semper contra
subota, 31.12.2011.
Što nas čeka u 2012. godini?
Klikajući po direktorijima svog računala naletjeh na jedan: „Što nas čeka u 2011. prema J.L. od 12.11.2010. godine.“ U njemu su skenirane stranice tog lista na kojima se komentira skup ekonomista koji je, kao i svake godine u to vrijeme, održan u Opatiji.
Jelena Lovrić u svojoj se kolumni pod naslovom 'Bespuće na putu do puta' osvrće na već čuvene riječi, do nedavno nam Premijerke, Jadranke Kosor. Dotična je nakon izjave od prije godine dana o 'svjetlu na kraju tunela' ovog puta izjavila 'na putu smo da stignemo na put izlaska iz krize'! Kao što se tijekom ove godine na izmaku moglo vidjeti, svjetla na kraju tunela više nema, a naša 'mala od kužine' se ipak nije snašla na putu koji nas je trebao odvesti na put izlaska iz krize.
Nije se snašla ni na putu do ponovnog osvajanja vlasti, već je skrenula na put koji vodi u oporbu. Sad pokušava nagovoriti svoje suputnike da s njom nastave tražiti put za ponovno osvajanje vlasti, i tako nikako da se riješi traženja puta.
'Malu od kužine' i njezinih četrdeset hajduka zamijenila je nova ekipa na čelu s 'Hipotetskim pitanjem', koja će nastaviti tražiti put da stignemo na put izlaska iz krize. Bit će mu malo teže jer sada više neće biti 'hipotetskih pitanja'. Na kraju tog puta vidjet ćemo je li se i za nju može reći 'Hipo-pitanje (Ali baba) i četrdeset hajduka'?
Uz ove 'briljantne' misli donedavne Premijerke, list donosi i neke prognoze vrlih nam ekonomista koji su nam najavili:
Pod velikim naslovom:
„Vlada zatvara oči, iz krize nećemo izaći bez MMF-a“
slijede crne prognoze:
Nezaposlenih do kraja 2011. 500.000. Propadaju tisuće malih biznisa i zatvaraju se gubitaške tvrtke u državnom vlasništvu. Još nema gospodarskog rasta ni na vidiku.
Pada kreditni rejting i Hrvatska seli u domenu 'financijsko smeće'
Jedemo devizne rezerve koje sada iznose 11,1 milijardu eura. U 2010. za otplatu kredita treba 9,5 milijardi.
Tečaj kune pada 25% zbog nedostatka deviznog priljeva i vanjski dug trenutačno se penje na 130% BDP-a.
Inflacija. Zbog strukture našeg gospodarstva zbog devalvacije cijene lete u nebo. Benzin se penje na 13 kuna, poskupljuje struja, plin a time i ostali proizvodi.
Plaće i mirovine se zahvaljujući pritisku sindikata ne mijenjaju ali im vrijednost pada zbog inflacije pa više ne dobivaju 600 do 700 eura već 300 do 400. Plaće i mirovine počinju kasniti jer država ne puni proračun, premda podiže poreze. Postepeno ta kašnjenja pojedu jednu plaću ili mirovinu kao što se to u ovoj državi već događalo.
Ako usporedimo trenutačno stanje s prognozama onda možemo biti sretni da nam je ova godina na izmaku bila ipak bolja od onog o čemu su ekonomski stručnjaci bajali gledajući u staklenu kuglu gospodarske budućnosti. No možda su se samo malo zabunili pa su zapravo mislili na 2012. godinu. Vidjet ćemo.
Unatoč i usprkos svemu
SRETNA VAM NOVA 2012. GODINA!
četvrtak, 29.12.2011.
Dogodilo se na današnji dan…
Mnogi su godinama nakon njegove smrti s nestrpljenjem očekivali trenutak kad će biti moguće otvoriti zapečaćene kutije s njegovom pisanom ostavštinom. I kad se to dogodilo zanimanje za nju je brzo splasnulo. Nije u njoj bila ništa vrijedno 'žutila'!
Meni to 'skidanje pečata' nije bilo važno. Po mojem je, naime, mišljenju pokojnik još za života rekao sve što je htio i smatrao važnim.
Davnih godina između dva svjetska rata u svom političkom eseju: „Malograđanska historijska shema“ proročanski je pisao o našoj fascinaciji da ulijećemo u razne asocijacije kao „guske u maglu“ (izraz S.Radića) samo što bi se iz jedne, uz krvave žrtve, izvukli:
„Bože moj, ta nesretna Pepeljuga (Hrvatska op. blogera), kada će sirotica dočekati onaj svečani dan međunarodnog dvorskog ceremonijala, pa da je Liga naroda, svrstana u špaliru, pozdravi kao Suverena, sa udarom truba i stotinu i jednim hicem sa hiljadu i šest stotina britanskih ratnih brodova? I što mislite, braćo moja, da se taj hiljadugodišnji san doista obistini, pa da tu nesretnu hrvatsku Pepeljugu pozovu pred međunarodni Tribunal i da joj se evropska gospoda (sa perikama i zlatnim stapovima) poklone kao Mučenici i hiljadugodišnjoj Junakinji, sta mislite, braćo moja, što bi se dogodilo, ako boga znate? Dogodilo ne bi se ništa!
U predvečerje toga događaja bila bi bakljada milostivi kumici — Jezusna, kistijant im želim — Berti, s vatrogasnom glazbom. Drugo jutro svečana služba božja u stolnoj crkvi otpjevana lično od preuzvišenog nadbiskupa Bauera uz asistenciju od tri biskupa. Onda svečana povorka korporacija, sa hrvatskim konjaničkim Sokolom na čelu, defilej pred kumom milostivicom Bertom, a zatim govor gospodina doktora Rudolfa Horvata sa balkona Gradske štedionice, na temu: Satisfakcija Kraljevini Hrvatskoj. Gospodin doktor Rudolf Horvat rekao bi uglavnom da je Hrvatskoj dana potpuna zadovoljština sa strane Evrope. Antemurale, Borba za financijalnu Samostalnost, Naši vrli ilirski rodoljubi, Potpuna pobjeda Hrvatskog Državnog Prava! Centralizam je oboren za vječna vremena! Živio! Živio! Živio doktor Rudolf Horvat! Eto, to je sve, sto bi se dogodilo! A poslije trideset dana, Hrvati bi se brže-bolje ponovno spleli u neku novu državnopravnu vezu, smetnuvši s uma onu narodnu: da udovac, koji se po drugi put ženi, nije zavrijedio da mu prva žena umre!“
Pitao se u njegovom obračunu s njima:
„Imali uopće kakvih koristi od izgovorenih istina? i odmah odgovarao: nema jer za istinom kao takvom već su vjekovima raspisane tjeralice.“
Nadživio je i je Tita iako je posljednjih godina života znao govoriti: „Tko zna što će nas snaći nakon njegove smrti. Ne bih to želio doživjeti.“ Naslućivao je što bi nam se moglo dogoditi i pribojavao se toga.
Dogodilo se gore.
Još mnogo njegovih mišljenja i stavova mogao bih citirati. I onih „ZA“ i onih „PROTIV“ svojih osobnih uvjerenja. No ja se eto uhvatih kao „pijan plota“ baš ova tri, jer mi se nekako čine prikladna za ovo naše (ne)vrijeme otkako smo izborili samostalnost.
Autor ovih citata umro je na današnji dan u 89. godini života prije trideset godina.
Miroslav Krleža.
srijeda, 28.12.2011.
Treba li ili ne…?
Jedan od argumenata zašto nas naši vrli političari uvjeravaju kako trebamo ući u Europsku uniju je i onaj koji govori da će se tada naši građani moći kretati po drugim državama članicama bez putovnice ili osobne iskaznice.
