Mjesec studeni polako istječe kao što su istekli životi onih kojih se sjećamo tih studenih dana.
U te dane, koji su postali dani 'sjećanja na najmilije', obišao sam sa suprugom, kao što to radim godinama, groblje u mom gradu Č. gdje je sahranjena moja majka, očuh i njegova obitelj i u susjednom preko Drave, V. gdje su sahranjeni njezini roditelji. Na prvom uz spomenik palim borcima iz NOB-a zapalim svijeću mom ocu za kojeg ne znam točno ni gdje, ni kada, ni kako je umro/poginuo. Jedino što me veže s njim dvije su fotografije, Spomenica i prezime. I gorka spoznaja da je umro uzalud.
Na drugom, uz novopostavljen spomenik novim žrtvama, novog rata upalim svijeću za one koji su poginuli ili nestali u ovom ratu, ratu iz 1991. godine. Pomislim pri tom: je li to posljednji takav spomenik podignut u ovoj zemlji? Odgovor je: nisam siguran. U mislima vidim one koji po našim gradovima i mjestima rade jednako, kojima su možda također ostale samo pokoja slika, Spomenica i prezime. I kojima će se, ako već i nije, nakon mnoga desetljeća pridodati gorka spoznaja da su njihovi dragi poginuli ili nestali uzalud.
Hodam i gledam 'dekoraciju' grobova od onih gdje se grob, prekriven aranžmanima i svijećama, ni ne vidi, do onih na kojima se nađe tek cvijet i svijeća. Ovi potonji u meni pobuđuju daleko dublji pijetet i osjećaj povezanosti s onima koji tu leže nego oni prvi. Ne volim, dapače odbojno mi je, kad se 'za sjećanje na najmilije' pale brda svijeća jer to asocira na požar, vatru, plamen, baklje. Kako kaže jedan cijenjeni kolumnist to su pak simboli koji izazivaju sasvim neke druge osjećaje.
„Uostalom i Diogen je Čovjeka tražio svijećom, a ne bakljom“, kaže on.
* * *
Opustjela groblja. Osamljeni su grobovi na kojima vene, od mraza spaljeno cvijeće, na kojima tužno stoje poput napola srušenih tornjeva ostaci svijeća, po kojima hladan vjetar prevrće nagorjele lampione. Uskoro će kiša i snijeg isprati tekstove na vrpcama vijenaca. Sve to napušteno i zaboravljeno, sada samo kao otpad, čeka da bude pokupljeno i bačeno u košare za 'prirodni'' i za 'plastični otpad'. Ekološki.
Umjesto 'svijeća za najmilije, poginule i nestale' na hrvatskoj dalekovidnici sada 'plamte neki drugi plamenovi' – plamenovi drugačijeg rata – rata za saborska mjesta. Umjesto prigodnih govora nad grobovima, počinje prepucavanje tko će platiti troškove dolaska preko 50.000 hodočasnika u Vukovar. „To je u svrhu predizborne promidžbe“, grmi predstavnik jedne od mnogih Udruga. I mrtve žele upregnuti u 'borbu' za vlast.
Mi ostali okrenut ćemo se novim svjetlima, novogodišnjim, kupovat ćemo drugačije svijeće kojima ćemo osvijetlili jelke i koje će nas ispuniti nekim drugim, radosnijim osjećajima iako se radi o istim predmetima. Vratit ćemo se u realni svijet konzumerizma, politike, svakodnevnih briga.
A grobovi i najmiliji u njima čekat će studeni slijedeće godine.
No to je život, kažu.
Post je objavljen 23.11.2011. u 20:28 sati.