semper contra
srijeda, 30.11.2011.
Moglo bi možda biti koristi od ulaska u EU
U posljednjem postu komentirao sam nedjeljni Dnevnik 'Katedrale duha' (27.11.2011.) kojeg već dulje vrijeme vodi kul(t)ni voditelj Zoran Šprajc. U nabrajanju pojedinih priloga napisao sam i ovo:
5. Stočarsko-poljoprivredna tema kroz reportažu o problemima koje ima vlasnik stada ovaca u bjelovarskom okrugu jer se nitko ne želi prihvatiti tog 'nedostojnog posla' unatoč i usprkos svojevremenom apelu 'male od kužine' da pastir i nije tako loše zanimanje.
Da izbjegnem pisanje predugačkog teksta nisam donio, iako sam imao namjeru, sadržaj tog jedinog priloga koji, mišljenja sam, sadržajem, aktualnošću i načinom prezentiranja zavređuje uvrštenje u centralni Dnevnik javne TV kuće. Propušteno ispravljam danas donoseći u cijelosti tekst tonskog zapisa reportaže.
* * *
„Već nekoliko godina Franjo Julić iz Bedenika pokraj Bjelovara bezuspješno traži pastira. Posljednji ih je put tražio na natječaju prije dva tjedna jer zbog bolesti ne može više sam čuvati 430 ovaca.
- Nudim recimo: plaća od 2500 do 3000 kuna, smještaj, stan, hrana. Recimo socijalno, mirovinsko, sve doprinose i nema ništa!
Nije baš da nema ništa. Bilo je dvadeset poziva iz cijele Hrvatske, ali nitko nije došao ni vidjeti bilogorske pašnjake na kojima se nudi, očito ne baš primamljiv, posao.
Njegov susjed Vinko Marjanović kaže da nema jagme ni za druge poslove na selu.
- Ima socijala previše. Mladi ljudi, sposobni ljudi, koji mogu raditi i koji su aktivni raditi, ali neće raditi. To je sramota.
Jukićevo stado su čuvali pastiri iz Rumunjske ali im je istekla radna dozvola. Nedavno je platio 3500 kuna kazne jer mu je inspekcija pronašla pastira iz susjedne BiH za kojeg nije uspio dobiti radnu dozvolu. I dalje čeka ozbiljnog kandidata.
- Ljudi mi se javljaju i pitaju gđe bi koji spavao, (no) ljudima se (u) većini ne radi. Dobivaju te socijalke, dobivaju ovo, javlja se na biro bez veze, toliko da ima neko socijalno, da ima ovo. Neće baš pravi čovjek da bi došao, (i da kaže) ja hoću radit. Recimo, nije završio neku školu, (ali svejedno) nije posao za čuvat ovce. Posao je da bude ministar u Zagrebu.
I njemu je jasno da na bilogorsko blato, posebice sada kada je temperatura oko nule nije privlačno. No nije mu jasno da baš nitko ne želi čuvati ovce koje ne želi rasprodati.
Ne nađe li domaćeg pastira čekat će početak iduće godine i nove kvote za pastire iz uvoza.“
Ne kažem da bih se i sam baš lako, pogotovo s diplomom u džepu, prihvatio posla pastira, ali sam uvjeren da ga ne bih odbio, u vrijeme dok sam još bio 'radno sposoban', samo zato što imam diplomu i da živim od socijalne pomoći.
Zato, sve tako dugo dok će se posao odbijati jer ne odgovara 'mom stručnom zvanju', tako dugo dok će se tražiti posao samo u mjestu 'gdje su mi korijeni' i konačno sve tako dugo dok se posao ne prihvaća jer se od države (čitaj onih što rade) prima 'socijalka' kao džeparac za popunu rada 'na crno', nitko me neće uvjeriti da se u ovoj državi teško živi.
Možda loše ali teško – ne.
* * *
Ah, da ne zaboravim: tko to onda ima pravo tvrditi kako nećemo imati koristi od ulaska u EU u kojoj je Rumunjska, glavni 'izvoznik' pastira za 'gospodske Hrvate'!!!
ponedjeljak, 28.11.2011.
22.24.57.
Već dulje vrijeme gledam Dnevnih Nove TV. Iako ni on nije onakav kakav bi po mom mišljenju trebao biti, bolji je nego Dnevnik 'Katedrale duha' za čije praćenje mjesečno odvajam, hm, ni sam više ne znam koliko kuna.
Izuzetak su bili samo dani kad je potonji uređivao Zoran Šprajc koji je zahvaljujući svojim, doduše prikrivenim i u celofan umotanim komentarima, postao popularni urednik, udarni voditelj.
A onda je iz meni nepoznatog razloga Z.R. 'prekomandovan' samo u nedjeljno izdanje Dnevnika i od kultnog postao tjednim voditeljem.
I odmah su nestali 'ironični komentari u celofanu'. U početku nakon 'prekomandovanja' mislio sam: vratit će se on na 'svoj' kolosijek, no kako su nedjelje prolazile sve više sam uviđao da je Z.R. od kultnog postao kutni urednik. Urednik u kutu. Barem prema mojim kriterijima.
Stigla kasna jesen, zima je pred vratima, svijeće za 'najmilije' su ugasle, pale se nove, adventske, po borovima i jelkama zasjat će uskoro i novogodišnje, još malo pa će se upaliti 'nove političke svijeće' koje će gorjeti slijedeće četiri godine. Ako ih neki 'huncut veter' ne ugasi prijevremeno. Predizborna kampanja u punom jeku iako pomalo 'slabokrvna'. I da nema M. Bajića mislim da ne bi ni znali da traje.
I u takvom ozračju 'štofa' za ironično/sarkastične komentare, pa makar i 'celofanske', ima 'ka govana'. 'Tkaju' ga naši vrli političari i s lijeva i s desna.
Iz stranke KraDeSe obojene plavo koja je 'najbolja kad je najteže' ne shvaćajući da nam je najteže upravo zbog nje.
'Kukuriku koalicije' crveno - žuto koja 'Ima plan' samo nitko nema pojma kakav i kako će ga realizirati.
HrvatskiSavezSiromaha obojenih u zeleno koji sa zelenim nemaju nikakve veze.
I na kraju bulumenta patuljastih strančica i nezavisnih lista.