Prema Schengenskom sporazumu koji je 14. lipnja 1985. potpisalo pet europskih država: Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg i Nizozemska državljani država u Europskoj uniji mogu se slobodno kretati u državama drugih članica (bez putovnice, osobne iskaznice).
Sporazum je potpisan na brodu "Princeza-Mari Astrid", na mjestu Mozel, pored Schengena, malog mjesta u Luksemburgu.
Unatoč tome što nisu državljani država u Europskoj uniji građani Islanda, Norveške, Švicarske a od danas i Liechtensteina (kao 25. države potpisnice sporazuma) mogu se ipak slobodno kretati po državama koje jesu članice.
Istovremeno građani Bugarske i Rumunjske koje jesu članice Europske unije to ne mogu.
Ako laže koza ne laže rog!
petak, 23.12.2011.
Čestitka iz Čakovca
četvrtak, 15.12.2011.
Glasači, pamet u glavu!
Foršpan za novi broj „Globusa“ koji se vrti u 'Jutarnjem listu' donosi sliku i, navodnu, izjavu buduće ministrice vanjskih poslova gospođe Vesne Pusić koja bi se mogla podvesti pod onu čuvenu: „Ako niste s nama, onda ste protiv nas!“
„Globus“ već odavno ne čitam, a neću kupiti ni ovaj broj unatoč i usprkos ovakvom intrigirajućem 'foršpanu'. Jednako tako, kad bih i pročitao tu izjavu, ne bih sa stopostotnom sigurnošću mogao tvrditi da je ona to zaista i izjavila. Ne bi, naime, bilo prvi put da taj tjednik donese vijest koja se može svrstati u kategoriju 'novinarskog žutila'. Ipak, gdje ima dima ima i vatre.
Još uoči izbora, a i koji dan poslije, spomenuta gospođa je izjavljivala kako treba referendum na kojem bi puk trebao zaokruživanjem 'DA' ili 'NE' tobože odlučiti o ulasku u EU pomaknuti na veljaču. Time bi se mogle 'bolje podastrijeti' sve koristi od ulaska u tu, do apsurdnosti birokratiziranu, asocijaciju.
No ako je gore spomenuta izjava gospođe Pusić točna, onda zaista ne vidim zašto bi se glasovanje odgađalo. Jer nakon ovakve izjave kristalno je jasno zašto puk treba glasovati 'DA' i što čeka one koji će zaokružiti 'NE'.
Trebali onda uopće još kakvih argumenata?
utorak, 13.12.2011.
Najteže je biti prorok u svom selu
U Međimurju je glasovalo 62.766 glasača. 'Kukuriku' koalicija dobila je 52,53%, Laburisti 19,03%, HDZ 11,37%, a onda slijede HSLS, HSS, Međimurski demokratski savez i ostalo 'drobižje'. Prve tri stranke prešle su izborni prag.
Obzirom da je 'Kukuriku' koalicija dobila gotovo tri puta više glasova od Laburista i gotovo pet puta više od HDZ-a očekivati bi bilo da će u lokalnom tjedniku 'Međimurje' zavladati opće oduševljenje pogotovo što je poznato da su te novine orijentirane lijevo od centra. Je li to zaista tako procijenite sami temeljem ova tri priloga koji su objavljeni u listu (jedan tekst i dvije karikature Damira Novaka).
Branko Vukšić, koji je doduše član Laburista pa prema tome njegove prosudbe o pobjedniku treba ipak uzeti sa određenom rezervom, u svojoj redovnoj kolumni 'Pismo iz Zagreba' o pobjednicima, nakon što je 'oprao' gubitnički HDZ, između ostalog piše:
„Što pak se događa u onom pobjedničkom, 'kukuriku' taboru? Slažu se kadrovske križaljke, što je dokaz da dobivamo nespremnu vlast, vlast čiji će se ministri tek upoznavati s poslom koji ih čeka.
Ne bi li bilo logično da je odmah nakon potpisa koalicijskog sporazuma 'kukuriku' koalicija javnosti predstavila ljude koji će voditi državu?
Bi. Reforme i strategije mogu se prepisati čak i iz udžbenika, preslikati i modificirati iz prakse uspješnih država. Zato su od strategija - koje, naravno, moraju postojati - važniji ljudi. Svi znamo da treba suzbiti sivu ekonomiju, ali zato zaduženi ministri moraju znati kako.
Narod ima pravo unaprijed znati tko će ih voditi jer nije isto provodi li reformu zdravstva Ostojić ili neki SDP-ov Milinović. Mrtva slova na papiru ne mogu oživjeti lajbeki, stranački aparatčiki, šefovi poslušnici, koalicijski kompromiseri. Zašto onda, pobogu, u zapadnim demokracijama postoje vlade u sjeni?!
Čim su J. Kosor ili neki njezin trabant s visoka pljucnuli javnosti u lice floskulu:
„Oni samo dijele fotelje!“ – 'kukurikaci' su zborno odgovarali:
„Ne, nije istina, o foteljama nismo razgovarali!“ A bilo bi bolje da jesu.
Trebali su. I to odmah čim su donijeli program, odmah čim su - valjda na temelju programa - potpisali koalicijski sporazum. Vlast čine ljudi, a ne fotelje.
Što su građani najviše zamjerali HDZ-ovoj vlasti? Uz u svijetu rekordnu korupciju i nesposobnost - bahatost. Na bahatost je narod postao alergičan jer za bahate političare glasači su stoka sitnoga zuba. Kada su se neki dan novinari - zamislite - drznuli pitati Radimira Čačića na koji će način 'Kukuriku' koalicija postavljati direktore javnih poduzeća (…) budućem (prvom, p.p.) potpredsjedniku buduće Vlade šiknula je para na uši. 'Pa, nismo mi HDZ', procijedio je kroz zube.
Niste, ali javnost ima pravo znati. Javnosti ste, visočanstvo, dužni dati odgovore. Vi ste, razna visočanstva (Milanović se ljuti što novinari - logično - sami sastavljaju vlade jer im nitko s Iblerova trga ništa ne govori), dužni poreznim obveznicima govoriti što ćete i kako učiniti da se sav taj kupleraj u javnim poduzećima iskorijeni. Dužni ste, razna visočanstva, javnost informirati tko će upravljati ili - kada je Čačić u pitanju - vladati Hrvatskom. U protivnom ćete biti poput HDZ-a. Čime ste to zaslužili da vam unaprijed vjerujemo?!“
Je, je, oprezni Međimurci pušeju i na zdeno, kaj ne?
nedjelja, 11.12.2011.
Zekoslav Mrkva
Ovog ljeta u djedovu kuću na moru stigli smo sredinom srpnja. Uz obitelj mlađeg sina dočekao nas je i – kunić. Potpuno crn.
- Odakle on u dvorištu, - pitamo kad smo kunića prvi put ugledali.
- Nemamo pojma. Bio je ovdje kad smo mi stigli.
Nakon nekoliko dana, mladi su otputovali. Iako smo mnoge zvali da nam se pridruže, osim jednih prijatelja koji su došli na par dana, nitko nije imao volje družiti se s 'trilobitima'. I tako je ostalo samo nas troje, supruga, ja i kunić kojeg nazvasmo - Zekoslav Mrkva.
U sjeverne krajeve vratili smo se krajem devetog mjeseca, u vrijeme kad se laste počinju spremati na jug. Nikada do sada nismo tako dugo bili na moru. I nikada nam nije, zahvaljujući Zekoslavu Mrkvi, vrijeme tako brzo prošlo.
