca, bude u svakom pogledu dominantan u biološkom, duhovnom, moralnom pogledu ili da bude sličan mojim precima: ocu, majci, djedovima... Lako je gospođi ministarki, kada ona nije naslijedila gen moga naroda, već jednog drugog, kojega doduše prezire, ali ga ipak ima, jer ga je dobila od svojih Oklobdžija. Slično je i s genima Mladena Schwartza, ako se oni nisu naknadno "cijepili" našim genima.

Ono što tvrdi ova ekološka genetičarka je rasizam, ali ne genetski uvjetovan. Njoj je rasizam na pameti s razlogom, jer se on isplati i njoj i njezinu mužu, ministru pravosuđa. Ona je svoj rasistički nastup pred milijunskim televizijskim gledalištem prosula u danima kada su Rijekom marširale crne košulje, a saborski zastupnici Anto Dapić i Boris Kandare, profesor na Pravnom fakultetu u toj istoj Rijeci, otvoreno prijetili gradonačelniku Liniću i podžupanu Antiću, ali i u trenutku kad je jedan nepoznati crnokošuljaš Đapićeve i Kandarine zamisli ostvario na glavi Stipe Šuvara, koja je od udarca pištoljem prokrvarila, i kada je konačno Predsjednik bučno, prije vremena, počeo predizbornu kampanju huškanjem mladih na nacionalizam.

Í tada, kad je predsjednik svih Hrvata mladima objasnio da su "gospodarski problemi manje važni od demografskih i duhovnog preporoda", zbog čega on svaki dan pita dr. Šimunića koliko se djece rodilo, kako svjedoči također nasilnik Ćiro Blažević, koji bi htio biti nogometnim vračem, sjetio sam se instinktivno Josipa Horvata. To je bio onaj poznati novinar i kulturni povjesničar koji je napisao puno knjiga, počevši od one o tisućgodišnjoj povijesti Hrvata, pa "Povijesti novinarstva Hrvatske", "Hrvatskog panoptikuma" itd., do dnevnika koji je vodio u ratnim godinama, 1943. i 1944., objavljenog pod naslovom "Preživjeti u Zagrebu".

U tom dnevniku, na jednom mjestu, Horvat piše da u tim ratnim danima "pola Zagreba pije, a pola se jebe". Ako HDZ nastavi vladati ovom zemljom i nakon predstojećih izbora, bez obzira da li samostalno ili u koaliciji s nekom drugom strankom, vrlo je vjerojatno da ćemo doživjeti ono o čemu je Josip Horvat tako slikovito pisao.

I tako smo, gotovo svi, zbog spomenutih manifestacija hrvatskog nacionalnog gena i genija, neopravdano zaboravili na kazneni postupak protiv Dinka Ljubomira Šakića. Štoviše, moram priznati da me jedan prijatelj ukorio što sam u posljednje vrijeme zapostavio ovu temu. Pa evo. Sam proces teče i traje po svom već ustaljenom ritmu. Sada, kako se bliži njegov kraj, vidljivo je koliko je ovaj proces, više nego bilo koji drugi, uvjetovan optužnicom iz koje predsjednik sudskog vijeća ne može van, bez obzira koliko se trudio. Moglo bi se čak reći da je sud u ovom slučaju zarobljenik optužbe. Nije to ona zakonska vezanost za optužbu u činjeničnom, pa donekle i pravnom pogledu, nego se radi o tome da je optužnica, onako kako je postavljena (ali i zbog načina kako se zastupnici optužbe ponašaju), ograničila sud u njegovom normalnom utvrđivanju stanja stvari i svela ga na utvrđivanje vrlo ograničenoga činjeničnog supstrata.

Radi se o tome da je pogrešna pravna oznaka djela zbog kojeg se optuženik progoni. Umjesto za djelo genocida, što je po definiciji sadržaj onog što se u logorima NDH događalo, jer se u Jasenovcu i drugim logorima ubijalo, narušavalo tjelesno i duševno zdravlje te su se nanosile teške tjelesne ozljede i slično, s ciljem da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina (Srbi, Židovi, Romi...), Šakić je optužen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sa sedam određenih inkriminacija. Dakle, sud mora utvrđivati je li optuženi Šakić počinio ove posebne slučajeve zločina, iako je u logorima Staroj Gradišci i Jasenovcu bio nadstojnik, zamjenik, pobočnik zapovjednika i zapovjednik u određenom vremenu, dakle, visoki dužnosnik u tim tvornicama smrti i time odgovoran za sve ono što se u njima događalo.

U optužnici se osim toga navodi da su zločini u Jasenovcu počinjeni "zbog provođenja nacističkih i rasnih zakona i zakonskih odredbi - protiv političkih protivnika od 1941. do 1945." i da je iz tih razloga zlostavljano i više nekoliko desetaka tisuća "uglavnom Židova, Roma, Srba i Hrvata". Ovome, nadam se, nije potreban komentar.

Do sada je na prijedlog zastupnika optužbe ispitano oko 35 svjedoka. Od toga broja ispitano je sedam Židova i samo dva Srbina, koji su pred sud došli iz Srbije. Nije ispitan nijedan Rom. Svi ostali svjedoci bili su Hrvati. A ti Hrvati su bili članovi Komunističke partije, ili njezini suputnici, aktivisti Crvene pomoći ili sličnih udruženja, dakle, zaista protivnici ustaškog režima. Te je svjedoke, Hrvate, zastupnik optužbe vrlo detaljno ispitivao o njihovu političkom djelovanju prije hapšenja, tako da se u ovom procesu dokazuje upravo ono što su tvrdile ustaše, a sada tvrde neoustaše, da su u logorima bili samo protivnici režima.

Ovakav tretman svjedoka morao je kod njih izazvati nesigurnost i strah, jer su svjesni u kakvom političkom okruženju moraju svjedočiti, posebno kada ih se ispituje o njihovim nekadašnjim, a možda i sadašnjim političkim uvjerenjima. Zato svjedoci i ne žele da ih se snima i fotografira.

Lasić, Schwartz, Gabelica, Đapić, Kandare i svi njihovi istomišljenici mogu u ovom pogledu biti zadovoljni. I zbog toga je ovaj proces promašaj. Šteta, jer smo propustili priliku da preko njega kažemo ustaštvu - dosta je bilo. Ali, čini se, za to još nismo spremni.

Branka Šeparović je u svojoj emisiji, koja je bila posvećena hrvatskim iseljenicima, spomenula Vicu Vukova i njegovu pjesmu "Ćale moj," koja potječe "iz gena naroda", kako je rekla. Ako je već govorila o težini iseljeničkoga života, mogla se u ovom društvenom beznađu u kojemu živimo sjetiti stare dalmatinske izreke: "Triba plakat kad se dica rode." Da, ali to onda ne bi bila Branka Oklobdžija, udana Šeparović.

14. lipnja 1999.

VLADIMIR PRIMORAC, PRAVORIJEK