I sve to 'tkanje' ku(l)tni voditelj ne vidi. Ili možebitno ne smije da ne bi izgubio i taj kutni status?
Sedam dana prije 'dana D' kad bi Hrvati trebali izabrati 'novog Kurta' da zamijeni 'starog Murta' u Dnevniku s nadnevkom 27. studeni A.D. 2011 Z.Š. donosi udar(e)ne vijesti:
1. Dramatično izvješće Elizabete Gojan o nemirima u Egiptu uoči izbora nakon što je svrgnut 'najveći zločinac egipatskog naroda' izvjesni Mubarak u trajanju od 5min 34sek i 59 stotinki (5.34.59).
2. Prilog nezamjenljive Branke Slavice (uvijek se pitam koje joj je ime a koje prezime?) o potrošačkoj novogodišnjoj groznici u Americi nazvanoj 'crni petak' u trajanju od 2.06.63. Nisam siguran da snimka nije iz prošle godine.
3. Konačno evo nešto i o izborima. Prilog koji donosi vijest da je DIP zaprimio toliko i toliko prijava o potrošenim sredstvima za izbornu kampanju u kojem je vrlo zanimljiv podatak da su dvije glavne stranke potrošile deset puta više sredstava (do sada) nego što im je na račun leglo. Sve u trajanju od 1.12.18.
4. Vijest iz domene 'crne kronike' o tome kako je novootvoreni sajt 'Vjetrenjača' programera M.Rakara koji, ugledajući se na mnogo poznatijeg američkog 'zviždača' (hoće li završiti kao i njegov američki pandan?), objavljuje popis firmi koje su sklapale (sumnjive) ugovore o javnim radovima i nabavama s Državom u iznosu od cca 80 milijardi kuna (srećom ne eura). Vrijeme trajanja priloga 2.47.67.
5. Stočarsko-poljoprivredna tema kroz reportažu o problemima koje ima vlasnik stada ovaca u bjelovarskom okrugu jer se nitko ne želi prihvatiti tog 'nedostojnog posla' unatoč i usprkos svojevremenom apelu 'male od kužine' da pastir i nije tako loše zanimanje. 1.57.93.
6. Gospodarska tema o tome kako bi naši privrednici trebali navaliti u Azerbejdžan jer je to nova obećana zemlja za ulaganje. Trajanje 2.32.66.
7. Na redu je reportaža o našoj uzdanici – turizmu. No nije o našem već o turizmu u Šri Lanki u trajanju od 2.44.80. Radi informacije našim bolje stojećim građanima koji bi možda htjeli novogodišnje blagdane provesti u tom 'raju na Zemlji'.
8. 'Kak je red' na kraju malo o kulturi: „Studentski Carmen“ u Zagrebu s podnaslovom 'Carmen 21. stoljeća' gdje je glavna vijest što su glumci 'obučeni u kožu i tetovirani'. Trajanje 2.02.55.
Kao dodatak zabilješka da je u UNESCO-v popis nematerijalne baštine ušlo i 'nijemo kolo' i 'slavonski bećarac'. (0.42.60).
9. I 'šećer na kraju' – advent u Zagrebu sa slikama zdenca na Trgu Bana J. Jelačića, sve u trajanju 00.32.96.
10. „Doviđenja dragi gledatelji do iduće nedjelje!“ (00.10.00.).
Nakon tih riječi, ku(l)tni urednik skida 'tehnička pomagala' i odlazi pisati postove na svom blogu nakon što je odradio Dnevnik u efektivnom trajanju od – 22 minute, 24 sekunde i 57 stotinki. Tu može pisati 'bez celofana'', pa zato često bude prozvan od 'velikih Hrvata' srbočetnikom, srbendom i sličnim 'kulturnim' vokabularom uz obvezatno spominjanje da on nije Šprajc već 'zamaskirani' Jovanović.
Ima vremena do iduće nedjelje i novih udar(e)nih vijesti.
srijeda, 23.11.2011.
Post festum
Mjesec studeni polako istječe kao što su istekli životi onih kojih se sjećamo tih studenih dana.
U te dane, koji su postali dani 'sjećanja na najmilije', obišao sam sa suprugom, kao što to radim godinama, groblje u mom gradu Č. gdje je sahranjena moja majka, očuh i njegova obitelj i u susjednom preko Drave, V. gdje su sahranjeni njezini roditelji. Na prvom uz spomenik palim borcima iz NOB-a zapalim svijeću mom ocu za kojeg ne znam točno ni gdje, ni kada, ni kako je umro/poginuo. Jedino što me veže s njim dvije su fotografije, Spomenica i prezime. I gorka spoznaja da je umro uzalud.
Na drugom, uz novopostavljen spomenik novim žrtvama, novog rata upalim svijeću za one koji su poginuli ili nestali u ovom ratu, ratu iz 1991. godine. Pomislim pri tom: je li to posljednji takav spomenik podignut u ovoj zemlji? Odgovor je: nisam siguran. U mislima vidim one koji po našim gradovima i mjestima rade jednako, kojima su možda također ostale samo pokoja slika, Spomenica i prezime. I kojima će se, ako već i nije, nakon mnoga desetljeća pridodati gorka spoznaja da su njihovi dragi poginuli ili nestali uzalud.
Hodam i gledam 'dekoraciju' grobova od onih gdje se grob, prekriven aranžmanima i svijećama, ni ne vidi, do onih na kojima se nađe tek cvijet i svijeća. Ovi potonji u meni pobuđuju daleko dublji pijetet i osjećaj povezanosti s onima koji tu leže nego oni prvi. Ne volim, dapače odbojno mi je, kad se 'za sjećanje na najmilije' pale brda svijeća jer to asocira na požar, vatru, plamen, baklje. Kako kaže jedan cijenjeni kolumnist to su pak simboli koji izazivaju sasvim neke druge osjećaje.
„Uostalom i Diogen je Čovjeka tražio svijećom, a ne bakljom“, kaže on.
* * *
Opustjela groblja. Osamljeni su grobovi na kojima vene, od mraza spaljeno cvijeće, na kojima tužno stoje poput napola srušenih tornjeva ostaci svijeća, po kojima hladan vjetar prevrće nagorjele lampione. Uskoro će kiša i snijeg isprati tekstove na vrpcama vijenaca. Sve to napušteno i zaboravljeno, sada samo kao otpad, čeka da bude pokupljeno i bačeno u košare za 'prirodni'' i za 'plastični otpad'. Ekološki.