Zekoslav je noći provodio spavajući u vrtu ispod stare smokve. Svakog jutra, dok smo na terasi pili jutarnju kavu, on je izvodio jutarnji ceremonijal. Dođe do vrata za ulazak automobila i kroz rešetke promatra ulicu, automobile, ljude koji prolaze i koji su se često zaustavljali, pogotovo ako vode i djecu, i govorili:
- Vidi zeko, - upirući prstom na Zekoslava.
Nakon nekog vremena, Zekoslavu dosade i auti i ljudi, skoči u zrak, okrene se za 180 stupnjeva i započne svoju jutarnju gimnastiku: jurnjavu po dvorištu, trk oko kuće, pa opet skok, okret i trk u drugom smjeru.
- To mu je u genima – kažem - mora vježbati bježanje pred psima ili lisicom.
Nakon 'gimnastike' se smiri, legne potrbuške i odmara.
odmor nakon 'gimnastike'
Kako se sunce penje a vrućina biva sve veća, Zekoslav se skrasi u nekoj od pet-šest jama koje je iskopao u zemlji gdje je najdublji hlad i tamo, uz povremeni obilazak 'pašnjaka' po obrok trave i sjena, leži, drijema i čeka večer. Kad zahladi opet se aktivira, a kad padne mrak nestane u vrtu iza kuće.
Iz dnevnog skrovišta izlazi i kad mu supruga, a to je činila redovito svaki dan, donese mrkvu, jabuku, breskvu. Priđe hrani, pomiriše je, okrene se kao da je nezainteresiran, odmakne se pa se ponovo vrati i njuškicom pipa mrkvu. I tako nekoliko puta, dok konačno ne započne jesti.
u slast zeko!
Došlo neko vrijeme kad više ponuđenu hranu nije ni gledao, ni mirisao, a kamo li jeo. Supruga se zabrinula da se nije razbolio.
- Trebamo kod veterinara, kaže sva uspaničena.
- Ma pričekaj, možda mu je samo vruće. Ili nije gladan, vidiš da pase po cijeli dan, tješim je.
Na kraju se ispostavilo da je Zekoslav otkrio smokve koje su popadale sa stabla i da su mu one, onako slatke, bile draže nego ženina mrkva.
Jednog jutra je bio posebno uznemiren. Nije bilo jutarnje jurnjave, odmah se zavukao u svoje najdublje gnijezdo i tek oko podneva je živnuo. Nisam siguran je li to zaista bio uzrok, ali te noći u jutarnjim satima, desetak kilometara od Biograda u pravcu Zadra bio je epicentar laganog potresa od 2,2 stupnja R. skale. Možda ga je to uznemirilo. Takvo ponašanje se, naime, više nije ponovilo kroz cijelo vrijeme našeg boravka.
oporavak od potresa
Kad bih vam ispričao sve događaje vezane uz Zekoslava, trebao bi mi još po koji post. Vjerujte mi na riječ, za ova dva mjeseca uvjerio sam kako se neka umiljata životinja može uvući pod kožu, unići u dušu. Ali svemu dođe kraj, pa i našem druženju sa Zekoslavom.
Kako se približavao dan našeg povratka kući, počele su brige što ćemo s njim. Da ga vodimo kući nije dolazilo u obzir. Ne samo što živimo u centru grada u soliteru, već što nas često nema dulje vrijeme kod kuće zbog odlaska kod djece u Zagreb i/ili Samobor.
Preko interneta sam kontaktirao vlasnika jednog privatnog zoološkog vrta koji je doduše bio spreman da ga 'udomi', na kad sam čuo koje sve mesoždere ima, odustali smo od toga bojeći se da bi naš Zekoslav mogao završiti na jelovniku nekog tigra. A tko bi ga dao, vidi kako je sladak.
vidi kako je sladak
Pomogla nam je jedna od volonterskih udruga koje se brinu o udomljavanju kunića i zečeva. Obećali su da će pokušati naći neku dobru dušu koja bi bila voljna brinuti se o njemu. Jer varijanta da ga ostavimo u dvorištu, „pa dok traje nek traje“ kako je rekao vlasnik već spomenutog zoo-a, mojoj je supruzi parala srce.
I dok je supruga svakodnevno razgovarala s Zekoslavom, hranila ga, mazila i pazila, ja sam počeo od nekih otpadnih letvi 'deljati' kavez u kojem bi ga 'transferirali' udomitelju.
- Vidim da voliš razgovarati s Zekoslavom, - znao sam govoriti supruzi.
- Pa kad je tako drag.
- Da, da! Mislim da je druga stvar po srijedi. Kao što ja razgovaram najradije sam sa sobom jer sam sam sebi najprimjereniji sugovornik, tako si ti sebi odabrala primjerenog sugovornika 
!
'razgovor' supruge i Zekoslava
Tražeći podatke o zečevima i kunićima na internetu sam našao podatak da je jedna od njihovih omiljenih zanimacija zubićima 'obrađivati' električni kabel. Kako sam radio fleksericom i ubodnom pilom pazio sam da se moj Zekoslav ne bi slučajno počeo zanimati za njihove priključne kabele. Nisam primijetio da ga zanimaju i moja je pažnja popustila. Kad sam konačno posao oko kaveza priveo kraju (trebalo je staviti još samo mrežu na okvir), spremajući fleksericu imao sam što vidjeti.
ipak je Zekoslav pravi kunić
A moj Zekoslav je čučao pokraj mene i gledao me svojim krupnim očima u kojima se naziralo: „Tko ja, ma nema šanse!“
Na kraju, kavez i nije bio potreban. Iz udruge su nam javili da su našli udomitelja iz Zadra koji je, prije našeg odlaska kući, došao po Zekoslava s pravom, originalnom košarom za transport.
putna košara za ZM
Sad naš Zekoslav Mrkva živi u Zadru ima družicu s kojom jurca po stanu i čeka ljeto kad ćemo doći u Biograd pa će, ako budu htjeli i dozvolili udomitelji, zajedno s svojom družicom 'godišnji odmor' provesti u našem dvorištu na njihovu i našu radost.
* * *
Na kraju ovog našeg jednotjednog druženja svima onima, da parafraziram Dražena Siriščevića, koji su me čitali, a i onima koji će me tek čitati, pozdrav na rastanaku s 'blogerom tjedna'.
subota, 10.12.2011.
Camera obscura
Vraćam se opet svakodnevnom životu.
Nedavno pročitah roman „Kutija“, autora Güntera Grassa, proslavljenog njemačkog nobelovaca u kojem donosi jedan poseban pogled na vlastiti život kroz oči svoje djece i, ne manje važno, jedne sasvim neobične fotografske kutije.
Ta, kako autor kaže, 'fotografska kutija' ustvari je stari fotoaparat, jedan od prvih na ljestvici od camere obscure do današnjih 'digitalnih monstruma' koji se mogu zvati svakako samo ne fotoaparatima.
Namjera ovog posta nije da govorim o tom romanu. Tko voli autora sigurno je knjigu imao već u rukama i sa zadovoljstvom je pročitao, a tko nije možda hoće. Preporučio bih mu samo, pogotovo, ako ima problema s memorijom kao ja, da prije nego što započne s čitanjem uzme komad papira i olovku i popiše sva imena djece i žena koja se spominju početkom romana. Vjerujete mi lakše će te pratiti radnju.
Ono što pak mene osobno povezuje s tim romanom je upravo ta 'Marijina stara Agfa kutija'. Jer i sam imam ioako baš ne taj tip (u romanu se govori o dva tipa Agfine kamere) već 'Agfa Cadet A-8'.
