25. XI 1979.
Nakon dugo vremena Krležu razdragano pozdravlja Joža Horvat, stežući mu ruku.
- I moja je radost također velika, jer se, eto, već jako dugo nismo vidjeli.
Joža se okreće prema meni:
- Da Vam predstavim ovoga mog Enesa! Naime, čuo sam da sam ja njegov Jožica, da ste rekli da dođe sa svojim Jožom. E pa pardon, onda će on prije biti neka moja simpatija nego ja njegov Jožica.
- Daj, boga Ti Tvoga, budi jedanput u životu ozbiljan. Slušajte Joža, upravo sam o Vama neki dan s Enesom govorio. Vi niste Vasco da Gama, Vi ste Giuseppe da Cotoriba i tako bi trebalo i da uđete u historiju ovoga naroda, jer gledajte što je Vasco učinio? Oplovio je Afriku...
- Ali, Krleža, on nam je poklonio...
- Čekaj, Joža, nemojte braniti Vasca da Gamu. Oplovio je Afriku s flotom od četiri jedrenjaka, a Vi ste oplovili svijet na latici lipovog cvijeta, nije to mala stvar! Kad god se Vas sjetim, divim Vam se i mi smo potpuni kreteni što Vi niste ocijenjeni u prostoru i vremenu prema zaslugama i prema onome što ste učinili!
- A smijem li, Krleža, ja Vama, kad smo već načeli tu temu, da nešto kažem: S nostalgijom listam Pomorsku enciklopediju Vašeg Zavoda koja u dva svoja izdanja ne nalazi za vrijedno jednom jedinom riječju kazati da postoji neka »Besa«, ta ladica za koju Vi kažete da je latica lipovog cvijeta i da postoji neki čovjek koji se zove Joža Horvat, a navedena je legija kojekakvih idiota, admirala, kretena, pomorskih izgubljenih i dobivenih bitaka, prostire se na desetak hiljada stranica ili natuknica. I ako nećemo da govorimo o živima i ako nećemo da govorimo o Joži Horvatu, a znam s kakvim poštovanjem Vi o svemu tome govorite, onda govorimo o »Besi«, a u Pomorskoj enciklopediji nema ni riječi. I ako ništa, moglo je postojati makar pod »Besa« - jedrenjak s kojim je itd., itd...
- Imate potpuno pravo. Do ovog trenutka nisam na to mislio. Izjavljujem da je to moja greška, jer sam to morao inicirati, pogotovu kad o tome imam svoje određeno mišljenje. A ne znate Joža kod kojeg smo sada slova u ovom najnovijem izdanju Pomorske enciklopedije.
- I »Besa« i Horvat su, što se ovog izdanja Enciklopedije tiče, otplovili u drugo nebo - veli Joža.
- Enese, molim Te zapiši i na ovo me podsjeti. Ući će Joža makar u zadnju svesku, ući će u izjavu: Ova Enciklopedija ne vrijedi ništa zato jer je Joža Horvat oplovio svijet, a mi ga nismo spomenuli... Enese, tako Ti boga, nemoj zaboraviti da me podsjetiš. Zapiši to negdje uokvireno i podsjeti me jedno petnaest puta... Što inače radite, Joža?
- Često landram kojekud. Skitnica sam velika i sretan sam kad se skićem. Renata me prati u mojim skitnjama tako da se mi relativno dobro osjećamo, ali smo sasvim malo u gradu...
- Joža, pričajte mi još nešto. Glupo je da se na ovako kratko vrijeme sastajemo, ali nismo se vidjeli otkako ste se vratili s Vaše druge plovidbe oko svijeta.
- Četiri mjeseca ljeti provodim na brodu s Renatom. Dođu nam gosti, najčešće moji prijatelji, i onda jedrimo. Uglavnom jedrimo po Jadranu, ali razmišljam da iduće godine krenem dalje. No, Renata sumnjičavo gleda, ne vjeruje da bismo izdržali. Inače sam mislio da odjedrimo malo na Maltu, pa u Tunis, pa na Kretu, da napravimo mali đir po Mediteranu, ali dala mi je uvjet da prvo moram završiti knjigu, jednu fantaziju o moru koju sam započeo. Kad rukopis završim, onda će ona, kako kaže, eventualno pristati da plovi sa mnom. Sada idem pomalo u lov, ponešto pišem i, eto, to je moj život.