Umjesto 'svijeća za najmilije, poginule i nestale' na hrvatskoj dalekovidnici sada 'plamte neki drugi plamenovi' – plamenovi drugačijeg rata – rata za saborska mjesta. Umjesto prigodnih govora nad grobovima, počinje prepucavanje tko će platiti troškove dolaska preko 50.000 hodočasnika u Vukovar. „To je u svrhu predizborne promidžbe“, grmi predstavnik jedne od mnogih Udruga. I mrtve žele upregnuti u 'borbu' za vlast.
Mi ostali okrenut ćemo se novim svjetlima, novogodišnjim, kupovat ćemo drugačije svijeće kojima ćemo osvijetlili jelke i koje će nas ispuniti nekim drugim, radosnijim osjećajima iako se radi o istim predmetima. Vratit ćemo se u realni svijet konzumerizma, politike, svakodnevnih briga.
A grobovi i najmiliji u njima čekat će studeni slijedeće godine.
No to je život, kažu.
ponedjeljak, 21.11.2011.
'Pabirci' iz današnjeg J.L.
Moram priznati da ovoliku koncentraciju tzv 'udarnih vijesti' nisam našao već odavno u listu kojeg pratim od početka njegovog izlaženja (molim ovo ne shvatiti kao reklamu). I naravno nisam mogao odoljeti napasti 'semper contra' da po njima ne 'paprikujem' i onda ih komentiram.
„Samo nas euro vodi u top-klub zemalja Europske Unije“
Pabirci
Hrvatska treba slijediti put Slovenije jer je ona blizu 'jezgre', a ne Mađarske koja je na periferiji jer nije ispunila uvjete za članstvo u zoni eura.
Upitno je i hoće li 'jezgra' ostati u sadašnjem sastavu budući da pojedinim njenim članicama, kao što je Grčka, prijeti izbacivanje iz eurozone.
Osim novca iz fondova Unije, koji joj će se otvoriti ulaskom u punopravno članstvo, Hrvatska će se okoristiti i od ulaska u Shengen (…) Ulazak i u Shengen i u zonu eura za Hrvatsku je prije ili poslije izvjestan jer kao nova članica nema mogućnost ostajanja izvan tih blokova.
Hrvatska možda i ne treba previše strahovati od Europe s dvije brzine: ona će (Europa) metodom mrkve i batine, Zagreb prisiliti da se što prije prilagodi pravilima igre u EU klubu (…).
Komentar
Ako se EU shvati kao TOP onda nas euro sigurno UBACUJE u cijev tog TOPA, a kako ćemo izgledati kad TOP opali može nam poslužiti primjer Grčke. Zato hrvatski puče što prije se uvuci u EU guzicu, pardon EU-TOP.
Ne znam koliko je Slovenija bolje ispunila 'dektivu' EU prije primanja od Mađarske, ali koliko znam zemljopis i Slovenija i Mađarska ili su na periferiju ili su u centru EU, ali sasvim sigurno bliže nego Grčka. A ipak se u slijedećem 'pabirku' postavlja pitanje hoće li 'jezgra' ostati u sadašnjem sastavu budući da Grčkoj prijeti ispadanje iz eurozone, tj, bit će izbačena iz TOP-kluba makar je u 'euro jezgri' ali na geografskoj i ekonomskoj periferiji.
I sad kad smo puk malo zaplašili pod nos ćemo mu opet gurnuti fondove (ah ti fondovi spasa!) koje ćemo dobiti nakon ulaska u Uniju (mrkva). A onda odmah poslije toga prijetnja (batina) kojom se Hrvatsku tjera u Shengen i euro zonu „jer kao nova članica nema mogućnost ostajanja izvan tih blokova“. Toliko o hrvatskoj suverenosti, hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskom novčaniku u hrvatskom džepu.
I na kraju, vrli puče nema brige: jer Europa će „ metodom mrkve i batine, Zagreb prisiliti da se što prije prilagodi pravilima igre u EU klubu“. Kako bi narod rekao: „Ako neće milom onda će silom!“
I što je 'pjesnik' tim člankom htio reći? Trebamo li ili ne u EU?
„Revolucija se vratila u Kairo“
Pabirci
Egipatska policija sukobila se drugi dan zaredom s tisućama prosvjednika (…) (i) koristila suzavac i gumene metke protiv 5000 prosvjednika, nakon što je (…) na trgu Tahrir i u drugim egipatskim gradovima ubijenom dvoje ljudi, a više stotina ranjeno.
„Sloboda, sloboda“, izvikivali su jučer prosvjednici (…) nezadovoljni sporošću društvenih reformi koja provodi privremena vojna vlast.
Komentar
A nas i svijet su uvjeravali da će svrgavanjem diktatora Mubaraka Egipat krenuti putem pravde i demokracije. A možebitno da se nekima izvan Egipta put kojim on trenutačno ide prema demo(n)kraciji i ne sviđa pa su poduzeli 'korektivne radnje' prokušanom metodom prosvjeda.
Tako je to kad se ne ide u škole pa se ne uči ona latinska: „Bojim se Danajaca (Amerikanaca) i kad darove nose.“
„Mariano Rajoy dobio izbore i bit će novi španjolski premijer“
Pabirci
Španjolska ostaje politički rascijepljena nadvoje, između nacionalista (koji su sada nakon poraza 2008. ponovo osvojili vlast) koji se pozivaju na katolički tradicionalizam i socijalista koji se kunu u progres, ali nema ni sjene onako zagriženih sukoba, koji su izazvali Francov udar.
Komentar
Dokaz da je Krešimir Mišak u pravu kad tvrdi da akteri NSP dozvoljavaju u pojedinim državama samo dvije stranke koje se bore za vlast jer je njima lakše upravljati nego da ih ima deset. Pa su malo na vlasti jedni, pa onda malo drugi. Puk misli da o nečemu odlučuje, da živi u demokraciji a sve se svodi na 'sjaši Murta da uzjaše Kurta'. Usput svaka sličnost s političkim igrokazom u našoj domovini je 'slučajna', zar ne?