Tom kamerom sam u prvoj polovici prošlog stoljeća započinjao prve korake fotografskog zanata. Poslije su došli drugi aparati, najprije ruski FED, pa ZENIT, a onda Olympus s običnim filmom i sada na kraju digitalni Olympus FE-350 Wide. Jedno vrijeme sam se zanosio kako ću biti veliki umjetnik fotografije, u najmanju ruku Toša Dabac . No kao što sam u svojim 'mudroslovima' već rekao 'čovjek snuje, Bog određuje…žena naređuje' pa uglavnom, ispunjavajući njezine želje, slikam obiteljske fotografije, rođendane i izlete, vjenčanja i sprovode iako me takve slike nisu nikada posebno zanimale, a ne zanimaju me puno više ni danas.
I dok je 'kutija iz romana', „preživjevši ratno razaranje i požar berlinskog ateljea, postala jedinstvena naprava za prikaz, evociranje i projekciju prošlosti, budućnosti i, iznad svega – želja“, dotle 'moja kutija' samo vraća sjećanje na majku i oca. On je, naime, majci tu kameru kupio kad su se upoznali. S njom su napravili tek nekoliko fotografija, a onda je otac otišao u rat iz kojeg se više nikada nije vratio.
Kako više ne mogu nabaviti film za nju, ona miruje u ormaru podsjećajući na stara dobra vremena kad su i kamere imale dušu.
Na kraju: dok me stara 'fotografska kutija' nikada nije iznevjerila, ove moderne mašinerije redovito zakažu i to upravo onda kad su najpotrebnije. Isprazne se baterije, a onda se s njima možeš igrati 'crnca u tunelu'.
petak, 09.12.2011.
J. Kosor potpisala 'Privatni' ugovor s EU?
Zaista mi se posrećilo što mi je administrator dodijelio čast biti 'bloger tjedna' upravo u tjednu kad je naša bivša Predsjednica vlade, ajde bit ću precizniji, Predsjednica tehničke vlade i buduća bivša Predsjednica HDZ-a (iako bi me Vladimir na Ex demantirao ja ću se malo poigrati 'babe-vračare) potpisala 'Pristupni ugovor' kojim se Lijepa naša približila na samo jedan korak do konačnog ulaska u asocijaciju zvanu Europska Unija. Time se potvrđuje da naši političari nikada nisu čuli za čuvenu latinsku sentenciju: „Historia est magistra vitae“. Naime, koliko se sjećam iz povijesti, ovo je peta asocijacija država u koju nas političari uvode kao „guske u maglu“. I pri tome tvrde da će nam biti – bolje.
Sad treba još samo jedan korak do stupanja u punopravno članstvo te velebne tvorevine koja je stvorena samo zato…no neću o tome u ovom 'svečanom trenutku'. Moji vjerni čitatelji i sami znaju zašto i zbog čega je taj konglomerat naroda, nacija, država, jezika, banaka, gospodarskih subjekata i trgovina stvoren. Ako ne upućujem ih na post .
Taj korak je – referendum, glas puka hrvatskoga. Jedino još on može predstavljati eventualnu branu tom 'tshunamiju' koji će nas, ako ga brana ne zaustavi, progutati zajedno s našom toliko hvaljenom tisućugodišnjom poviješću. I u prah i pepeo pretvoriti našu samostalnost koju smo tako dugo i željno iščekivali. Pitanje je samo hoće li se on, referendum, uopće održati i ako se održi hoće li biti objavljen stvarni rezultat glasovanja. Jer u ovom slučaju za eventualne manipulacije glasovima s ciljem da na referendumu prođe „ZA“ neće biti protivnika ni u GONG-u, ni u Vladi ni u EU. Svima njima je u nekom interesu, ovakvom ili onakvom, da Hrvatska postane 28 članica te asocijacije (inače za neupućene 'eu' na latinskom znači – dobro!?).
Gledajući sav taj glamur, sve te visoke uzvanike i nasmijana lica domaće (dobro ih zapamtite!) i bjelosvjetske niš-koristi gospode, prisjećam se svega što smo bili prisiljeni učiniti da bi se sada naša 'mala od kužine', u funkciji Predsjednice vlade u ostavci, mogla kao napirlitana kokoš šepuriti pred europskom bulumentom.
Prisjećam se dana 10. studenog (i deseti u mjesecu i studeni uz prosinac su datumi kad su Hrvati kroz svoju povijest najčešće sklapali 'saveze' protiv kojih su se onda desetljećima borili) kada je u Bruxellesu donesena odluka da se 'Pristupni ugovor' ima potpisati baš na današnji dan. Pitam se što nisu i za taj događaj odabrali 10. prosinac.
Utješno je barem to što je odabran mjesec prosinac koji je također poznat kao 'značajni' mjesec u povijesti hrvatskog puka glede a u svezi 'prisajedinjenja' s Kraljevinom Srbijom. Sjećam se što smo sve bili prisiljeni učiniti, progutati, izmijeniti i potpisati e da bi mogli ući u asocijaciju država u kojima neki gradovi imaju više stanovnika nego čitava Hrvatska zajedno s dijasporom u bližoj i daljoj okolici.
Od ZERP-a do 'transfera' Generala, od pristajanja na arbitražu sa Slovenijom oko podjele našeg teritorijalnog mora, do pomirbe sa vladajućom kamarilom u Srbiji koja i danas smatra da je Oluja bila operacija istjerivanja Srba iz Hrvatske i da je to bila samo naša, hrvatska, zamisao. Pa do toga da nam bruxelles-ovo birokrati određuju smijemo li ili ne 'ustrijeliti' mrkog medvjeda koji, navodno, plaši naše vojnike na slunjskom poligonu. No to je tako kad su Hrvatskom vladali, vladaju i vladat će 'hrvatski domoljubi'.
Prisjećam se tog 10. studenog i izjave 'mala od kužine' nakon što je dobila famozni datum i povrh toga kao šlag na tortu najbolje mjesto za potpisivanje – Bruxelles ('Samo da nije Beograd', rekla bi ona) izjavivši:
„Ja ću biti evo biti prvi hrvatski Predsjednik vlade koji će sudjelovati u radu Europskog vijeća. Za mene je i inače 9. prosinaca najvažniji dan u mom životu, jer je to rođendan moga sina. Ja ću 9. prosinca 2011. potpisati 'Pristupni ugovor'. Na temelju moga prijedloga uz mene će 'Pristupni ugovor' potpisati i Predsjednik Josipović. I nitko drugi!“
Naravno i govor pred predstavnicima EU bulumente nije prošao bez njezinih 'kulinarskih začina' iz asortimana 'ja, pa ja, pa ja'.
Iako je izjavila kako će ugovor „potpisati nalivperom (füllfeder-om) koje joj je poklonio Benedikt XVI“, potpisala je nalivperom koje joj je dala EU. O tome da bi potpisala nalivperom koje je proizvela domaća tvrtka „Pelikan-TOZ“ naravno nije ni u snu pomišljala.
Ne samo što si uzima za pravo da dan potpisivanja uspoređuje po važnosti s važnošću što je na taj dan rođen njezin sin (kojeg čak i vodi sobom o državnom trošku), čime miješa privatno i službeno, nego još k tome naglašava da će „na temelju mog prijedloga“ ugovor potpisati i Predsjednik države, posljedično kao supotpisatelj. Iako u Zakonu i Ustavu jasno piše da međunarodne ugovore potpisuje Predsjednik države, a Predsjednica Vlade je supotpisnik obzirom da je pregovore vodila Vlada. Ili pak Ona smatra da to nije međunarodni ugovor, već privatni ugovor između nje i bruxellske Birokracije?
Veći dokaz umišljenosti i narcisoidnosti 'male od kužine' zaista ne treba tražiti.
