Marketing
Ide vrijeme, kuca sat…
Prvi dan studenog mjeseca (posljednjih godina i ne opravdava svoje ime), praznik/blagdan/dan sjećanja/Svi sveti, iza nas…
Ušli smo u prvi od, meni, tri najgora mjeseca u godini.
Naši sjeverni krajevi su zaista zakinuti što se vremena tiče tijekom ta tri mjeseca. Ako je ciklona pada kiša, hladno je. Pa kad još dođe snijeg i poledica. Ako je anticiklona nebo skrivaju niski oblaci i magle. Sunca ni 'od korova', a i dani su kratki. Djeluje to na čovjeka, naročito ako je sklon depresiji, ako je meteopata. A nekako mi se čini da sam sve više podložan utjecaju vremena. Sve ga jače osjećam u tijelu i duši. Ide vrijeme, kuca sat…
No nisu oni meni mrski samo zbog toga. Ne volim ih ni zbog praznika, blagdana i inih 'spomen dana' kojima oni obiluju pogotovo otkako sam u mirovini pa mi je svejedno jeli dan 'radni' ili 'neradni'. 'Noć vještica', Svi sveti, Božić, Štefanje, Nova godina, Tri kralja, pa onda odmah iza njih Valentinovo i Uskrs.
Kupujem, kupuješ, kupuje, kupujemo, kupujete, kupuju…Sve ostalo je sporedno. Barem tako meni izgleda.
Svi sveti. Dan kada se 'prisjećamo' svojih 'najmilijih' i 'najdražih', na njihova posljednja počivališta 'polažemo cvijeće' i 'palimo svijeće'. Od onim malih skromnih što si može priuštiti osiromašeni puk do onih velebnih koje polažu oni koji su se radom tog puka obogatili.
A meni je sve to tako isprazno. I taj dan, dan sjećanja, pretvorili smo u dane šopinga i prenemaganja. Jer 'kaj bu svet rekel ak se ne dene cveće'. A onda odmah nastavak; 'sigurno bu ga nešči fkral i ponovo prodal'.
Siva ekonomija, pada mi na um. Ali šutim. Kažem li bilo što samo ću izazvati svađu.
'Odradili' smo to na varaždinskom, a potom na čakovečkom groblju. Pomeli kamene ploče grobova, maknuli staro i postavili novo. Zapalili svijeće, staro odnesoh na smeće. Sve danas i onako završava na smeću. Stali na trenutak, supruga se prekrižila, ja pogledah na uklesana imena a u glavi mi u tom trenutku redovito odjekuje glas majke:
„Ne dolazite mi na grob kad me niste posjećivali dok sam bila živa!“
Tako je govorila, vjerojatno i mislila. Iako nisam siguran. A nama se činilo da smo dolazili često. Rekao bih i prečesto.
Grubo za nas, ali za nju istinito.
Možda je ljepše sjećanje kakvo imam na moju tetu, majku mog bratića, kad kuham jutarnju kavu.
Jednom sam ga upitao:
- Koliko se puta ti godišnje sjetiš svoje majke?
- Pa tako, ponekad. A zašto pitaš?
- Vidiš ja se je sjetim svaki put kad kuham jutarnju kavu na način kako je to ona radila.
Nekako vjerujem da je to ljepši način sjećanja na nekog nego kad na hladnu kamenu ploču groba stavljam cvijeće koje će biti ili ukradeno ili će ubrzo uvenuti.
No što se može, jer 'kaj buju ljudi rekli?'
Post je objavljen 02.11.2011. u 14:22 sati.