semper contra
ponedjeljak, 30.11.2009.
Josipoviću treba pobjeda u prvom krugu
Pratio sam danas na Novoj TV istraživanja o postotcima koje dobivaju pojedini kandidati. Prema tom istraživanju, ako se uzme čitavo biračko tijelo, trenutačni redoslijed je slijedeći:
Josipović - 25,3%
Bandić – 16,6%
Vidošević – 16%
Hebrang – 8%
Pusić – 6%
Primorac – 5%
Prema istom istraživanju HDZ-ovi glasači su ovako raspodijelili svoje glasove za pojedine kandidate:
Hebrang – 29%
Vidošević – 22%
Bandić – 17%
Primorac – 8%
a SDP-ovi glasači daju svoje glasove slijedećim kandidatima:
Josipović - 54%
Bandić – 16%
Vidošević - 12%
Ostali – 9%
Prema ovakvim rezultatima za sada još nije potpuno sigurno je li će u drugi krug par Josipović – Bandić ili pak Josipović – Vidošević. No bez obzira koji od ta dva para uđe u drugi krug ovi podaci pokazuju da Josipović, ako ne pobjedi u prvom krugu, gubi u drugom krugu.
Naime ako uz Josipovića uđe Bandić, on će dobiti od SDP-a svoje glasove (16%) i jedan dio glasova Vidoševića (12%), a od HDZ-ovaca vjerojatno sve glasove Hebranga (29%), dio od Vidoševićevih (22%), svoje (17%) i Primorčeve 8(%). Josipović ostaje na svojim glasovima koje mu daje SDP-ovo glasačko tijelo, eventualno jedan manji dio glasova za Vidoševića i u najboljem slučaju svih ostalih (9%).
Slično je ako u drugi krug uđe uz Josipovića Vidošević. Pri tome će vjerojatno Vidošević zbog svojeg šarma odnijeti još veću pobjedu nego što bi je postigao Bandić.
I nemojte pomisliti da hrvatskom puku šarm nije bitan. Prisjetite se koji je plesni par ove nedjelje eliminiran u vrlo popularnom TV Show-u „Ples sa zvijezdama“. Onaj kojeg je stručni žiri proglasio najboljim (a bio je bez sumnje najbolji s plesačkog stajališta), a prošao je dalje par, zahvaljujući glasovima publike, u kojem je nastupila Ana Ugarković, zvijezda kuharske emisije „Kod Ane“, koja se i sama iznenadila što je ostala. A ostala je zahvaljujući svojem smijehu, ležernosti i šarmu kojeg je stekla ne u toj emisiji nego u emisiji o kuhanju koja s plesom nema nikakve veze. Jednako kao što i Vesna Pusić nema nikakve šanse ući u drugi krug (čak joj ni SDP-ovci ne daju zamjetniji postotak glasova) jer je glasački puk doživljava kao arogantnu i prepotentnu osobu, punu sebe i mržnje za sve što je „hrvatsko“.
Zato svi oni koji ne žele za predsjednika Bandića ili Vidoševića (pa čak eventualno i Hebranga) trebaju ODMAH glasati za Josipovića, a ne u prvom krugu glasati za nekog svog pulena uz obrazloženje: u drugom krugu ću glasati za Josipovića.
Po mojem skromnom mišljenju Josipović treba pobijediti u prvom krugu. U drugom će biti poražen! Iako bih vrlo rado da nisam u pravu.
četvrtak, 26.11.2009.
Zar samo Lesar?
ponedjeljak, 23.11.2009.
Neka nam je Bog na pomoći
...ovi unutra već misle da su u EU
Branka Stipić u svom komentaru „U proračunu novca za sve – do propasti“ u J.L. od 2009-11-23 piše (u slobodnoj interpretaciji):
Prema vladinom prijedlogu proračuna u 2010. godini u odnosu na ovu godinu bit će:
- prihodi od svih poreza veći 8,5%
- prihodi od PDV-a i drugih poreza na potrošnju 10,9 %veći
- doprinosi će donijeti 1,1% manje.
Ukupno će prema tim projekcijama hrvatska država uprihoditi 1,5% više nego ove godine, a potrošit će 0,8% manje, pa eto štednje kao što je obećano.
Cijela ta „staklena konstrukcija“ bazira se na uvjerenju Vlade da će BDP u 2010. godini porasti za 0,5% za razliku od dosadašnjeg ovogodišnjeg pada od 6%.