- Sjajno. Čovjek ima svoj brod, plovi oko svijeta, provodi ljeto na Jadranu, ima svoju pušku i ubija fazane, a kmet je, brate, i to u prvom koljenu.
- Kmet stopostotni.
- Dobro, druže kmete, recite mi odakle su Vaši Horvati.
- Vi znate, da postoji zanimljiva teorija o Horvatima, vjerojatno potekla od Madžara, koji ne mogu reći Hrvat nego Horvat. Postoji zatim perzijanska varijanta, a i još nekih drugih varijanti ima o tome tko su i odakle su Horvati.
- Da, tko će u to sada ulaziti - kaže Krleža. – Nedavno sam čitao da u Jugoslaviji ima mnogo Horvata Madžara.
- Ima Horvata Nijemaca - dodaje Joža - Austrijanaca, naravno Hrvata, ali ima i Srba Horvata.
- Dakle, spremaš se sada, Joža, za knjigu o vodi.
- A o čemu bih drugo, časni sude, kako bih, s kim bih? Pišem knjigu i drugo neću ništa raditi. Pogotovu ne za film i za televiziju. To sam radio kad sam skupljao novce za brod. Pošto sada imam divan brod koji se zove »Marko« i ne mislim ga se riješiti dok ga ne potopim, ili on mene ili ja njega. Za film ili za televiziju više raditi neću. Napravio sam nekoliko filmova i TV-serija, ali to je sve neuhvatljivo. I kad to napraviš, ničeg nema, ni novca, ni platna, ni ekrana, ničega. A kad napišem knjigu, to stoji.
- Joža, sad jedno ozbiljno pitanje: Kako to da niste gradili nikakvu političku karijeru i gdje leže razlozi, kad su Vas oni otpisali, jer Vi ste na koncu bili komesar i tada ste već imali visok čin. Radili ste sve što je od Vas Partija tražila. Bezuvjetno ste podanik i poklonik genija ove naše Partije i po svom uvjerenju imate spram svega toga stopercentno pozitivan odnos. Vi ste se u tom smislu eksponirali beskompromisno stopercentno u različitim situacijama na unutrašnjoj i vanjskoj fronti. Gdje, dakle, leže razlozi da na toj liniji niste bili značajnije eksponirani?
- Počelo je to s mojim filmom Ciguli-Miguli.
- Ne, Joža, počelo je mnogo prije.
- Ne, Krleža, prije filma Ciguli-Miguli bio sam sekretar Vijeća naroda Savezne skupštine, a to je vrlo visoka funkcija. Međutim, poslije loma oko mog humorističkog filma Ciguli-Miguli neki su se surovo okomili na mene. To su takva huda vremena bila. Ocijenio sam da se moram vratiti samome sebi i početi pisati. Zapravo sam bio zahvalan toj legiji ljudi koji su me »odstrijelili«, jer sam praktično tada počeo pisati. Priznajem, malo sam napisao, jer pišem teško i pri tom se jako mučim. Ali da sam se bavio politikom ne bih ništa pridonio, a ne bih napisao ni trećinu onoga što sam napisao. Neiskazivo mi je milije to što sam napisao nego da sam ne znam kakvu političku karijeru načinio.
- Ali interesantno je, Joža, zašto su - u vremenu od 1945. pa do 1948. kad su oko Vas postojali neki Vaši drugovi mnogo manje važni - zašto su, dakle, baš Vas upotrijebili 1945. kao nekog second-lajtnanta da budete sa mnom, da mene kontrolirate? Već sam se tada pitao na temelju čega oni Vas tako tretiraju? Gdje ste Vi bili s Đilasom i gdje je Đilas bio s Vama?
- Mnogo prije Đilasa postojao je Marijan Stilinović s kojim sam bio u vrlo dobrim odnosima. On mi tek otkriva činjenicu da sam bio nekoliko mjeseci pod paskom. 'Zašto?' pitam ga. 'Evo, reći ću Ti Joža', kaže mi on. 'Postojala je denuncijacija da si izdao i provalio jednog narodnog heroja, kad su Te ustaše ulovile i batinale. Bio si zatvoren dvadeset četiri sata, priznao si i pušten si.'