Ili kako bi rekli stari Latini: „Divide et impera. - Podijeli i vladaj“!
„Ruski moćni oligarsi i političari u vlasništvu su 40 posto Crne Gore“
Pabirci
Tako tvrde neovisne moskovske novine 'Novaja gazeta' koje su provele s Međunarodnim centrom za istraživanje međunarodnog kriminala u korupcije istraživanje u Crnoj Gori o tamošnjoj imovini ruskih građana, poglavito političkih birokrata iz vladajuće kremaljske elite, koji oni uglavnom ne navode u svojim imovinskim karticama.
Komentar
Gospodo euroskeptici, na ovom primjeru se možete uvjeriti da nije samo EU organizacija koja kupuje države. Postoje i druge. A sve po onoj narodnoj „Nije vrat nego šija“.
„EU birokrati: Ne, voda ne sprječava dehidraciju“
Pabirci
Ne, ne smijete napisati na boce vode da sprječava dehidraciju, presudila je Europska komisija nakon tri godine istraživanja…Kazna (za nepridržavanje te odluke) je inače dvije godine zatvora. „Ovako nešto nismo čuli od zakona o kvrgavim krastavcima“ koji je odbačen 2008. godine nakon što je postao međunarodni predmet sprdnje.
Komentar
A mi mislimo da samo naši Hr-birokrati mogu donositi glupe zakone. Ma ni govora. Ugledali su se oni već odavno na EU-birokrate po onoj narodnoj: „Vidjela žaba gdje potkuju konja pa podigla nogu“.
Santiago Bernabeu
Pabirci
Bio je španjolski nogometaš, trener, nacionalfašistički pobunjenik, pa jedan od najuspješnijih nogometnih menadžera 20. stoljeća. 1947. godine u Madridu je sagradio stadion, tada najveći na svijetu koji 1954. dobio naziv „Santiago Bernabeu“, nedaleko od njega postoji istoimena postaja metroa, a i trofej istoimenog ljetnog nogometnog četveroboja nosi naziv 'Trofeo S.B.' Nakon angažiranja na strani falangističkog državnog udara i sudjelovanja u Francovoj pobjedi, Barnabeu je našao Real gotovo mrtav pa ga je 'digao iz mrtvih' i od 1943. sve do smrti 1978. bio njegov predsjednik.
Komentar
Priznajem za ovo nisam znao. Nisam neki nogometni fanatik.
Ali crtica Inoslava Beškera me osupnula. Ako je to točno onda zaista ne vidim nikakvog razloga zbog čega se neki naš stadion ne bi mogao nazvati na primjer Stadion „Rafael Boban“ ili po nekom sličnom 'zaslužnom' Hrvatu. Kakav bi to dar-mar izazvalo na nogometnom EU nebu. No što se može „Quod licet Iovi, non licet bovi“ ili po naški „Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu“.
A to što mi dozvoljavamo da nas u EU smatraju 'volovima' e to je naš problem.
srijeda, 16.11.2011.
Od Kirina do Habuša
Pogodite tko je Kirin, a tko Habuš?
Ne bih se dohvatio ove teme da moto mog bloga nisu „opće teme protiv ljudske gluposti“.
U dilemi sam što je važnije za hrvatski puk (barem prema reakciji elektronskih medija): uspješno plasiranje hrvatske nogometne reprezentacije na EP ili pak što je novopečeni gradonačelnik grada Varaždina počinio 'neoprostiv' krimen, lupivši službenim automobilom po drugom s nešto preko 1,5% alkohola u krvi.
Jer, koliko ste mogli primijetiti, naravno ako pratite tiskovne i elektronske medije a posebno izjave naše sadašnje (a po njezinom i buduće) Predsjednice Vlade, ta dva događaja su trenutačno najvažnije što se u ovoj našoj napaćenoj domovini događa.
Ovo važno, ma dajte?
Bulumenta HDZ-ovih dužnika na 'privremenom radu' u Remetincu zajedno sa svojim dojučerašnjim šefom, kriza EU (u koju naši 'neokaljani' političari i dalje žele 'snagom svom'), 'visoke moralne kvalitete' Predsjednice Vlade zbog koje se jedan mladi čovjek, bit ću ciničan, bez padobrana bacio s nebodera, izjava Keruma (novopečenog partnera 'male od kužine') kako „Rad oslobađa“ i njegovo priznanje da nema pojma koje je stranke to bila sentencija (nacionalsocijalističke, p.p) pa ipak zbog toga neće biti skinut s HDZ-eove liste, sve jače crvenjenje Šeksovog nosa (što pokazuje da sve češće traži utjehu u čaši svjestan da mu idu zadnji dani), podilaženje Crkvi poklanjanjem imovine njoj 'oduzete' (od komunista) koju je ona 'oduzela' (od kmetova i naroda), dok ona pedofile iz svojih redova ne kažnjava ekskomuniciranjem već ih premješta na 'nova lovišta', prognoze da će nam slijedeće godine biti gore nego ove, da će državi pasti kreditni rejting odmah nakon izbora (bez obzira tko dobije ulogu kapetana broda koji samo što se nije pretvorio u podmornicu), sve to je u drugom planu.
Najvažnije uz kvalifikacije Bilić-boysa na EP, je uskrsnuće Habuš-boysa.
Koja je njegova glavna krivica?
Glavni je krimen spomenutog momka prema izjavama glavonja u stranici na zalazu (iskreno se nadam) što je previše popio i ububao službeni auto. To što vječito alkoholizirani Šeks kroji Ustav, Zakone, raspoređuje suce, lažno svjedoči u sudskom procesu ratnom zločincu i nije neka velika stvar. Glavno da nije ulupio auto i to još službeni. Njemu je to,međutim, prosto nemoguće. Naime on teško da bi s tolikom količinom alkohola u krvi uopće mogao naći svoj auto, pa ga zbog toga uvijek prati, vodi i vozi službeni vozač. No unatoč svemu tome on, Šeks, nije toliko glup kao što se pokazao novopečeni gradonačelnik grada Varaždina, Habuš-boys.
