Marketing
Camera obscura
Vraćam se opet svakodnevnom životu.
Nedavno pročitah roman „Kutija“, autora Güntera Grassa, proslavljenog njemačkog nobelovaca u kojem donosi jedan poseban pogled na vlastiti život kroz oči svoje djece i, ne manje važno, jedne sasvim neobične fotografske kutije.
Ta, kako autor kaže, 'fotografska kutija' ustvari je stari fotoaparat, jedan od prvih na ljestvici od camere obscure do današnjih 'digitalnih monstruma' koji se mogu zvati svakako samo ne fotoaparatima.
Namjera ovog posta nije da govorim o tom romanu. Tko voli autora sigurno je knjigu imao već u rukama i sa zadovoljstvom je pročitao, a tko nije možda hoće. Preporučio bih mu samo, pogotovo, ako ima problema s memorijom kao ja, da prije nego što započne s čitanjem uzme komad papira i olovku i popiše sva imena djece i žena koja se spominju početkom romana. Vjerujete mi lakše će te pratiti radnju.
Ono što pak mene osobno povezuje s tim romanom je upravo ta 'Marijina stara Agfa kutija'. Jer i sam imam ioako baš ne taj tip (u romanu se govori o dva tipa Agfine kamere) već 'Agfa Cadet A-8'.
Tom kamerom sam u prvoj polovici prošlog stoljeća započinjao prve korake fotografskog zanata. Poslije su došli drugi aparati, najprije ruski FED, pa ZENIT, a onda Olympus s običnim filmom i sada na kraju digitalni Olympus FE-350 Wide. Jedno vrijeme sam se zanosio kako ću biti veliki umjetnik fotografije, u najmanju ruku Toša Dabac 
. No kao što sam u svojim 'mudroslovima' već rekao 'čovjek snuje, Bog određuje…žena naređuje' pa uglavnom, ispunjavajući njezine želje, slikam obiteljske fotografije, rođendane i izlete, vjenčanja i sprovode iako me takve slike nisu nikada posebno zanimale, a ne zanimaju me puno više ni danas.
I dok je 'kutija iz romana', „preživjevši ratno razaranje i požar berlinskog ateljea, postala jedinstvena naprava za prikaz, evociranje i projekciju prošlosti, budućnosti i, iznad svega – želja“, dotle 'moja kutija' samo vraća sjećanje na majku i oca. On je, naime, majci tu kameru kupio kad su se upoznali. S njom su napravili tek nekoliko fotografija, a onda je otac otišao u rat iz kojeg se više nikada nije vratio.
Kako više ne mogu nabaviti film za nju, ona miruje u ormaru podsjećajući na stara dobra vremena kad su i kamere imale dušu.
Na kraju: dok me stara 'fotografska kutija' nikada nije iznevjerila, ove moderne mašinerije redovito zakažu i to upravo onda kad su najpotrebnije. Isprazne se baterije, a onda se s njima možeš igrati 'crnca u tunelu'.
Post je objavljen 10.12.2011. u 12:03 sati.