No, što se krije iza toga? On je imao sa mnom vezu koju nam je dao Andrija Hebrang. A meni uopće nije jasno kakva je sjenka pala na mene da me na taj način optuže.
- Ostavite sada to. Pitam Vas kako je bilo, odnosno kakvi su Vaši odnosi bili s Đilas-centrom?
- Ništa ja s Đilasom nisam imao, on je jedino čitao scenarij za moj film Ciguli-Miguli i nije mi uputio nikakve primjedbe. S njim sam se sreo nekoliko puta, ali sam za Đilasa bio previše sitna riba.

Dok razgovor traje, u salon ulazi Bela s mladom i lijepom ženom koja se predstavi kao Latica Ivanišević, kći književnika Drage Ivaniševića.
Joža je predao Beli cvjetni aranžman i zapitao:
- A mogu li ja nešto u ovoj kući dobiti na poklon?
- Može - odgovorila je Bela - a što?
- Pa dajte mi, zaboga, nešto popiti!
- Zar Vam već nisu dali?
- Ne, nitko mi nije ništa ponudio! Cijelo vrijeme šute i prave se mutavi svi, a ja želim da nešto popijem.
- Dragi Joža, bliži se dva sata, a u ovoj kući, po zakonu kuhinje odnosno proletarijata i njegovih prava, u to doba jest ručak. I pošto Vas ne mogu pozvati na ručak, to se u dva sata moramo razići.
- Ali nisam tražio ručak. Tražim samo nešto malo pića.
- Joža, piće ćete dobiti i možemo se dogovoriti za sastanak koji će trajati pola sata duže, ali se o tome sa svojim proletarijatom moram dogovoriti. I tada Vas sigurno neću baciti napolje, a za ovo je sve kriv Enes koji se dogovara uvijek pet minuta prije samog čina. Da smo se ranije dogovorili, dakle, bilo bi sve u redu i mogli biste ostati koliko hoćete, a ovako ćemo ostati još pola sata i popit ćemo konjak. Meni je doista drago da Vas vidim, jer sam poklonik Vašeg genija. A što se Pomorske enciklopedije tiče, vjerujte mi da ćemo dati izjavu pa makar i na kraju.

Bela je donijela piće i u velike čaše obilato natočila konjak svima, a Joži dupli.
- Što mu točiš toliko? Napit će se!
- Da, ja kapetan duge plovidbe a Vi ćete me strašiti čašicom konjaka!
- Je li tko gledao Zuku Džumhura u njegovoj emisiji Hodoljublja? - pita Bela. - Imao je svoj šou iz Alžira.
Ispostavilo se da su emisiju gledali svi.
- Dobro je napravljena - nastavlja ona - zapravo izvrsno. I njegov tekst iz Španjolske, objavljen u »Politici«, također je izvrstan.
- Sad si, Belice, otkrila Džumhura! Svaki dan otkrivaš nekoga tko dobro piše...
- Možda će, Krleža - smije se Joža - jednoga dana i Vas otkriti.
- E, u to sumnjam. To su njezine zablude. Strahote zabluda njenih.
- Zuko je - priča Joža - u ličnim kontaktima izvanredan kao i u tekstovima. Čudesan čovjek, neiskazivo manje očekuješ od njega kad ga pogledaš, ali kad progovori...
- Čak je i hodanje njegovo zapravo određena nadgradnja onoga što ga čini ovim što jest - dodade Krleža.
- Pričamo pola sata o Zukinim pozitivnim svojstvima, a što je najvažnije - da je duhovit u svojim tekstovima kad karikira - nitko neće spomenuti. To je sastavni dio njega - zaključuje Joža.
- Dakle, Enese, sad uzmi i piši mu:
'Bio sam kod gospođe Bele, šarmantne dame koja je počela taj razgovor i onda su govorili o Vama u superlativima...'