Tvrtke propadaju, nelikvidnost je u punom zamahu, radnici ostaju bez posla, oni koji ga imaju ne primaju plaće!
Država planira prihode na bazi poreza! Tko će plaćati poreze ako nema zaposlenih? Umirovljenici? Administracija i birokracija koja ne proizvodi ništa? Izgleda da je tako. Samo odakle novac za njihova primanja?
Država planira povećanje prihoda od PDV-a i drugih poreza na potrošnju. Znači da pretpostavlja i porast potrošnje. Kako kada se smanjuje broj zaposlenih, smanjuju plaće a time automatski i potrošnja?
Uostalom i sâma predviđa smanjenje doprinosa čime priznaje negativan trend u plaćama i broju zaposlenih.
Je ste li uočili „preciznost“ Vlade. Ona barata s postotcima od 1,5; 0,8; 0,5! Kao da se radi o vaganju otrova. A možda je to ipak „otrov“ s kojom će ta nesposobna Vlada potrovati čitavu državu. Ili nas želi samo uspavati jer…
…meni sve to miriše na scenarij: dajte ljudi da protutnjimo tu 2010. godinu, 2011. ćemo ući u EU, a onda će poteći med i mlijeko! A ako narodu i ne poteče, nama, kada se uhljebimo u birokraciji EU, sigurno hoće.
P.S. 1.
Ako takav proračun prođe, zapišite negdje brojke. Možete i organizirati klađenje na dvije stvari:
- kada će doći do prvog rebalansa?
- kolike će biti stvarne brojke na kraju 2010?
P.S. 2.
U članku „Vladin proračunski striptiz“ u istom broju J.L. kolumnistica Jelena Lovrić navodi kako Vlada u proračunu predviđa povećanje sredstava (više od 43%) za rad Ustavnog suda! Kao glavni razlog navodi se adaptacija palače Ustavnog suda na Markovom trgu za što se predviđa dogodine potrošiti 30 milijuna kuna!
To naravno nema nikakve veze s činjenicom da je Ustavni sud „harač“ ili kako ga naziva Lesar „hdzovinu“ proglasio ustavnom!
U istom članku autorica poentira, citiram:“ Hrvatska je u proteklom desetljeću potrošila sve što je stvorila, prodala pola onog što je naslijedila i do grla zadužila buduće generacije.“
Amen!
nedjelja, 22.11.2009.
Do kada Kalmeta?
Što se još treba dogoditi pa da ministar Kalmeta barem podnese ostavku ili da ga njegova šefica smijeni, ako već ne želi izvršiti harakiri.
Uz ono standardno: kašnjenje vlakova, izgled putničkih vlakova da se čovjeku u njih ni ne ulazi, napuhanog broja zaposlenih naročito onih koji uglavnom ne rade ništa ali zato dobivaju velike plaće i menadžerske ugovore, u njegovom mandatu učestale su…
… željezničke nesreće. Ova posljednja srećom bez ljudskih žrtava ali sa sumnjom da se radi o diverziji. Uz glasine da je takvo nešto već bilo zamijećeno i ranije na tom području.
…korupcije u HACU i u njegovom bližem i daljem okružju…
…bojenje auto tunela bojom čija cijena po metru kvadratnom gotovo da dosiže cijenu zlata…
…izgradnja kilometra autocete najednom se gotovo udvostručila u odnosu na cijene u vrijeme mandata prošlog ministra…
…a jadan gospodin Kalmeta pun funkcija kao šipak koščica ne može držati sve pod kontrolom pa „makar imao i deset fakulteta“ (zna li tko koliko ih ima?).
A zašto onda barem ne podnese ostavku?
petak, 20.11.2009.
Vukovar 2009.
Prije nekoliko godina i sin moje prijateljice iz Vukovara uzeo je svoju prtljagu i trbuhom za kruhom otišao na kontinent u Južnim morima i tamo započeo novi život.Tada me to inspiralo za haiku.
Suza Dunava
na hridi južnih mora.
Niknuo cvijet.
Bi li on morao otići da su političari manje pričali na godišnjicu pada, a više radili za ljude u Vukovaru (i ne samo za njih) tijekom svih tih godina?
srijeda, 18.11.2009.
Zašto tako dugo?
