Pregled posta

Zekoslav Mrkva

Ovog ljeta u djedovu kuću na moru stigli smo sredinom srpnja. Uz obitelj mlađeg sina dočekao nas je i – kunić. Potpuno crn.
- Odakle on u dvorištu, - pitamo kad smo kunića prvi put ugledali.
- Nemamo pojma. Bio je ovdje kad smo mi stigli.

Nakon nekoliko dana, mladi su otputovali. Iako smo mnoge zvali da nam se pridruže, osim jednih prijatelja koji su došli na par dana, nitko nije imao volje družiti se s 'trilobitima'. I tako je ostalo samo nas troje, supruga, ja i kunić kojeg nazvasmo - Zekoslav Mrkva.

U sjeverne krajeve vratili smo se krajem devetog mjeseca, u vrijeme kad se laste počinju spremati na jug. Nikada do sada nismo tako dugo bili na moru. I nikada nam nije, zahvaljujući Zekoslavu Mrkvi, vrijeme tako brzo prošlo.

Zekoslav je noći provodio spavajući u vrtu ispod stare smokve. Svakog jutra, dok smo na terasi pili jutarnju kavu, on je izvodio jutarnji ceremonijal. Dođe do vrata za ulazak automobila i kroz rešetke promatra ulicu, automobile, ljude koji prolaze i koji su se često zaustavljali, pogotovo ako vode i djecu, i govorili:
- Vidi zeko, - upirući prstom na Zekoslava.

Nakon nekog vremena, Zekoslavu dosade i auti i ljudi, skoči u zrak, okrene se za 180 stupnjeva i započne svoju jutarnju gimnastiku: jurnjavu po dvorištu, trk oko kuće, pa opet skok, okret i trk u drugom smjeru.
- To mu je u genima – kažem - mora vježbati bježanje pred psima ili lisicom.
Nakon 'gimnastike' se smiri, legne potrbuške i odmara.


odmor nakon 'gimnastike'

Kako se sunce penje a vrućina biva sve veća, Zekoslav se skrasi u nekoj od pet-šest jama koje je iskopao u zemlji gdje je najdublji hlad i tamo, uz povremeni obilazak 'pašnjaka' po obrok trave i sjena, leži, drijema i čeka večer. Kad zahladi opet se aktivira, a kad padne mrak nestane u vrtu iza kuće.

Iz dnevnog skrovišta izlazi i kad mu supruga, a to je činila redovito svaki dan, donese mrkvu, jabuku, breskvu. Priđe hrani, pomiriše je, okrene se kao da je nezainteresiran, odmakne se pa se ponovo vrati i njuškicom pipa mrkvu. I tako nekoliko puta, dok konačno ne započne jesti.


u slast zeko!

Došlo neko vrijeme kad više ponuđenu hranu nije ni gledao, ni mirisao, a kamo li jeo. Supruga se zabrinula da se nije razbolio.
- Trebamo kod veterinara, kaže sva uspaničena.
- Ma pričekaj, možda mu je samo vruće. Ili nije gladan, vidiš da pase po cijeli dan, tješim je.
Na kraju se ispostavilo da je Zekoslav otkrio smokve koje su popadale sa stabla i da su mu one, onako slatke, bile draže nego ženina mrkva.

Jednog jutra je bio posebno uznemiren. Nije bilo jutarnje jurnjave, odmah se zavukao u svoje najdublje gnijezdo i tek oko podneva je živnuo. Nisam siguran je li to zaista bio uzrok, ali te noći u jutarnjim satima, desetak kilometara od Biograda u pravcu Zadra bio je epicentar laganog potresa od 2,2 stupnja R. skale. Možda ga je to uznemirilo. Takvo ponašanje se, naime, više nije ponovilo kroz cijelo vrijeme našeg boravka.


oporavak od potresa

Kad bih vam ispričao sve događaje vezane uz Zekoslava, trebao bi mi još po koji post. Vjerujte mi na riječ, za ova dva mjeseca uvjerio sam kako se neka umiljata životinja može uvući pod kožu, unići u dušu. Ali svemu dođe kraj, pa i našem druženju sa Zekoslavom.

Kako se približavao dan našeg povratka kući, počele su brige što ćemo s njim. Da ga vodimo kući nije dolazilo u obzir. Ne samo što živimo u centru grada u soliteru, već što nas često nema dulje vrijeme kod kuće zbog odlaska kod djece u Zagreb i/ili Samobor.

Preko interneta sam kontaktirao vlasnika jednog privatnog zoološkog vrta koji je doduše bio spreman da ga 'udomi', na kad sam čuo koje sve mesoždere ima, odustali smo od toga bojeći se da bi naš Zekoslav mogao završiti na jelovniku nekog tigra. A tko bi ga dao, vidi kako je sladak.


vidi kako je sladak

Pomogla nam je jedna od volonterskih udruga koje se brinu o udomljavanju kunića i zečeva. Obećali su da će pokušati naći neku dobru dušu koja bi bila voljna brinuti se o njemu. Jer varijanta da ga ostavimo u dvorištu, „pa dok traje nek traje“ kako je rekao vlasnik već spomenutog zoo-a, mojoj je supruzi parala srce.

I dok je supruga svakodnevno razgovarala s Zekoslavom, hranila ga, mazila i pazila, ja sam počeo od nekih otpadnih letvi 'deljati' kavez u kojem bi ga 'transferirali' udomitelju.
- Vidim da voliš razgovarati s Zekoslavom, - znao sam govoriti supruzi.
- Pa kad je tako drag.
- Da, da! Mislim da je druga stvar po srijedi. Kao što ja razgovaram najradije sam sa sobom jer sam sam sebi najprimjereniji sugovornik, tako si ti sebi odabrala primjerenog sugovornika !


'razgovor' supruge i Zekoslava

Tražeći podatke o zečevima i kunićima na internetu sam našao podatak da je jedna od njihovih omiljenih zanimacija zubićima 'obrađivati' električni kabel. Kako sam radio fleksericom i ubodnom pilom pazio sam da se moj Zekoslav ne bi slučajno počeo zanimati za njihove priključne kabele. Nisam primijetio da ga zanimaju i moja je pažnja popustila. Kad sam konačno posao oko kaveza priveo kraju (trebalo je staviti još samo mrežu na okvir), spremajući fleksericu imao sam što vidjeti.


ipak je Zekoslav pravi kunić

A moj Zekoslav je čučao pokraj mene i gledao me svojim krupnim očima u kojima se naziralo: „Tko ja, ma nema šanse!“
Na kraju, kavez i nije bio potreban. Iz udruge su nam javili da su našli udomitelja iz Zadra koji je, prije našeg odlaska kući, došao po Zekoslava s pravom, originalnom košarom za transport.


putna košara za ZM

Sad naš Zekoslav Mrkva živi u Zadru ima družicu s kojom jurca po stanu i čeka ljeto kad ćemo doći u Biograd pa će, ako budu htjeli i dozvolili udomitelji, zajedno s svojom družicom 'godišnji odmor' provesti u našem dvorištu na njihovu i našu radost.
* * *
Na kraju ovog našeg jednotjednog druženja svima onima, da parafraziram Dražena Siriščevića, koji su me čitali, a i onima koji će me tek čitati, pozdrav na rastanaku s 'blogerom tjedna'.



Post je objavljen 11.12.2011. u 10:05 sati.