- E, da imamo kartu, mogli smo to učiniti odmah - predloži Bela. - Uostalom, naći ćemo nešto. Otišla je u drugu sobu i donijela list papira na koji je napisala nekoliko toplih riječi, a ispod smo se svi potpisali šaljući Zuki srdačne pozdrave.
- Joža, Vi ste član Društva književnika Hrvatske. Što mislite o tom društvu?
- Vi dobro znate koliko smo puta nas dvojica razgovarali o temi kako razjuriti to društvo, a u jednom sam članku nedavno napisao da Društvo književnika Hrvatske ima više članova nego prva savezna liga nogometaša, pa prema tome moj odnos spram tog društva dobro znamo svi skupa, a što da se s tim ljudima radi ne znam. Sad nas ima dvjesta pedeset, a u jugoslavenskim razmjerima valjda tisuću trista ili četiristo. I što sad? Kad god sam otišao u Centralni komitet i razgovarao o tome da bi ovakvo društvo kakvo jest trebalo razjuriti, svaki put su mi rekli: 'Niti pokušati nemoj.'
- Pa, dakako, jer to je međunarodno pitanje - dodaje Krleža.
- Nije međunarodno... - nastavio je Joža povišenim tonom, ali ga Krleža prekide.
- Slušajte, Joža, povišenjem tona ne povećavate snagu svojih argumenata.
- Vaša poznata fraza.
- Ali trajno bez uspjeha, to je najinteresantnije.
Spomenuše osrednjeg pjesnika koji je proslavio pedesetu godišnjicu svog rođenja uz najveću pompu u svom rodnom mjestu. O tome piše naša štampa i o tome se danas i ovdje razgovara.
- Zašto čovjek ne bi slavio svoju pedesetogodišnjicu? – primjećuje Krleža.
- Da – a zamislite sad što će biti kad bude imao šezdesetogodišnjicu. Zagrebom će hodati kao spomenik. Nas zaista okružuju punjene ptice.
Krleža je tražio još jedanput da pogleda pismo koje smo napisali Zuki. Vadi očale iz futrole.
- Izvaditi očale iz futrole kod nas se kaže izvaditi ih iz toka, a tok ili futrola latinski se kaže vagina.
- Čija je riječ 'tok'? - pitam.
- Naša je, mislim, iako ne znam baš točno i ne znam kako je došlo do toga. Narodna pjesma glasi: 'Vadi sablju iz toka...'
Mogu li ja znati koliko je sati - pita Krleža - pa da oni već krenu. Joža se glasno nasmijao.
- Možete se svi smijati, ali ako gosti ostanu predugo ja sam onda kriv, ja remetim kućni red.
- Krleža, na vrijeme ćemo izaći. I to mirno, ako je potrebno kroz prozor ćemo skočiti, ali nećemo Vam remetiti red.
- Lako je Vama Joža.
- Imam ja Renatu na leđima.
- Renata je prava hrvatska uzor žena.
- Prava hrvatska uzor pivara, prva hrvatska uzor štedionica, prva Hrvatska Hrvatom, a sad eto čujem i prava hrvatska uzor žena - sjajno! To ću joj servirati uz ručak kao desert.
- Sigurno je zaslužila malo boljeg muža nego što si Ti. Sirota. Da nije ništa drugo koliko je samo hiljada milja s Tobom po vodi preplovila.
Bela je za trenutak otišla u kuhinju do domaćice Ivke, a kad se vratila priča:
- Prije rata smo imali djevojku koja je ostala u drugom stanju.
'A dobro, s kim ste to imali?' pitam je.
'Ah, kaj me pitate, prosim Vas, s proleterom!'
'Proleterom? A što je po Vašem proleter?'
'Je gospa, pa to je onaj kaj dojde jenput i proleti.'
- A ova dva proletera, Belice, još nisu proletjela, jer ovdje već dugo sjede.
- Pozdravljamo Vas, eto, ipak i zahvaljujemo na svemu - ustaje Joža.
- Pa dobro, Joža, dajte da se dogovorimo da dođete i s Renatom na objed pa da onda malo više popričamo, jer bih zaista imao potrebu za takvim razgovorom.

Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan (Globus Zagreb 1986.)