Mene ipak zanima jedna druga stvar: ako se u budućnosti pokaže da taj famozni ulazak u EU ipak nije bio neki mudar potez, da hrvatski puk s njime nije zadovoljan i da ne vidi koristi od toga, dapače da je za njega štetan, da li će tada 'mala od kužine', i sva ta bulumenta koja se danas motala oko nje (ako još bude živa) izjaviti:
„Ja potpisala? Ni govora, uopće se toga ne sjećam!“, a nezadovoljan je puk je proglasiti 'najvećom zločinkom' hrvatskog naroda a bulumentu njenim suzločincima.
Deja vu?
P.S.
Iz pouzdanih izvora se saznaje da se na užem području Trga Žrtava fašizma u najskorije vrijeme očekuje novi potres nešto slabijeg intenziteta nego u ranim večernjim satima 4. prosinca ove godine. Kako najavljuju seizmolozi ne očekuje se pojava tshunamija.
četvrtak, 08.12.2011.
Postoji li uopće demokracija?
Refleksije na izbore
Prolog
Riječ demokracija dolazi, što je opće poznato, kao složenica grčkih riječi demos u značenju zemlja, svijet, narod i riječi krateo u značenju vladam. A demokracija: vlada naroda, politički poredak u kojem vlast pripada narodu. No kako u praksi u doslovnom smislu sav narod ne može vladati izmišljen je surogat: predstavnički sustav.
U takvom sustavu narod kao nositelj vlasti u određenim vremenskim periodima izlazi na glasovanje na kojemu tobože bira svoje predstavnike, koji će onda umjesto njega vladati kroz određeni vremenski period. Bilo je zamišljeno da se vlada naroda izabere direktnim biranjem predstavnika u predstavničko tijelo. No kako je narod priglup, neobrazovan, priprost, tupav itd (naravno u pejorativnom smislu) i kao takav nije u stanju odabrati sam svoje predstavnike trebalo je riješiti taj 'problem'.
Nastanak parlamentarne demokracije
Shvatio je to u prošlosti neki 'mudar' čovjek uvidjevši da bi odabir predstavnika u direktnoj demokraciji dugo trajao i upitavši se bi li polučio 'pravi' izbor, pa se odlučio 'pomoći' ljudima u tom teškom poslu.
„Možda bi usput mogao 'ušićariti' i nešto za sebe“, pomislio je pritom. „Zašto ne bi unaprijed odabrao grupu istomišljenika iz redova 'vladajućeg naroda' i onda pokušao ostatak uvjeriti da ću uz moju pomoć i pomoć mojih suradnika jednako tako dobro voditi zajednicu kao što bi to radili i od njih direktno odabrani predstavnici?“
Zamišljeno, ostvareno. Osnovao je stranku odabravši određeni broj pripadnika puka sa sličnim idejama (čitaj interesima) kakve je imao i sam. Na čelo popisa dodao je svoje ime i nazvao ga - izborna lista. Pri tome uopće nije bilo važno da ostali izabrani baš u potpunosti razumiju što je on, najmudriji, izmudrovao. Najvažnije je bilo da bespogovorno slijede njegove ideje.
Kad je tako okupio ekipu za obradu 'vladajućeg naroda' krenuo je u akciju. Metode kojima se pri tome služio neću opisivati jer su bile vrlo slične, iako nešto manje sofisticirane, ovima koje ste imali prilike vidjeti i čuti u proteklih nekoliko mjeseci.
'Vladajući narod' osjetio je olakšanje što ne mora sam razmišljati o bezbroj potencijalnih kandidata za predstavničko tijelo i prihvatio njegovu listu. Uz to su pomislili: on je mudriji od nas i sigurno je odabrao najbolje.
Evolucija parlamentarne demokracije
No pojavio se problem. Samo korak do uspješne realizacije svog 'izuma', našao se još jedan 'mudrac' koji je osnovao sličnu stranku s malčice drukčijim idejama. Tek toliko da zagolica maštu dijelu 'vladajućeg naroda'. Taj dio naroda okrenuo se potom tom 'mudracu'.
Uskoro se pojavila cijela bulumenta takvih 'mudraca' svaki sa svojom idejom (programom). Koje su, da budemo iskreni, bile slične ko jaje jajetu. No ispostavilo se da u zgradi predstavničkog tijela nema dovoljno mjesta za sve sa svih lista i tu je nastao problem.
Zato su se sastali svi 'mudri' i dogovorili da umjesto svih kandidata na listama predlože 'vladajućem narodu' da se opredijeli koja će od lista ući u predstavničko tijelo. Složiše se i krenuše u 'predizbornu kampanju'. Vrijeđajući i pljujući 'mudrace' drugih lista. Kad su zaključili da je 'vladajući narod' dovoljno prepariran kako bi se bez nekog većeg razmišljanja odazvao zovu 'glasačke sirene' i zaokružio baš njihovu listu, raspisali su izbore.
Srž demokracije
Tu sada dolazi do punog izražaja pojam demokracije: narod zaokružuje liste na kojima su uglavnom ljudi koje ne poznaje i čije su mu ideje, osim onih najprimitivnijih: use, nase i podase, uglavnom nepoznate ili pak u magli. To zaokruživanje nekog broja na listi uz koji stoji neka stranka je suština demokracije, 'vladavine naroda'.
Tako je rođena parlamentarna demokracija koja je 'vladajućem narodu' stvarala iluziju da su oni ti koji vladaju.
Kako iz razno raznih razloga, na pr. nekima se iz 'neshvatljivog' razloga smuči i goni ih na povraćanje i sama pomisao na izbore, vrlo je čest slučaj da od ukupnog broja 'glasovno sposobnih individua' najmanje polovica ni ne izađe na izbore. A ako je tako, onda istinitost 'vladavine naroda' dolazi pod veliki upitnik.
Primjer parlamentarne demokracije
Nakon kratkog uvida 'u povijest parlamentarne demokracije', kao primjer što je suštinski parlamentarna demokracija i koliko je ona zaista vladavina naroda, može nam poslužiti mala kvantitativna analiza demokratskih izbora održanih nedavno u jednoj nama znanoj zemlji. Pa krenimo.
Prema podacima DIP-a (5.12. 2011. u 14.30 sati) ukupan broj 'nosača biračkog prava' (NBP) na dan 4. 12. 2011. iznosio je 4.504.251 duša. Od toga se njih 2.446.831 potrudilo 'obaviti svoju građansku dužnost' što čini 54,32% ukupne 'glasačke mase'.
Nakon što je i posljednji pripadnik NBP-a napustio biračko/glasačko mjesto počelo je iščekivanje rezultata koji će pokazati koliko je pojedina stranka bila uspješna u farbanju, mazanju, zamagljivanju stvarnosti i blaćenju drugih stranaka. Kao i u obećavanju bolje i svjetlije budućnosti.
Nakon raznih manje ili više dramatičnih obrta ispostavilo se da je pobjednička stranka dobila ukupno 958.318 glasova ili 21,3% ukupnog broja NBP-a. Kao nagradu za tako polučeni uspjeh njoj je pripalo 80 zastupničkih mjesta koje će zauzeti od 'mudraca' odabrani članovi NBP-a. To u odnosu na ukupan broj zastupničkih mjesta čini 53%.
Naravno sva ostala 'vladavina naroda' koja se pokazuje u broju 3.545.933 NBP-a ili 78,7% 'odlazi u 'oporbu' (ili točnije rečeno 'škart'). Što to znači?
