semper contra
četvrtak, 29.12.2011.
Dogodilo se na današnji dan…
Mnogi su godinama nakon njegove smrti s nestrpljenjem očekivali trenutak kad će biti moguće otvoriti zapečaćene kutije s njegovom pisanom ostavštinom. I kad se to dogodilo zanimanje za nju je brzo splasnulo. Nije u njoj bila ništa vrijedno 'žutila'!
Meni to 'skidanje pečata' nije bilo važno. Po mojem je, naime, mišljenju pokojnik još za života rekao sve što je htio i smatrao važnim.
Davnih godina između dva svjetska rata u svom političkom eseju: „Malograđanska historijska shema“ proročanski je pisao o našoj fascinaciji da ulijećemo u razne asocijacije kao „guske u maglu“ (izraz S.Radića) samo što bi se iz jedne, uz krvave žrtve, izvukli:
„Bože moj, ta nesretna Pepeljuga (Hrvatska op. blogera), kada će sirotica dočekati onaj svečani dan međunarodnog dvorskog ceremonijala, pa da je Liga naroda, svrstana u špaliru, pozdravi kao Suverena, sa udarom truba i stotinu i jednim hicem sa hiljadu i šest stotina britanskih ratnih brodova? I što mislite, braćo moja, da se taj hiljadugodišnji san doista obistini, pa da tu nesretnu hrvatsku Pepeljugu pozovu pred međunarodni Tribunal i da joj se evropska gospoda (sa perikama i zlatnim stapovima) poklone kao Mučenici i hiljadugodišnjoj Junakinji, sta mislite, braćo moja, što bi se dogodilo, ako boga znate? Dogodilo ne bi se ništa!
U predvečerje toga događaja bila bi bakljada milostivi kumici — Jezusna, kistijant im želim — Berti, s vatrogasnom glazbom. Drugo jutro svečana služba božja u stolnoj crkvi otpjevana lično od preuzvišenog nadbiskupa Bauera uz asistenciju od tri biskupa. Onda svečana povorka korporacija, sa hrvatskim konjaničkim Sokolom na čelu, defilej pred kumom milostivicom Bertom, a zatim govor gospodina doktora Rudolfa Horvata sa balkona Gradske štedionice, na temu: Satisfakcija Kraljevini Hrvatskoj. Gospodin doktor Rudolf Horvat rekao bi uglavnom da je Hrvatskoj dana potpuna zadovoljština sa strane Evrope. Antemurale, Borba za financijalnu Samostalnost, Naši vrli ilirski rodoljubi, Potpuna pobjeda Hrvatskog Državnog Prava! Centralizam je oboren za vječna vremena! Živio! Živio! Živio doktor Rudolf Horvat! Eto, to je sve, sto bi se dogodilo! A poslije trideset dana, Hrvati bi se brže-bolje ponovno spleli u neku novu državnopravnu vezu, smetnuvši s uma onu narodnu: da udovac, koji se po drugi put ženi, nije zavrijedio da mu prva žena umre!“
Pitao se u njegovom obračunu s njima:
„Imali uopće kakvih koristi od izgovorenih istina? i odmah odgovarao: nema jer za istinom kao takvom već su vjekovima raspisane tjeralice.“
Nadživio je i je Tita iako je posljednjih godina života znao govoriti: „Tko zna što će nas snaći nakon njegove smrti. Ne bih to želio doživjeti.“ Naslućivao je što bi nam se moglo dogoditi i pribojavao se toga.
Dogodilo se gore.
Još mnogo njegovih mišljenja i stavova mogao bih citirati. I onih „ZA“ i onih „PROTIV“ svojih osobnih uvjerenja. No ja se eto uhvatih kao „pijan plota“ baš ova tri, jer mi se nekako čine prikladna za ovo naše (ne)vrijeme otkako smo izborili samostalnost.
Autor ovih citata umro je na današnji dan u 89. godini života prije trideset godina.
Miroslav Krleža.
