Marketing
Zorno predavanje
Ako ste dragi čitatelji ovog tjednog serijala pomislili kako ću odmah nastaviti u jučerašnjem tonu moram vas razočarati. Izbori su za mene gotovi, i o tome jedno vrijeme neću imati što novo reći. A kad prođe tih famoznih '100 dana' nove vlasti bit će vremena za kritike. 'Pohvala neće biti?', možda se netko pita. Ne, nema pohvala, jer ovo je ipak semper contra blog J. zar ne?
* * *
Tragajući za nekom temom koja u ovo postizborno vrijeme nema nikakve veze s današnjicom, u svom Dnevniku kojeg sam vodio niz godina, davne 1957. godine, na današnji dan našao sam zabilješku koju prenosim u cijelosti.
originalna stranica iz Dnevnika
„Danas se skoro drug Veber otrovao (on je bio nastavnik kemije, a bio je 'drug' jer su učenici tako onda oslovljavali nastavnike i unatoč 'drugarstvu' poštivali ih više nego što danas učenici poštuju 'gospon profesora'). Pomoću reakcije solne kiseline i natrijeve lužine, on je trebao dobiti vodu i kuhinjsku sol (slanu vodu). Da bi dokazao da je tako, on je to malo popio. No dodao je previše solne kiseline, pa mu je spalilo grkljan. Morao je u bolnicu.“
Sva sreća što je 'drug Veber' odbio ponudu jednog od nas učenika da on popije tekućinu. Nastavnik je to ipak učinio s izvjesnim oprezom i nije popio svu tekućinu što bi učenik sigurno učinio. Da se pravi važan. Osim toga odmah je odjurio do pipe i počeo piti veliku količinu vode. Kad su ga odveli u bolnicu mi smo bili uvjereni da neće biti ništa strašno.
Drugog dana pišem:
„Drug Veber je u bolnici u Varaždinu. Moraju mu pumpati želudac. Dakle sve nije tako dobro kako smo mislili.“
I na kraju ipak 'happy end'.
Dana 25. prosinca srijeda, na Božić, koji tada nije bio službeni blagdan, sam zapisao:
„Danas je zbilja bilo čudno u školi. Imali smo 6 sati, a činilo mi se da imamo 3. Zapravo danas je bilo svašta. Prvo što sam doznao bilo je da se drug Veber vratio iz bolnice. To nam je objavila K.Z. No mi naravno nismo vjerovali. Čak se Ž. i kladio s Z., da Veber nije došao. Otišao sam iz škole i na ovaj razgovor zaboravio. Nakon ručka, došao sam kući, i htio otključati stan (stanovao sam u stanu u Učiteljskoj školi u kojoj je majka bila direktorica, danas bi bila ravnateljica, a ručali smo kod bake).Tada se otvoriše vrata od kancelarije i izađe Veber. Mislio sam da je to njegov duh. No ubrzo sam se uvjerio da je to Veber lično. Malo smo se porazgovarali. Pitao sam ga, kako to da je tako brzo ozdravio. Izjavio je da još nije potpuno zdrav, ali da je imao više sreće nego pameti kod toga.“
Više se nije vratio u školu. Otišao je u invalidsku mirovinu. Nisam zapisao je li umirovljen zbog toga što više nije mogao ili pak zato što mu više nisu dozvolili predavati.
Post je objavljen 06.12.2011. u 08:26 sati.