Jer, s mog stajališta, glavni krimen spomenutog člana HNS-a, gospodina Gorana Habuša, nije u tome što je pripit sjeo za volan automobila (svi smo mi, pogotovo 'mužjaci' učinili to najmanje jednom u životu), već u činjenici da se ponio – glupo. A, dozvolite, gradonačelnik grada poput Varaždina ne smije biti glup. Čak, da budem sarkastičan, može biti kriminalac, ali nikako ne može biti glup. A g. Habuš je pokazao da je jednostavno - glup.
Da je bio mudar i pametan u ova predizborna vremena bježao bi od 'čašice' kao 'vrag od tamjana'. Morao li je baš slaviti tog sveca (ni sveci nisu uvijek dobrohotni 
, zar ne?) mogao je nekom platiti da ga odveze kući. I na kraju kad mu se incident ipak dogodio trebao je odmah, tamo na mjestu udesa, i prije nego što je puhao u alkotester dati ostavku. No dobro, mogao je i kad se otrijeznio 
!
Zašto?
Ima nekoliko odgovora na to pitanje.
Njegova izjava nakon što su ga ulovili u prekršaju da on neće podnijeti ostavku jer ga je izabrala velika većina građana Varaždina bio bi prvi odgovor. Naime, to je notorna laž, ali obzirom na njegov kvocijent inteligencije, prije bih rekao - glupost.
Prema službenim podacima izbornog povjerenstva na izbore je izašlo 35,34% od ukupnog broja glasača, a za g. Habuša je glasovalo 70,05% što znači da je dotični, koji se hvali da je pobijedio velikom većinom, dobio realno 24,76%. Je li to velika većina glasača. Za mene – nije. Znam kandidate koji su dobivali i 102% ukupnog broja glasača 
. Istine radi tako svoje 'velike' uspjehe na izborima ne doživljava i objavljuje samo g. Habuš, nego svi naši političari.
Drugo je izjava kako u Varaždinu ima 'puno problema' koje treba riješiti pa, eto, ne bi bilo oportuno da se sada raspisuju ponovo izbori. Daj, naj!
On kao gradonačelnik grada malo toga može postići ako se ne 'prišmajhla' centralnoj vlasti. To je shvatio i njegov prethodnik, g. Čehok, pa se povezao s kriminalnom vrhuškom ne shvaćajući da će ga ista, kao 'sitniš', nakon što obavi za njih svoj posao otpisati ili pak da će 'virus' pohlepe zahvatiti i njega. Prema tome takva izjava pokazuje ili njegovo neznanje ili – glupost. Glasam za ovo drugo.
Treće je šteta koju je nanio sebi, gradu Varaždinu (opasnost da se grad počinje shvaćati kao prototip grada s problematičnim gradonačelnicima koje je do sada neprikosnoveno držao Split), stranci HNS i njezinom šefu (koji i onako ima krimen saobraćajne nesreće s daleko težim posljedcima nego što je udubljen auto), „Kukuriku“ koaliciji čiji predsjednik stranke sad mora vaditi vruće kestenje (u čemu baš nije spretan, pa i on u izjavama upotrebljava krive riječi) i koji me pomalo asocira na Krista razapetog na koalicijski četverokraki križ, da je time doveo u situaciju glasače te koalicije da se crvene pred daleko većim kriminalcima i štetočinama i konačno, ali ne i najmanje važno, dao 'štofa' 'maloj od kužine' za napad 's boka' što je ona doživjela kao 'manu' samog Boga.
Zbog toga, a ne udubljenog auta i promila alkohola u krvi dotični je g. Habuš, trebao podnijeti ostavku. Za sam saobraćajni prekršaj bit će kažnjen, to je nesumnjivo, i to mu sljeduje po 'pravdi Boga i Zakona'. No s moralnog stajališta on se treba povući. Jer ponavljam, gradonačelnik može biti sve samo ne može i ne smije biti - glup.
I što reći na kraju?
Samo to, da on nažalost nije izuzetak na političkom sazviježđu Lijepe naše. Kao potvrda da je tome tako može nam kao primjer poslužiti još jedan glupan – nekadašnji ministar Ivica Kirin koji je i danas (nakon pada s političkog Olimpa pod pritiskom birokrata iz EU i haškog tužiteljstva) gradonačelnik Virovitice, dokazujući valjda time da su glupani kao gradonačelnici kod našeg puka vrlo popularni.
ponedjeljak, 14.11.2011.
'Pet minuta do dvanaest'!
Još samo nekoliko minuta i veliki sat na starom zvoniku oglasit će se otkucavajući ponoć između 14. i 15. studenog A.D. 2011. Iznad kupole zvonika nadvio se gotovo puni mjesec, stvarajući sablasnu sliku noćnog doba kad iz svojih grobova ustaju vampiri i kreću na svoj krvavi pohod, kako bi sisanjem krvi svojih žrtava obnovili snagu i dobili energiju da prežive do ponovnog punog mjeseca.
Grad polako tone u san. Čuje se gdje koji automobil, zujanje tramvaja i sirena ambulantnih kola hitne pomoći. Gotovo svi prozori kuća su u mraku. Radni ljudi (djelatnici kako se to kaže) otišli su na zasluženi počinak. Osvijetljeni su samo lokali u kojima se skuplja 'hrvatska vampirska mladež' koja izlazi u ponoć, a vraća se s prvim pijetlovima. Na pokojem prozoru titra plavičasti odsjaj TV ekrana koji daje naslutiti da se u toj kući nalazi neki postariji stanar kojemu san ne dolazi na oči. A možebitno i je zaspao kod otvorenog TV prijamnika. Ili pak su to 'politički mazohisti' koji očekuju da vide koja će stranka, od njih gotovo dvjesto, posljednja predati svoje izborne liste, svoje vjerodajnice, svoje listiće 'političke tombole' kojima se žele domoći udobne fotelje u hrvatskom parlamentu.
Slučajni prolaznik šetajući prije nepuna pola sata Trgom žrtava fašizma ispred zgrade broj 4 mogao je vidjeti grupu ozbiljnih građana kako žurno napuštaju zgradu i upućuju se u nepoznatom pravcu. Nije pokazivao posebnu pozornost na njih.
Pogrešno!
