Samo jedan usputni pogled kroz prozor u ružičasto nebo zimskog predvečerja, trenutno je prizvao mi u sjećanje kultnu scenu iz „The Fearless Vampire Killers“ u kojoj dva von Krolockova zatočenika, hrabri lovci na vampire profesoror Abronsius i njegov učenik Alfred, ekvilibriraju visoko po zidinama i kruništima Krolockovog dvorca prekrivenog snijegom, dok iza njih se rumeni transilvanijsko nebo u ranom zimskom sutonu kad bude se vampiri i počinju lov. Poetična bajkovitost Polanskovog remek-djela, stil, fotografija, priča, Komedina magična glazbena pozadina, dijalozi, groteskni prizori mrtvačkih sanduka, vijenaca češnjaka i transilvanijskih seljaka okupljenih u krčmi u strahu od von Krolocka, grofov sin homoseksualac koji želi za sebe Alfreda i zavodi ga čitajući mu renesansni naputak o ljubavi, učinili su ga mojim broj 1 filmom. Postoje tako neki filmovi koje bi oni koji u takve stvari vjeruju nazvali reinkarnacijama, ili manifestacijom Jungovog „kolektivnog nesvjesnog“. „Neustrašivi ubojice vampira ili: Oprostite, vaši su zubi u mom vratu“ je meni jedan od takvih, iako mu zamjeram nesretan kraj. Pa zar nisu mogla dva neustrašiva lovca na vampire spasiti svijet, ipak?, nego će se, saonicama kojima u snježnoj noći upravlja profesor Abronsius i odvozi u Europu zaljubljeni par, Alfreda i novopečenu vampiricu Saru, transilvanijski ugriz raširiti po cijelom svijetu. Ah, to nesvjesno.