17.11.2009. u lokalnom tjedniku Varaždinske županije „Varaždinske vijesti“ čitam na naslovnoj stranici „Pronađeni donori, ali…“. Na šesnaestoj stranici potresna priča o Varaždinki Silvani Novak kojoj je potrebna hitna transplantacija matičnih stanica iz pupkovine da bi se mogla izliječiti od akutne mijeloične leukemije. Ista joj je dijagnosticirana još 5.listopada 2007. godine prilikom rutinske provjere krvne slike nakon što je potvrđena njezina trudnoća. Silvana je u međuvremenu rodila sina premda su joj liječnici savjetovali da odustane od poroda. Leo, kako su nazvali sina, danas je prekrasno i zdravo dijete, ali majka je na izmaku snage u borbi s opakom bolešću.
Imao sam namjeru napisati post na temu kako je za njezinu uspješnu transplantaciju potrebno 220.000 eura (1,5 miliona kuna) što prema dostupnim podacima iznosi 4,3 % iznosa od 35 miliona kuna koliko naši pretendenti na upražnjeni Tron Predsjednika Republike imaju namjeru potrošiti za svoju nemuštu kampanju (grubljih izraza ću se za sada suzdržati, bit će još prilike)! Naravno, nisam ni u jednom trenutku pomislio da bi se dvije dame i jedanaestero gospode odlučili odvojiti toliko postotak od svog dijela novca koji će ulupati u mlaćenje prazne slame.
Jutros sam na kiosku na naslovnici „Večernjeg lista“ također vidio najavu članka o Silvani. Pomislio sam – možda će ipak nešto biti, kada se angažirao i list na državnom nivou.
Slutnje su mi se na sreću obistinile! U glavnom Dnevniku „Katedrale duha“ vijest i izjava ministra Milinovića da će HZZO platiti operaciju, da bi konačnu potvrdu o plaćanju transplantacije u cijelosti, pročitao i na teletexu!
Eto prva faza za spas Silvane uspješno je završena. Nadajmo se da spas nije došao prekasno!
Ipak ne mogu se ne pitati: zašto je trebalo pustiti mladu majku koja je unatoč i usprkos svim savjetima liječnika i teške bolesti odlučila na svijet donijeti jedno malo ljudsko biće da dvije godine živi u neizvjesnosti i strepnji je li će se uspjeti izliječiti i kako? Zar je zaista u Lijepoj našoj potrebno o takvim stvarima, koje su ipak pitanje nečije intime, na sva zvona pisati u medijima, e da bi se u HZZO-u našlo sredstava za operativni zahvat? Zar je našim političarima važnije trošiti novac na svoje blasfemije umjesto da se troši na spašavanje ljudskih života? Je li će se sada crkveni velikodostojnici izraziti svoje negodovanje?
Jer ne zaboravimo: Silvana nije jedina kojoj u ovom trenutku treba takva vrsta pomoći niti je jedina kojoj je trebala. Sjetite se apela za pomoć jednoj od naših blogerica – šumarKI.
utorak, 17.11.2009.
Ustavni sud je presudio – Rajo plaćaj harač!
Upravo slušam na radio postajama najnoviju vijest. Ustavni sud odbacio tužbe Predsjednika države i 80.000 građana da je Jacin Harač protuzakonit.
Obzirom da znamo tko postavlja ustavne suce, kakvog su moralnog i opće ljudskog profila i kakvo im je stručno znanje, odluka teško ikoga može iznenaditi. Uz upitnost njihovih moralnih i stručnih kvalifikacija u ovom slučaju je i u pitanju direktni sukob interesa. To je i inače karakteristično za demo(n) kraciju u kojoj odluke u mnogo slučajeva donose oni koji su OSOBNO zainteresirani da se one provedu upravo onako kako ONI to žele. Naime, ukidanjem Jacinog Harača država bi imala manje novaca u proračunu a time bi bila prisiljena, između ostalih leziljebovića, smanjiti plaće i nedodirljivima veličinama u Ustavnom sudu.
Jedina ispravna odluka bi bila raspisivanje referenduma o tome je li taj harač ŽELE plaćati oni koji ga plaćati MORAJU! No to je već demo(n)kratska iluzija u glavama stvarnih demokrata.
U čisto zakonski aspekt te odluke se neću upuštati jer nisam stručnjak za pravne smicalice u kojima i evidentni ubojica može biti proglašen nevinim jer ga nitko nije snimio kamerom ili fotoaparatom kada je zločin počinio i još uz prisutnost najmanje tri vjerodostojna svjedoka. Najbolji primjer je slučaj ubojice policajca u pljački u Sesvetama gdje sada mudruju je li metak u tijelo ubijenog došao s prednje ili stražnje strane u leđa, a zanemaruju osnovni podatak da policajac ne bi ni bio ubijen da dotični pljačkaš nije pljačkao i pri tome pucao. Uz to nije mi dostupno ni obrazloženje odluke od strane Ustavnog suda.