To vam draga moja gospodo, s lijeva i desna, znači da u 'vladavini naroda', tj. demokraciji, manjina vlada većinom. Naime predstavnici 21,3% NBP-a na ovaj način, zahvaljujući demokraciji, dobivaju 53% zastupničkih mjesta u predstavničkom domu (natpolovični broj) i primjenom principa stranačke stege vladaju s 100% NBP-a.
No još nismo gotovi. Bacimo malo drugačiji pogled u 'bunar demokracije'. Što vidimo na dnu? Da u stvarnosti 80 NBP-a koji sjede u predstavničkom tijelu 'kroje' sudbinu ostalih 4.504.171 NBP-a. I to ovi potonji podnose samo zato što ih je netko uvjerio da će nakon četiri godine moći promijeniti tih 80 ako su loše radili. Možda samo neke od njih, ali sve sigurno ne.
Što su pokazali i ovi izbori. Stranka koja nas je dovela na rub………….(dopišite nešto po želji) osvojila je 12,5% glasova ukupnog NBP-a i za to nagrađena s 47 zastupnika ili 31% ukupnog broja mjesta u predstavničkom tijelu.
A što je s odgovornošću o kojoj pobjednici trabunjaju u svojim nastupnim besjedama nakon pobjede. N i š t a ! U stvari po mom sudu svi su oni, ili barem članovi vlade, trebali obaviti ritualno samoubojstvo zvano – harakiri.
Epilog
Da li se za ovako formiranu vlast može reći da „demokracija predstavlja politički poredak u kojem vlast pripada narodu“? Možda je to od svih loših sustava najmanje loš, no meni se sve nešto mota u glavi da bi se to moglo nazvati i – diktaturom.
srijeda, 07.12.2011.
Liječnici u 'informatičkoj mreži'
Nedavno sam trebao kod liječnika opće prakse ili kako se to danas kaže 'obiteljske medicine' premda koliko vidim i pratim njihov rad, oni su sve samo ne 'obiteljski liječnici'.
Nisam očekivao da ću trebati dugo čekati. Naime neposredno prije dolaska nazvao sam sestru i pitao je li gužva. Na što sam dobio niječan odgovor. I tako ne ponesoh ništa za čitanje. Informacija o gužvi bila je točna što se tiče broja pacijenata koji su čekali, mislim da ih je bilo šest ili sedam. No učestalost poziva nije baš bila velika tako da mi je pomalo bilo krivo što sam došao bez knjige. Vjerojatno i ne bih mogao čitati, što je najčešći slučaj, obzirom na kakofoniju zvukova iz razglasa i priča pacijenata o svojim bolestima. Većina pacijenata, naime, voli pričati o svojim bolestima dok boravi u čekaonici. Vjerojatno im je lakše kad čuju da i drugi imaju problema.
Mislim da je prošlo gotovo dva sata prije nego što sam bio pozvan. U međuvremenu je pacijentica koja je sjedila pokraj mene svaki put komentirala: „Pa kaj dela tak dugo. Mora da je pauza!“, iako je na vratima lijepo stajalo da još nije vrijeme pauze. Na kraju više nisam mogao izdržati pa sam joj rekao:
„Gospođo, danas liječnici troše sedamdeset posto vremena unoseći podatke u računala, a preostalo vrijeme se bave vama. A kako s računalima nisu baš na 'ti' onda to tako dugo traje.“
Rekavši to sjetih se članka kojeg sam pročitao u 'Liječničkim novinama' br. 99 s nadnevkom 15.05.2011. autorica Ines Zelić Barićević i dr.sc. Marija Vrca Botica. Vjerujem da će i vama, dragi štioci, biti zanimljivo pročitati što sami liječnici misle o 'revolucionarnim potezima u zdravstvu'. Da vam pobudim znatiželju donosim neke naglaske iz članka koji zainteresirani mogu naći na http://www.hlk.hr/LN:
Kvartarna prevencija ili povratak prirodi našeg posla
(…) Mi smo danas u Hrvatskoj dovedeni u situaciju da se naš posao sastoji od gledanja u računalo. Prvo da vidimo imamo li uopće vezu sa Cezihom. Pa ima li pacijent osiguranje koje vrijedi a je li uopće na našoj listi. Pa jesu li lampice pozelenile ili su crvene. Pa je li pacijent i kada dobio ortopedsko pomagalo. Pa je li bio pacijent i kada je dobio ortopedsko pomagalo i ima li pravo već sada dobiti, a onda je li na novom popisu to pomagalo i u kojoj količini mu smijemo davati…a još i ima li osiguranje u kontinuitetu jer ako pogriješimo – ode naših 10% glavarine. (…)
Cijeli sustav uništio je bit naše struke. A to je KOMUNIKACIJA s pacijentom.(…) Kontroverzni Goran Bare u jednoj svojoj pjesmi ima stih; „gdje je nestao čovjek…“ I upravo to se trebamo upitati. (…)
(…)imamo osjećaj da ćemo se riješiti pacijenta ako mu damo da ode dalje. Ali tek tada se zaplićemo u mrežu pretraga i kolateralnog upućivanja iz koje nema povratka.
I (zato) vratimo se 'prirodi', vratimo se našim počecima, vjerujmo u sebe i našu sposobnost procjene pacijenata o kojima znamo sve i koji nam beskrajno vjeruju! Često na to zaboravljamo.
Došao sam na red i bilo je kako autorice pišu. Ja sam sjedio a doktorica je (još je ova 'super' u odnosu na one koje su se izmijenile u ambulanti posljednjih godinu dana nakon što je moja 'stara' doktorica otišla u mirovinu) unosila podatke u računalo. I što je najbolje, na moje pitanje ima li pristup nalazu urologa kod kojeg sam nedavno bio u bolnici odgovorila: „Još nismo umreženi!“ Kako sam pretpostavljao da je tome tako, dao sam joj kopiju nalaza kojeg sam donio sobom.
Brzo smo završili nakon što su svi podaci uneseni u računalo. Ono, računalo, i birokracija, bili su zadovoljeni, a ja ću kod kirurga i kardiologa.
Slijedeća 'medicinska postaja' je bila ljekarna. I tu se vidi 'napredak' zahvaljujući kompjuterizaciji izdavanja lijekova. Nekada su u najfrekventnije vrijeme trebala raditi samo dva šaltera. Sada ih radi četiri i pred svakim je red. Jer treba…., neću opisivati, vjerojatno ste i sami doživjeli, ne jednom, tu proceduru.
I što reći na kraju. Sjećam se da sam davno pročitao kako su u Americi, kolijevci informatizacije, najavljivali kako će se uvođenjem računala bitno smanjiti potrošnja papira. Vrijeme je pokazalo da se potrošnja u vrlo kratko vrijeme povećala 17 (slovima sedamnaest) puta.
Nisam pročitao o vremenu kojeg korisnici potroše da bi u računalo unijeli podatke u odnosu na vrijeme koje posvete stranci. No ako je to kao u našem zdravstvu tada pomalo sumnjam u efikasnost informatizacije, a pogotovo u njezinu humanost.
utorak, 06.12.2011.
Zorno predavanje
Ako ste dragi čitatelji ovog tjednog serijala pomislili kako ću odmah nastaviti u jučerašnjem tonu moram vas razočarati. Izbori su za mene gotovi, i o tome jedno vrijeme neću imati što novo reći. A kad prođe tih famoznih '100 dana' nove vlasti bit će vremena za kritike. 'Pohvala neće biti?', možda se netko pita. Ne, nema pohvala, jer ovo je ipak semper contra blog J. zar ne?
