Marketing
SLAVS
SLAVS
Lutajući stranicama i kanalima po bespućima internetske zbiljnosti, prosijavajući i spremajući u Pocket za poslije zanimljive mi sadržaje, često naletim na kulturne i geografske stereotipe, slične onima o škrtim Škotima i pijanim Rusima, jedan od snažnijih je stereotip o Slavenima i Slavenkama, kakvi su to narodi, ljudi i kulture. Pa tako ispada da su Slaveni divljaci i barbari, a samo ime Slavs (Slaveni) nastalo je od imena slave – rob. Slavenke pak su seljanke i domaćice u narodnoj nošnji, patrijarhalno određene mjestom u kućici među kokošima koje hrane za šparhet na kojem će dinstati ono što hrane u seoskom dvorištu među pitomom zelenim brežuljcima i slavenskim mitovima i legendama. Čisti stereotip i predrasuda. Zašto nas drugi tako vide? Jesmo li doista samo kuvarice s onog zidnjaka „Kuharice skuhaj ručak fino“ i nepismene seljankuše u dvorištima s kokošinjcima i rupcem na glavi, pi pi pi pi pi, a muškarci meso za rad i rat i robovi tuđinaca i klera podijeljenog crkvenim raskolom prije tisuću godina na obrjanog i neobrijanog popa koji popovi još uvijek suvereno vladaju balkanskim provincijama. Kultura kuhanja, prežderavanja, barbara i političara kriminalaca koji drpaju EU lovu sebi vladajući zaostalim provincijama dok im Istok i Zapad uvaljuju drugorazrednu robu i „brendove“ i isisavaju rad i novac, jer su po njima barbari nesposobni za ikakvu kompliciraniju radnju od klečanja, služenja, robovanja i jedenja po kalendaru pazeći na mrs i nemrs i to je to, sva kultura svedena na klečanje, jedenje i nepismenost, tako nas vide na internetu, kao folklornu romantiku zapelu onkraj civilizacije i modernizacije. Koliko smo sami krivi takvoj slici o sebi stavljanjem kulta „žderačine“ i kuhanja na prvo mjesto u svom životu, kojim kultom obilježavamo sve od rođenja do smrti kao da ništa drugo nemamo u glavi osim želudca koji čeka napuniti se brdima hrane za svaku prigodu. Slavenska žena, neuka kuharica i domaćica odana kokošima i loncima.
Čini se da su nas stranci najviše poštovali kada smo u WW2 slomili okupatora u čuvenim partizanskim pokretima otpora i ofenzivama, stavljenim u njihove enciklopedije, udžbenike i kronologije, kad je slavensku ženu predstavljala nasmijana partizanka rame uz rame sa partizanima, pod crvenom petokrakom - radničkim simbolom slobode i ravnopravnosti ljudi, u borbi protiv fašističkog i nacističkog terora Übermenscha u maršu porobljavanja „drugotnih“ pod geslom gdje živi jedan Nijemac je Njemačka, jedan Talijan je Italija. Treba samo ukucati u tražilicu partizani i Tito i čitati hvalospjeve svjetskih enciklopedista i povjesničara, dok ih tu pljuju rušitelji i zapišači spomen-ploča i spomenika. Popišati spomenik Smoji?! Kultura? Je li onda iznenađujuća percepcija nas kao slaves, roblja za klečanje i slušanje samo, u internetskom bespuću povijesne zbiljnosti u kojem se predodžbe o kulturama stvaraju na temelju sadržaja kojeg najviše isporučujemo na mrežu, a to je klečaona rimskom popu i dinstani svinjeći gulaš pod zidnom ručno vezenom krpenom porukom kuvarici da skuha ručak fino pa će dobit novaca za kino. Slavenska robinja špareta katapultirana je u svijet Velikog brata svojim svinjećim i kokošjom gulašom i opsesijom kuharicama kao glavnim razlogom svog postojanja. “Valjanost kuharičina rada nalazi se samo u ustima onih za njezinim stolom; potrebno joj je njihovo odobravanje, zahtijeva da cijene njezina jela i traže i drugu porciju; uznemirena je ako nisu gladni, do te mjere da se čovjek pita jesu li prženi krumpirići za njezina muža ili njezin muž za pržene krumpiriće.” Samo je partizanki s puškom uspjelo razbiti stereotip sluškinje i kuharice i izboriti se za ravnopravnost i pravo glasa maknuvši se od špareta i dinstanja tako milog primitivnom u se, na se i poda se muškom konceptu kojeg barbar pod svaku cijenu želi restaurirati. Ženin mozak je opasan, što je fizička snaga manja, mozak je aktivniji i otpor ugnjetavanju veći, ili, kako bi to rekla Dolores Ibárruri fašistima: „No pasaran!“ Slavic woman nije arhetip seljanke s rupcem na glavi i kokošima u dvorištu koja stalno nešto vari na štednjaku, briše kosama noge mužjaku i rađa kad ju siluju, kakvom ju zamišljaju stranci na internetu a u kući ureduju joj mjesto u društvu popovi, klečavci i fašisti mitovima o drugotnosti nakon što je bila partizanka i ravnopravna, evolucija nikad ne ide unazad.
„U rujnu 1920. Mussolini je rekao:
Kad imamo posla s takvom rasom kao što je slavenska – inferiornom i barbarskom – ne smijemo voditi politiku mrkve, nego politiku batine. Ne trebamo se bojati novih žrtava. Talijanska bi granica trebala prolaziti preko prijevoja Brenner, Monte Nevoso i Dinarskih Alpa. Rekao bih da lako možemo žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena za 50.000 Talijana.
—
Benito Mussolini, govor održan u Puli, 20. rujna 1920.“
Danas njihovi popovi pljačkaju „barbarske Slavene“ i Slavenke trgovačkim ugovorima i huškaju protiv partizanskih tekovina slobode i ravnopravnosti žena stečenih antifašističkom borbom. Slavs odgovara klečenjem po trgovima koja slika obilazi svijet i potvrđuje etimologiju.
Post je objavljen 14.11.2024. u 20:48 sati.