Ali zato postavljam jedno jednostavno moralno pitanje:
Je li ljudi, saborski zastupnici, potpredsjednici, ministri, tajnici, predsjednik vlade i ostali paraziti koji žive na račun „neposrednog proizvođača“ (mrski ali točan naziv iz „mračnih“ vremena bez obzira koju su klasu leziljebovića u ta vremena oni hranili) imaju MORALNO pravo uvoditi dodatni porez. Pa zvao se on kako mu drago.
I to zato što su sami svojim glupim, idiotskim, koristoljubljivim, nepromišljenim, ignorantskim na sve primjedbe, bezobraznim, arogantnim, mafijaškim, prepotentnim, u inat oporbi i zbog svojeg neznanja pogrešnim raznoraznim odlukama, doveli do toga da ga je ZBOG UPRAVO TAKVIH NJIHOVIH odluka i trebalo uvesti. A da pri tome ne snose APSOLUTNO nikakvu ODGOVORNOST za te svoje postupke i da im zbog famoznog „zastupničkog imuniteta“, koji usput govoreći ne služi ničemu drugom nego da ih štiti od odgovornosti i kazne zbog vođenja pogrešne politika koja ima katastrofalne posljedica za građane i državu u cjelini, neće pasti ma i jedna dlaka s glave.
Znam da tako ne mogu rezonirati članovi Ustavnog suda pa donijeti drugačiju odluku jer MORAL i PRAVO nikada nisu išli ruku pod ruku. PRAVDA da, ali tko pita što je pravedno!. Međutim ako su već donijeli takvu odliku, mogli su uz obrazloženje dodati i to moralno pitanje i izjaviti: zakon je u skladu s Ustavom, ali mi osuđujemo one koji su doveli do potrebe za uvođenjem harača u onako preopterećenu privredu i budžete građana.
Da jesu, mislim da bi u očima javnosti (raje) postali mnogo vjerodostojniji.
Naravno u tom slučaju bi ubrzo ostali bez svojih fotelja u Ustavnom sudu! A kada su kraljevi i carevi bili spremni gubiti krune zbog raje?
nedjelja, 15.11.2009.
Tak to delaju potencijalni Predsjednik i njegov vozač
Prema neautoriziranoj vijesti objavljenoj u današnjem „Jutarnjem listu“ (2009-11-15) ispod slike na kojoj se vide nasmiješena lica predsjedničkog kandidata Nadana Vidoševića i njegovog „službenog vozača“, koji ga vozi navodno volonterski, Nike Pulića stoji „Vozim preko 200 na sat, pa neka nas ulove“.
On je hrvatski automobilski as koji i javne prometnice smatra trkaćom pistom. Navodno ga policija svako malo zaustavi. Kaže da ga svaki puta kazne, a po njegovom mišljenju trebali bi mu reći: „Gospodine, nastavite brže, ovo je presporo za vas!“ Smatra da se policija ponaša nepošteno (sic!) prema njemu jer su sretni, kako on kaže, kada ga uhvate zbog prekoračenja brzine od 30 do 40 km/h, jer su eto uhvatili automobilskog asa. Meditira on i dalje pa kaže: „Pokažite mi onoga tko ne vozi preko ograničenja! Neka mi normalni vozač kaže da vozi u skladu s prometnim propisima (sic!) i ja ću mu, ako je to istina, pojesti auto.“
Kako se gospodin Pulić nije izjasnio bi li mi, u slučaju da mi pojede automobil dokažem li mu da vozim u skladu s prometnim propisima, kupio novi, odlučio sam ne provjeravati koliki je njegov apetit prema limenim ljubimcima. Osim toga moglo bi se dogoditi da me, u slučaju da mu tvrdnju dokažem, proglasi nenormalnim vozačem pa onda ne bi morao održati obećanje.
No to nije poanta ovog teksta!
Gospodin Pulić ima demo(n)kratsko i legalno pravo da vozi brzinom kojom želi, plaća kazne, skuplja kaznene bodove, ugrožava živote „nenormalnih“ vozača i njihovih suputnika, ima pravo da ga nervira „pisanje (kazne), to traje 15 do 20 minuta“ dok se njemu žuri, naučio čovjek na trkama žuriti i juriti. To je dapače njegovo ustavno pravo. Tim njegovim hobijem neka se bavi „pravna država“. Baš me briga.