* * *
Tragajući za nekom temom koja u ovo postizborno vrijeme nema nikakve veze s današnjicom, u svom Dnevniku kojeg sam vodio niz godina, davne 1957. godine, na današnji dan našao sam zabilješku koju prenosim u cijelosti.
originalna stranica iz Dnevnika
„Danas se skoro drug Veber otrovao (on je bio nastavnik kemije, a bio je 'drug' jer su učenici tako onda oslovljavali nastavnike i unatoč 'drugarstvu' poštivali ih više nego što danas učenici poštuju 'gospon profesora'). Pomoću reakcije solne kiseline i natrijeve lužine, on je trebao dobiti vodu i kuhinjsku sol (slanu vodu). Da bi dokazao da je tako, on je to malo popio. No dodao je previše solne kiseline, pa mu je spalilo grkljan. Morao je u bolnicu.“
Sva sreća što je 'drug Veber' odbio ponudu jednog od nas učenika da on popije tekućinu. Nastavnik je to ipak učinio s izvjesnim oprezom i nije popio svu tekućinu što bi učenik sigurno učinio. Da se pravi važan. Osim toga odmah je odjurio do pipe i počeo piti veliku količinu vode. Kad su ga odveli u bolnicu mi smo bili uvjereni da neće biti ništa strašno.
Drugog dana pišem:
„Drug Veber je u bolnici u Varaždinu. Moraju mu pumpati želudac. Dakle sve nije tako dobro kako smo mislili.“
I na kraju ipak 'happy end'.
Dana 25. prosinca srijeda, na Božić, koji tada nije bio službeni blagdan, sam zapisao:
„Danas je zbilja bilo čudno u školi. Imali smo 6 sati, a činilo mi se da imamo 3. Zapravo danas je bilo svašta. Prvo što sam doznao bilo je da se drug Veber vratio iz bolnice. To nam je objavila K.Z. No mi naravno nismo vjerovali. Čak se Ž. i kladio s Z., da Veber nije došao. Otišao sam iz škole i na ovaj razgovor zaboravio. Nakon ručka, došao sam kući, i htio otključati stan (stanovao sam u stanu u Učiteljskoj školi u kojoj je majka bila direktorica, danas bi bila ravnateljica, a ručali smo kod bake).Tada se otvoriše vrata od kancelarije i izađe Veber. Mislio sam da je to njegov duh. No ubrzo sam se uvjerio da je to Veber lično. Malo smo se porazgovarali. Pitao sam ga, kako to da je tako brzo ozdravio. Izjavio je da još nije potpuno zdrav, ali da je imao više sreće nego pameti kod toga.“
Više se nije vratio u školu. Otišao je u invalidsku mirovinu. Nisam zapisao je li umirovljen zbog toga što više nije mogao ili pak zato što mu više nisu dozvolili predavati.
ponedjeljak, 05.12.2011.
Cirkus je priveden kraju
Uvod
Početkom prošlog mjeseca, otvorivši svoj e-mail nađoh upit administratora: „Je li vam zanimljivo da budete naš bloger tjedna?“ Nakon prvog iznenađenja, odgovorih na upit. Uslijedila je izmjena nekoliko e-mailova, a rezultat tog dopisivanja imat će te prilike čitati tijekom ovog tjedna od 5. do 11. tekućeg mjeseca A.D
Potres
Jučer točno u 19.10 na području grada Zagreba seizmografi su registrirali snažan potres magnitude 8,2 stupnja po Richteru. Prema vijestima na dalekovidnici epicentar potresa bio je na Trgu Žrtava fašizma.
I to u objektu sagrađenom 1938. godine. Koji je tijekom vremena mijenjao namjene i imena: „Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca“ (prvo oslobođenje), „Džamija“ za vrijeme NDH (drugo oslobođenje), „Muzeja Narodne revolucije“ (treće oslobođenje), i danas „Dom likovnih umjetnika Hrvatske“ ali bez dodatka imena osloboditelja (četvrto oslobođenje) kao privremeni 'glavni stan' stranke HDZ.
.
…potres magnitude 8,2 po Richteru
Tajnovitost tog potresa je da se on, osim u spomenutoj zgradi, osjetio još samo u zgradi u ulici dr. Luje Naletilića 1, koja se nalazi u popularnom kvartu Remetinec. Doduše nešto slabijeg intenziteta i na Prisavlju, gdje ga je, navodno, najviše osjetila izvjesna gđa Hlo.
Također je uočeno da nema nikakve neposredne materijalne štete. Dapače prema 'neprovjerenim ali pouzdanim' informacijama, među većinom gradskog puka, pa i po većem dijelu Lijepe naše, čuo se veliki uzdah olakšanja, nakon što su sve dalekovidnice i elektronski mediji objavili njegov uzrok.
A prema informacijama onih koji su se nalazili u dotičnoj zgradi potres je izazvan padom s političkog Olimpa dosadašnje Predsjednice Vlade Republike Hrvatske, Jadranke Kosor, zvane od milošte 'mala od kužine', a sve u stilu one narodne: 'tko visoko leti nisko pada'.
Naime prema vijestima koje donose elektronski mediji u ove sitne sate, stranka na čijem je čelu posljednjih dviju godina bila spomenuta 'mala od kužine' doživjela je katastrofalan, uvjerljiv, sasvim pristojan poraz (ovisno kako tko gleda na tu stranku) na upravo završenim parlamentarnim izborima osvojivši, po mom mišljenu, ipak prevelik broj zastupničkih mjesta. Usprkos i unatoč svim pustošenjima koje je prouzročila tijekom svoje vladavine kroz period od gotovo dva desetljeća.
Pokazalo se da su svi pokušaji 'male od kužine' da 'bacanjem kamena s ramena', 'otvaranjem konzervi', 'presijecanjem vrpci', 'trgovinom s biskupima', 'prodajom suvereniteta Lijepe naše EU birokratima', 'zapošljavanjem velikog broja ljudi državne birokracije i policije', 'primjenom pravila da „revolucija jede svoju djecu“' i na kraju očajničkim sklapanjem predizborne koalicije s dosadašnjim najljućim protivnikom Kerumom (koji bi primijenio sintagmu „rad oslobađa“ jer mu se čini zgodnom ali ne zna tko ju je prvi upotrijebio) a sve s ciljem da spriječi poraz stranke, ipak bili uzaludni.
Makar se cijelo vrijeme tijekom predizborne kampanje smiješila, omalovažavala i vrijeđala protivnike i plesala poznati ples 'sitnije Cile sitnije'.
Vjerojatno od udarca o tlo 'mala od kužine' je smetnula s uma gdje je, pa je nakon proglašenja rezultata održala jedan od svojih 'najboljih' predizbornih govora zaboravivši pri tome da je u Europi, za koju se toliko zalagala, elementarna politička kultura čestitati pobjedničkoj strani na uspjehu. No 'kultura' na ovim područjima i nije neka razvijena 'biljka'.
Već vidim kako će sada velikim dijelom Lijepe naše zavladati val oduševljenja, nadanja, ufanja i očekivanja kako će već sutra biti bolje kad na političku scenu stupi tzv 'Kukuriku' koalicija. Jednako tako vidim kako dojučerašnji ljuti protivnici te koalicije, osupnuti rezultatima izbora, u paničnoj žurbi traže načina da se dodvore (uvlačeći se što prije u toplinu njihovih guzica) novoj vrhuški, zaboravljajući na onu staru narodnu: 'Sjaši Kurta da uzjaši Murta'.
Tshunami
Ipak bih upozorio one koji danas naveliko slave nadajući se boljem, da nakon snažnih potresa vrlo često nadođe – tshunami. Oprez slavljenici! Najnovije iskustvo Japana nas uči da on, tshunami, može biti mnogo razorniji i od samog potresa!