Mogao je uživo doživjeti izlazak najveće grupe 'političkih vampira' koji su se sa svojim izbornim listama uputili prema zgradi u kojoj zasjeda trenutačno nam najvažniji 'organ' državne uprave: Državno Izborno Povjerenstvo. Da je posvetio malo više pozornosti toj grupi, vjerojatno bi primijetio da mnogi na reveru imaju zataknutu značku s tri slova „HDZ“.
Zanimljivo je to, kako spomenuta družina kasnoizlazeće gospode svakih četiri godine, kao sat točni, izlaze u kasne sate iz spomenute zgrade i nose svoje 'izborne liste' prema DIP-u. Nikada se još nije desilo da to nisu učinili u to gluho doba noći, pet minuta prije ponoći i prije zadnjeg otkucaja sata koji, prema poznatoj priči o Pepeljugi, zlatnu kočiju pretvara u bundevu, konje bijelce u miševe a u svilu i kadifu obučenu Princezu/Pepeljugu natrag u ono što ona jeste – u dronjke obučenu siroticu.
Zašto se to ponavlja pri kraju svakog četverogodišnjeg 'cirkusa' koji se zove 'sastavljanje izbornih lista'?
Evo nekih mogućih razloga:
Budući da je za 'uvaljivanje' u saborske fotelje vrlo važno na kojem se mjestu izborne liste pojedini član nalazi, vjerojatno do zadnjeg trenutka traje borba oko toga jesam li ja broj pet a on broj šest ili obratno. Ako se tome dodaju i pretendenti za vlast iz stranaka za 'popunu' ili 'potkusurivanje' i dileme tko će od 'glavonja stranke' biti nositelj za pojedinu izbornu jedinicu e da bi sigurno ušao u Sabor, vrlo je lako pretpostaviti kako se teško sastavljaju liste.
Možda je razlog njihovom 'pet minuta do dvanaest' predavanju liste u činjenici da se u to vrijeme na poprištu događanja uvijek nađe najveća bulumenta izvjestitelja o tom 'važnom' događaju, te uzimajući u obzir da su oni zadnji/posljednji/začeljni, doprinosi dramatičnosti tog trenutka a time i do velike zainteresiranosti podaničkih djelatnika mas medija. Jer kao cijelo pučanstvo sa strepnjom očekuje hoće li naša najdržavotvornija stranka na vrijeme predati liste.
Na tragu gornjeg, mogao bi biti uzrok i u narcisoidnosti pripadnika, naročito glavne pripadnice, te stranke, pa im dolazak u ta 'vampirska' vremena služi da pokažu članovima DIP tko je tu glavni i najvažniji.
Međutim, moje osobno mišljenje je da dotična stranka jednostavno nije ništa u stanju napraviti normalno, smireno i na vrijeme. Dapače, kako vode ovu državu, evidentno je da vrlo četo stižu i pet minuta poslije pola noći.
* * *
Tako sam pisao danas popodne spremajući se post objaviti neposredno prije pola noći.
A onda vijest koja ovaj moj post svrstava u kategoriju 'vračanja babe vračare'. Na RTL-u objavljuju da je, na opće iznenađenje, stranka o kojoj zbori ovaj post napustila svoju višegodišnju praksu i svoje izborne liste predala u DIP nešto iza osamnaest sati. Kao sve kako tako 'normalne' stranke!
Znači li to da je i ta stranka odlučila krenuti 'novim' putem? Izgleda da jeste, barem što se tiče predaje izbornih lista. A ako i nakon izbora okrene smjer svog puta iz 'vampirskog' u 'normalni', za Hrvatsku i sve nas bila bi to jako dobro. Možda je to ono svjetlo na kraju tunela?
nedjelja, 13.11.2011.
Autohtoni proizvod 'made in Croatia'
Konačno dočekasmo i taj dan da se pojavi autohtoni proizvod 'made in Croatia' kojim ćemo, mi Hrvati, 'zaluditi' svijet.
„VELIKI USPJEH HRVATSKE KARTAŠKE IGRE“
„Za našu se igru trgaju distributeri iz cijelog svijeta, čak i Hong Konga, a zarađujemo milijune!“
koče se veliki naslovi na dvije stranice u današnjem 'J.L'.
Pa kakav je to proizvod, kojeg su 'proizvela' trojica genijalaca iz zagrebačke tvrtke 'Amalgam', a koji je 'zaludio' svijet. Ne, nemojte pomisliti da je to možebitno antigravitacijski stroj, uređaj za teleportaciju, bacač antimaterije, energetski neprobojni štit ili izvor neograničene količine energije koji ne zagađuje okoliš, sve izumi kojima bi vlasnik mogao osvojiti svijet ili ga pokoriti svojoj volji. Ne, ne radi se o tako epohalnim izumima.
Riječ je o nešto skromnijem 'izumu' iz asortimana tzv 'društvenih igara' koji su u ovo vrijeme sveopćeg zatupljivanja širokih narodnih masa izmišljeni da bi se puk imao čime zabavljati i da se ne 'zamara' takvim prozaičnim igricama kao što je 'kad ću se zaposliti' (premda ista tiskovina u jednom drugom članku u istom broju tvrdi da Hrvati sa 7,1% od onih koji su nezaposleni uopće ne traže niti žele posao, drže 'dobro' četvrto mjesto iza Italije 11,6%, Bugarske 9% i Latvije s 8,5%).
Evo što o nastanku i pravilima te društvene igre piše spomenuti list:
„Ljeto je Gospodnje 1603. Uskočki vojvoda Radovanje(1) je ubijen (…) i uskoci više nemaju vođe. U Nehaj (2), neosvojivu uskočku (3) tvrđavu, hitno su pozvani svi kapetani (4) kako bi na saboru odabrali novog Vojvodu.
(…)
Kapetani se nikako ne mogu dogovoriti tko će biti prvi među jednakima. Iako moćni, još uvijek se nisu dovoljno iskazali pred svojim suborcima (5) pa je odabir novog Vojvode praktički nemoguć.
(…)
Gromoglasnu svađu i prepirku koja je prijetila prijeći u oružani sukob, točno u ponoć, hicem iz kubure prekinuo je stari morski vuk Stipe (6).
Kapetani su utihnuli.