Međutim itekako me je briga što se u istom automobilu uz nedozvoljenu brzinu vozi i možda moj, vaš i naš budući Predsjednik! Ako je točno što donosi list onda je to, da se kandidat za Predsjednika vozi u automobilu čiji vozač svjesno krši propise i još se pri tome smiješi, za moje shvaćanje uloge Predsjednika države tj. briga da se u državi provode zakoni, katastrofa. Ponavljam ako je to istina onda sam siguran da za jednog od kandidata kojima upravo danas ističe rok predaje sakupljenih potpisa podrške neću glasovati.
Pa makar izgledao kao Nadan Vidošević. Ne želim Predsjednika kojemu je „pravna država“ zadnja rupa na svirali.
Rado bih da samo N.V. spada u krug onih kandidata koji o „pravnoj državi“ samo lijepo zbore, dok ih je u zbilji za nju briga kao za lanjski snijeg. Nisam baš siguran da se i u ostalih kandidata ne bi, samo da ima kuraža to javno reći, našao još po neki „službeni vozač“, ako se i oni, sami kandidati, ne ponašaju poput tog „službenog vozača“.
četvrtak, 12.11.2009.
Kako sam iznevjerio nacionalne interese?
Pod gornjim naslovom u posljednjem broju lokalnog tjednika „Međimurje“ od 10.11.2009. piše Dragutin Lesar, neovisni saborski zastupnik, uz čije dopuštenje tekst predstavljam zainteresiranim blogerima. Tekst je poduži ali sam uvjeren da vam neće biti žao ako ga pažljivo pročitate.
Moj komentar na kraju možete i zanemariti, nije bitan.
Eto, nije prošao nijedan cijeli dan od glasovanja u Saboru kojim je Jadranka Kosor dobila suglasnost za potpis sporazuma o arbitraži sa Slovenijom, a već smo, mi koji smo glasovali protiv, proglašeni nacionalnim izdajicama. Točnije, optuženi smo da smo iznevjerili nacionalne interese. Tako barem prošli utorak piše Mladen Pleše u Jutarnjem. Što nam Pleše stavlja na teret? Iznevjerili smo nacionalne interese, stranačke probitke nismo podredili nacionalnim interesima, nismo razumjeli da bez popuštanja i kompromisa nema dogovora, nismo razumjeli da se sporazum primjenjuje tek NAKON ulaska Hrvatske u EU, iskazali smo a priori sumnju da će arbitri arbitrirati protiv Hrvatske i zamjera nam neshvatljivo nepovjerenje prema organizaciji u koju želimo ući.
Obzirom da nas devetoricu (a ne osmoricu, kako je službeno objavljeno) koji smo glasovali protiv, kao ni onih 45 suzdržanih, ne spaja zajednička organizacija - stranka, s obzirom da nismo imali prethodni dogovor o načinu glasovanja i - ono najvažnije, razlozi ili argument! protivljenja sporazumu su nam različiti, na ove besmislene optužbe odgovaram samo u svoje ime.
Koje smo to nacionalne interese iznevjerili? Zar je JEDINI nacionalni interes Hrvatske ući u EU? Tko je taj jedini interes definirao? U čije ime? Ovim sporazumom Sabor dio svojih suverenih ovlasti izvedenih iz Ustava prenosi na međunarodnu organizaciju i prije ulaska u EU. Zar to u suverenoj državi nije pitanje za odlučivanje na referendumu? Ako ce Arbitražni sud odlučivati o UTVRĐIVANJU granica između Slovenije i Hrvatske, znači li to da grani¬ca ne postoji? Da je Badinterova ko¬misija pogriješila? Ili granica postoji, a spor je u točnoj lokaciji granične crte? Radimo li ovim pristankom na Arbitražni ad hoc sud, umjesto na međunarodna sudišta u Haagu ill Hamburgu, presedan koji će sutra koristiti Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, s kojima također imamo spor o točnim Iokacijama graničnih crta? Je li nacionalni interes da u svim tim sporovima pristajemo na arbitriranje ad hoc sudova ili je ipak nacionalni interes, s pozivom na međunarodno pravo da te sporove rješavaju redovni sudovi u Haagu i Hamburgu?