>
…dolazi tshunami
Već čujem njegov huk iz zgrade 'Muzeja suvremene umjetnost' gdje se privremeno stacioniran glavni stožer 'Kukuriku' koalicije.
Je li to odjek izjava jednog od 'prekaljenih' boraca za spas Hrvatske iz redova SDP-a koji je najavljivao dolazak MMF-a i prognozirao stečajeve 20 do 30.000 firmi. Što će se (najvjerojatnije) dogoditi bez obzira tko dođe na vlasti. Sve u stilu Churchull-ove sentencije na početku 2. sv.rata: „Mogu vam obećati samo krv, znoj i suze“. No o tome se u predizbornom talambasanju nije smjelo pričati pa je dotični malo sklonjen na stranu dok se situacija ne smiri.
Ili se to ipak čuje slavljeničko pjevanje onih koji će zasjesti na vlast vjerujući da su bogom dani uz njegovu pomoć, bez ovozemaljskih 'sotona', izvući ovu upropaštenu državu iz govana?
A možda je to 'kukulele' tih istih jer su došli 'k pameti' i shvatili što ih čeka sada kad su pobijedili?
Za sada ne znam.
A vi, gospodo draga, i lijeva i desna, za svaki slučaj pljunite u šake i priklonite se narodnoj: 'pouzdaj se use i u svoje kljuse'.
petak, 02.12.2011.
U predvečerje šutnje
Stigli smo do samog kraja predizbornog 'cirkusa' u kojem smo zaista mogli vidjeti i čuti svašta.
Kao primjer, dvije 'zvijezdice' na našem 'demokratskom' nebu o kojima sam nedavno čito u dnevnom tisku.
Izvjesna 68 godišnja Naja Šebalj, razočarana članica HDZ-a, iz koje je istupila 2000. godine. Tri godine potom je s još tri istomišljenice osnovala stranku 'Hrvatska europska stranka' čija načela su (pažljivo čitati): pravda, istina, sloboda i domoljublje, očuvanje državnog suvereniteta, ustava, zastave i grba, te monetarnog sustava. Prava načela za hrvatsku europsku stranku! Što bi se reklo 'drveno željezo'!
A izvjesni Stjepan Vujanić, župan zagrebačkog HSS-a, osnovao je 'Hrvatsku građansku seljačku stranku' (seljačka i građanska!) koju je 2004. preimenovao u 'Abecedu demokracije'. Kaže da ima 7000 članova. Sve same seljake i građane 
!
Svojevremeno je dotični borac za 'demokraciju' otišao u invalidsku mirovinu zbog zdravstvenih problema. No danas je, kaže, zdrav pa bi se mogao uhvatiti u koštac sa stresnim poslom politike.
Prilikom razgovora posebno je naglasio novinarki da svakako ne zaboravi napisati da mu je 'najveći brend s ovog područja Josip Broz Tito'!
Ja bih svakako nadodao, najveći 'učitelj i propagator abecede demokracije'.
No to su ipak marginalni tipovi. Glavni nastupaju u udarnim terminima javne i komercijalne televizije i 'udaraju' nas u mozak svojim 'mudroslovima'.
Posljednje patetično javljanje Predsjednice stranke na odlasku - HDZ (nadam se), mile i drage nam Jadranke Kosor, popraćeno je idiličnim kadrovima hrvatskih krajeva i ljudi (kopija ranije emitiranog spota druge 'velike' stranke) uz koje ide tiha 'molitva' Predsjednice:
„U našoj Hrvatskoj žive ljudi čiji se glas ne čuje u medijima, oni ne viču, ne demonstriraju na ulicama, ne svađaju se po forumima. To je ona tiha većina koja šuti, radi, hrani i čuva ovu zemlju.
Oni su s juga i sjevera, istoka i zapada, mladi i stari, muškarci i žene. Oni su dali svoje žrtve i trpe svakog dana. Oni ne mrze i ne vrijeđaju, vole i ne daju na svoje. Oni žive sa svojom obitelji. Znaju kako je teško čuvati sigurnost svojih najbližih, znaju kako je teško osigurati pristojan život. Oni svoju domovinu vole i kad je lijepo i veselo ali je vole i kad je teško.
Njih nije lako zavest lažima, praznim obećanjima i medijskom galamom. Oni svoje odluke donose u tišini s Hrvatskom u srcu.
Vrijedi li njihov glas zbog toga manje.
Ne! To je glas koji donosi pobjedu!“
I što je za J.K. i njenu stranku bitno? Bitno je da:
- u Hrvatskoj žive ljudi čiji se glas ne čuje
- da ljudi ne viču i ne demonstriraju po ulicama
- da trpe svakog dana i daju žrtve
- da znaju i da im je jasno kako je teško osigurati pristojan život
- da ne mrze i ne vrijeđaju (posebice ne nju i njezinu stranku, druge je dopušteno)
- da ne vjeruju lažima i praznim obećanjima (osim njenim i njene stranke)
- i da svoje odluke donose u tišini (kako bi ona mogla mirno spavati)
I da svu brigu prepuste njoj i njezinoj stranci dajući svoj glas za Pobjedu!
* * *
Konkurencija pak igra na drugu kartu. Dok 'mala od kužine' traži da se 'ne vjeruje', glavni 'pijevac' kukuriku koalicije pak traži od puka da se naglo preobrazi u vjernike i prihvati 'njegovu vjeru' da će (valjda uz božju pomoć) uspjeti provesti promjene jer „Imamo plan za Hrvatsku“!
On u svojoj posljednjoj poruci glasačkom puku kaže:
„Posljednjih je godina Hrvatska prolazila kroz teško razdoblje u kojoj su građani izgubili vjeru u to da može biti bolje.
Zaokrenimo priču. Hrvatska ima pravo na uspjeh.
Vjerujem u pravnu državu koja funkcionira bez politike.
Vjerujem u buđenje gospodarstva koje stvara i otvara nova radna mjesta.
(Vjerujem) U poštenu plaću za pošten rad.
(Vjerujem) U buđenje sustava koji brine o starim građanima.
(Vjerujte) Imamo plan za Hrvatsku!
Izađite na izbore. Vaš glas odlučuje o promjenama.“
Dakle vrli puče: vjeruj, vjeruj i vjeruj. Mi imamo „Plan“ i sve će biti super.
I ja imam nekakav plan. Želio bih na Mars da se riješim ovog sranja. Problem je samo što ne znam kako.
Zna li 'kukuriku'?
Oni tvrde da znaju, a nama ne preostaje drugo nego – vjerovati.
Alternativa je da 'budemo tihi' i prepustimo da sve rješava HDZ. Kao i dosad.
O trećem putu kakav nam nude 'zvjezdice' ipak ne želim razmišljati.
Zato unatoč i usprkos ne baš 'svijetloj i boljoj budućnosti', koju nam obećavaju oni koji bi željeli da smo 'kuš' i oni koji žele da im 'vjerujemo' izađite na izbore.
I birajte po svojoj savjesti.
„Jer red je red, a jed je jed“, pjeva Balašević u svojoj pjesmi 'Ne rušite mi bagreme'. Koja bi se mogla parafrazirati „Ne rušite mi Hrvatsku“.
Imate li namjeru glasovati za „Kukuriku“ koaliciju nemojte to ime tražiti na listi. Nećete ga naći iako ste cijelo vrijeme slušali i čitali baš to. I dobro pazite koji ćete broj zaokružiti. Jer broj '21' koji se sustavno pojavljuje uz to ime nema veze s rednim brojem na listi.
Ona se u stvari krije pod nazivom SDP,HNS, IDS, HSU 
!
Samo kiks njihovog PiaR-a?
Daj Bože da je tako!