- Niste se uspjeli dogovoriti do ponoći. Stoga prema drevnim (6) zakonima, novi Vojvoda postat će onaj koji prvi u slijedećih godinu dana skupi dovoljno plijena da može napuniti 25 uskočkih brodica. Ili zlatom, ili hranom, ili oružjem. Kada ga skupi sav plijen mora dovući u Nehaj. Tek tada će postati Vojvoda – pouči ih Stipe.
Kako je rekao tako je i bilo.
Doba bespoštedne borbe (7) za vlast je počelo.
Počeo je svijet u kojima dominiraju pljačke, prevare i urote (8), svijet u kojem vladaju uskoci.
(…)
Do pobjede se stiže prevarom, cinkaranjem, zavjerama, krađom. Recimo, kad se jedan kapetan približava cilju i kad kreće prema Nehaju, drugi kapetan dojavi vlastima da su se izvršile pljačke i Mleci (9) im uzimaju cijeli plijen. On je tako spriječen i mora krenuti iz početka.“
* * *
Da bi nekome na um pala 'genijalna' ideju za ovu igru u Lijepoj našoj, po mom skromnom mišljenju, uopće ne treba biti – genijalac.
Dovoljno je čitati dnevnu tiskovinu i pratiti što nam donose elektronski mediji. A onaj koji pri tome još malo zaviri i u povijesne čitanke, morao bi biti zaista totalni debil da mu, ako se bavi takvom djelatnošću kao što je izmišljanje 'društvenih igara', na um ne padne igra upravo s takvim pravilima.
Svaka sličnost s modernim 'saborskim kapetanima' i načinom kako oni 'dokazuju svoje sposobnosti', po mojem mišljenju, nije slučajna već notorna činjenica (vidi 'Tumačenje simbola' na dnu posta).
P.S.
I da ne bi bilo zabune.
Ova igra nije samo za starije ljude. Autori na pitanje je li ta igra namijenjena samo odraslim igračima, odgovaraju: „A ne. Igra sa špilom od 52 karte namijenjena je populaciji starijoj od šest godina. Ma čim djeca nauče zbrajati mogu igrati 'Uskoke' (tako je igra nazvana, p.p.). (…) Čim znaju zbrajati do 25, mogu igrati igre koja nas polako uvlači u svijet uskočkih intriga.“
Zašto mladom naraštaju ne omogućiti školovanje za postizavanje 'uspjeha' već od najranije dobi?
______________________
Tumač simbola:
(1) Sanader
(2) Sabor
(3) HDZ-eovu
(4) stranačke vođe
(5) hrvatski puk
(6) lupeškim
(7) Ivo Josipović
(8) izbori
(9) Bruxelles
ponedjeljak, 07.11.2011.
Došla cica na kolica
Prije točno dvije godine, nakon pročitanog članka sportskog komentatora „Jutarnjeg lista“, Tomislava Židaka, otposlah mu niže citirano pismo (na koje nikada nisam dobio odgovor):
Poštovani gospodine Židak!
Spadate u one autore/kolumniste/komentatore zbog kojih kupujem i čitam „Jutarnji list“. Da nema Vas i njih sigurno ga ne bi kupovao.
Jednako se tako manje-više slažem s Vašim stavovima koje imate glede „najvažnije sporedne stvari na svijetu“. Određenu rezervu imam prema Vašem stavu o Zdravku Mamiću, no to ne znači da ja trebam biti u pravu obzirom da ste bolji poznavatelj situacije u našem nogometu, a posebice kad je riječ o „Dinamu“.
Ipak mislim da ste u posljednjem subotnjem broju „J.L.“ od 7.11. 2009. svojim člankom „Sammirov je prosjački nogomet preskup“ zašli u vode omalovažavanja, što Vama koliko Vas do sada pratim, nije običaj. Evo dijela članka koji me kao stanovnika Čakovcu u stanovitoj mjeri uvrijedio:
'Složit ću se s njegovim advokatima da ga ne može motivirati prazan stadion protiv „Ajaxa“, da se ne može usredotočiti samo na dvije utakmice u sezoni, da mu se ne igra na „livadama“ u Čakovcu, Karlovcu i ostalim nogometnim „vukojebinama"'.
U citiranoj rečenici iznijeli niz stavova o kojima se ni u kojem slučaju ne mogu složiti.
Slažem se s Vašom tvrdnjom 'da ga ne može motivirati prazan stadion protiv „Ajaxa“', no isto tako smatram da jedan dobro (da ne kažem i predobro) plaćeni profesionalac treba svoj posao raditi i odraditi maksimalnim zalaganjem, motivacijom i odgovornošću bez obzira igra li pred praznim, polupraznim (najčešće, a čemu su velikim dijelu krivi upravo takvi kakav je on) ili punim stadionom.
Zamislite da recimo profesionalni vatrogasac ili liječnik nisu 'motivirani' za svoj posao jer eto moraju gasiti neki mali požarčić ili pak operirati tamo neko slijepo crijevo ili krajnike! No dobro, to nije u krajnjem slučaju moja briga. To je briga Onog koji tog teško motivirajućeg igrača plaća silnim milijunima, bez obzira što i On gro tih milijuna dobiva od onih koji savjesno rade i one poslove za koje baš i nisu svakodnevno 'motivirani'.
Dalje nastavljate da se 'ne može usredotočiti samo na dvije utakmice u sezoni'. No krasno! Ne samo da nije 'motiviran' nego se 'ne može usredotočiti' na samo dvije važne utakmice u sezoni. Pa zar je netko drugi kriv osim njega i njemu sličnih u ekipi da igraju samo dvije važne utakmice u sezoni. Kada bi bili malo više 'motivirani' i 'usredotočeni' i na druge utakmice a ne samo na važne možda bi im ušlo u naviku pobjeđivati i na tim utakmicama.
I na kraju ono zbog čega Vam ovo uopće pišem. U istoj rečenici nastavljate 'da mu se ne igra na „livadama“ u Čakovcu, Karlovcu'. Na stranu što profesionalac treba svoj posao odraditi na najbolji mogući način, kako najbolje zna i umije bez obzira u kojim uvjetima taj posao radi, ja Vas pitam jeste li ikada bili na 'livadi' u Čakovcu. 'Livada' u Čakovcu ima natkrivene tribine, travnati teren, atletsku stazu i rasvjetu što sve skupa zajedno, premda u manje glamuroznom obliku, izgleda mnogo ljepše i skladnije od maksimirskog stadiona u koji je ulupano toliko novca da bi se za njega moglo izgraditi desetke 'livada' kakvih ima Čakovec (za Karlovac ne znam, nisam bio tamo).
U nastavku pak stoji i 'ostalim nogometnim vukojebinama'. Dobro, priznajem, NK „Međimurje“ nema toliko novaca da može plaćati igrače koji nisu 'motivirani' igrati na 'livadama'. Gradonačelnik Čakovca nije tako izdašne ruke kao gradonačelnik Zagreba, gradske i županijske tvrtke nisu tako bogate da bi mogle odvajati silan novac za napuhane nogometne zvijezde, a i stanovnici ove najmanje županije nisu baš „ludi za nogometom“ pa da tim bjelosvjetskim leziljebovićima daju više nego što zaslužuju. Naučili su oni plaćati prema rezultatima rada, da upotrijebim taj izraz iz „mračnih vremena“.
U krajnjem slučaju baš me briga što jedan Sammir ne može biti inspiriran igrati protiv igrača koji dobivaju manje nego što vrijede njegov dres i kopačke. Ali ne dozvoljavam da grad Čakovec svrstavate u 'vukojebine' pa makar uz taj pogrdni izraz dodali pridjev nogometni, da se Vlasi ne dosjete. Taj grad koji je po Vašem 'nogometna vukojebina' po drugi puta je uzastopno dobio nagradu „Zeleni cvijet“ kao najuređeniji grad za gradove do 40.000 stanovnika.
Zato, uz dužno poštovanje prema Vama kao novinaru i nogometnom znalcu, molim Vas da ubuduće vodite računa o tome kako i kada dodjeljujete citirane epitete.
S poštovanjem
* * *
A danas čitam u istom listu:
„Kruno Jurčić suspendirao Sammira!“
s podnaslovom
„Dosta je bilo. Trener je Brazilca izbacio iz momčadi do daljnjega“
i dalje:
„Da se reagiralo čim se saznalo da Sammir češće gleda u dno čaše nego što probija suparničke obrane, šteta bi bila manja. Ovako, potencijalni reprezentativac, na čijem se transferu ove zime očekivala prava mala berba, postao je „bofl“ roba i potencijalni član udruge alkoholičara Hrvatske.“
Članak doduše nije potpisao isti autor, ali se on možebitno javi u subotnjem „Magazinu“ J.L. Baš me zanima u koju će ga 'vukojebinu' sad poslati da ispašta svoje grijehe.
A najviše me zanima 'kaj buju na to rekli Gazda?' Hoće li se Z. Mamić složiti s tom odlukom ili će, da spasi 'zlatnu koku' vratiti 'ispičuturu' a najuriti 'drskog trenera'.
srijeda, 02.11.2011.
Ide vrijeme, kuca sat…
Prvi dan studenog mjeseca (posljednjih godina i ne opravdava svoje ime), praznik/blagdan/dan sjećanja/Svi sveti, iza nas…
Ušli smo u prvi od, meni, tri najgora mjeseca u godini.
Naši sjeverni krajevi su zaista zakinuti što se vremena tiče tijekom ta tri mjeseca. Ako je ciklona pada kiša, hladno je. Pa kad još dođe snijeg i poledica. Ako je anticiklona nebo skrivaju niski oblaci i magle. Sunca ni 'od korova', a i dani su kratki. Djeluje to na čovjeka, naročito ako je sklon depresiji, ako je meteopata. A nekako mi se čini da sam sve više podložan utjecaju vremena. Sve ga jače osjećam u tijelu i duši. Ide vrijeme, kuca sat…
No nisu oni meni mrski samo zbog toga. Ne volim ih ni zbog praznika, blagdana i inih 'spomen dana' kojima oni obiluju pogotovo otkako sam u mirovini pa mi je svejedno jeli dan 'radni' ili 'neradni'. 'Noć vještica', Svi sveti, Božić, Štefanje, Nova godina, Tri kralja, pa onda odmah iza njih Valentinovo i Uskrs.
Kupujem, kupuješ, kupuje, kupujemo, kupujete, kupuju…Sve ostalo je sporedno. Barem tako meni izgleda.
Svi sveti. Dan kada se 'prisjećamo' svojih 'najmilijih' i 'najdražih', na njihova posljednja počivališta 'polažemo cvijeće' i 'palimo svijeće'. Od onim malih skromnih što si može priuštiti osiromašeni puk do onih velebnih koje polažu oni koji su se radom tog puka obogatili.
A meni je sve to tako isprazno. I taj dan, dan sjećanja, pretvorili smo u dane šopinga i prenemaganja. Jer 'kaj bu svet rekel ak se ne dene cveće'. A onda odmah nastavak; 'sigurno bu ga nešči fkral i ponovo prodal'.
Siva ekonomija, pada mi na um. Ali šutim. Kažem li bilo što samo ću izazvati svađu.
'Odradili' smo to na varaždinskom, a potom na čakovečkom groblju. Pomeli kamene ploče grobova, maknuli staro i postavili novo. Zapalili svijeće, staro odnesoh na smeće. Sve danas i onako završava na smeću. Stali na trenutak, supruga se prekrižila, ja pogledah na uklesana imena a u glavi mi u tom trenutku redovito odjekuje glas majke:
„Ne dolazite mi na grob kad me niste posjećivali dok sam bila živa!“
Tako je govorila, vjerojatno i mislila. Iako nisam siguran. A nama se činilo da smo dolazili često. Rekao bih i prečesto.
Grubo za nas, ali za nju istinito.
Možda je ljepše sjećanje kakvo imam na moju tetu, majku mog bratića, kad kuham jutarnju kavu.
Jednom sam ga upitao:
- Koliko se puta ti godišnje sjetiš svoje majke?
- Pa tako, ponekad. A zašto pitaš?
- Vidiš ja se je sjetim svaki put kad kuham jutarnju kavu na način kako je to ona radila.
Nekako vjerujem da je to ljepši način sjećanja na nekog nego kad na hladnu kamenu ploču groba stavljam cvijeće koje će biti ili ukradeno ili će ubrzo uvenuti.
No što se može, jer 'kaj buju ljudi rekli?'