Pleše me dalje poučava da je do¬govor moguć samo popuštanjem i kompromisom. U čemu je Slovenija popustila? Čega se ona odrekla? Da nas više neće ucjenjivati u postupku pregovora o ulasku u EU !? Ali ne i u postupku ratifikacije pristupnog ugovora Hrvatske u EU! I potpuno KRIVO piše da se sporazum primjenjuje tek ulaskom Hrvatske u EU. Ne, sporazum predviđa da svi procesni rokovi teku od dana potpisa ugovora o pristupanju RH u EU. Nakon toga ide postupak ratifikacije ugovora u svih 27 članica. A to može trajati... toliko dugo koliko ce Slovenija htjeti.
Zamjera nam se i sumnja u moguće arbitre. A tko su oni? Ima li Hrvatska utjecaj na sastavljanje liste mogućih arbitara? NE! Mi smo suverena država i bez sumnje moramo vjerovati arbitrima za koje ne znamo tko su, poručuje Pleše. Slijepo vjerovanje jedan je od načina kako Hrvatska mora u EU? A ja sumnjam u one koji su nas prisilili na odricanje od ZERP-a, a istovremeno proglašavaju svoje isključive gospodarske pojase u moru. U one koji su dopustili ucjenu Slovenije prema Hrvatskoj. U one koji pojedinim članicama daju izuzetke (Irska, Češka, a od nas traže slijepo vjerovanje.
U cijeloj raspravi dominirao je taj prokleti morski dimnjak koji bi Sloveniju vodio ka međunarodnim vodama u Jadranu. I, naravno da se zaboravilo i na kopnenu granicu. A najduža sporna crta kopnene granice je u našem Međimurju. O tim pretenzijama Slovenije na nas teritorij pisao sam u Međimurju još u travnju 2008. Od mene se traži da slijepo vjerujem nekome za koga ne znam tko je, da će biti pravedan i suditi samo po međunarodnom pravu. Nakon Prvog svjetskog rata jedna međunarodna komisija boravila je u Međimurju nekoliko mjeseci. Imenovala ih je Mirovna konferencija u Versaillesu, a u njoj su bili po jedan Srbin, Bugarin, Japanac, Englez i Francuz. Oni su odlučivali je li Međimurje dio Hrvatske ili Madžarske. Tada nas je spasio dr. Ivan Novak i naša narodna pjesma. Ovaj arbitražni sud koji će sada odlučivati o granici imat ce pet članova. Po jednog daju Hrvatska i Slovenija, a trojicu članova i predsjednika imenuje predsjednik Međunarodnog suda pravde u Haagu, Japanac Hasashi Owada.
Zašto je prijedlog odluke koji je iz Vlade došao u Sabor bio tako šlampavo pripremljen da je Vladimir Šeks kasno popodne morao pisati novu odluku? (To je ono što je Jadranka Kosor nazvala ,,amandmanom klubova vladajuće koalicije" - ako ste gledali prijenos sjednice.) Toliko šlampav da u sebi nije sadržavao čak ni ustavnu ovlast Sabora da o odluci odlučuje. Zašto je premijerka prošli tjedan u četvrtak pokušala brzopoteznim ratom dobiti suglasnost Sabora? Podsjećam: u četvrtak u 18 sati bili su pozvani stranački lideri da daju zeleno svjetlo, u 20 sati trebala je biti izvanredna sjednica Vlade, a Sabor je po tom planu već u petak trebao dati suglasnost za potpis. Tako se brane nacionalni interesi?
U svibnju ove godine i Sanader je došao u Sabor tražiti suglasnost za potpis sličnog sporazuma - to je onaj ,,Rehn 1" koji nam je bio predstavljen kao konačno rješenje, kao uzmi ili ostavi. I tada su svi stručnjaci i ,,stručnjaci" tvrdili da t
o moramo prihvatiti, da je to nacionalni interes. Da ćemo prihvaćanjem sporazuma ojačati svoju poziciju, steći prednost pred Slovenijom. I sto se dogodilo? Mi smo ,,uzeli", a Slovenci ,,ostavili". I je li Europska komisija vršila pritisak na Sloveniju? Jesmo li stekli prednost? Je li naša pozicija ojačana? Ne, EU birokrati, ovaj put uz pomoć američke diplomacije, sastavili su novi sporazum. Koji je Slovencima sada prihvatljiv. Nama je bio prihvatljiv i onaj prijedlog. Sada tvrde da nam je prihvatljiv, za nas povoljan i ovaj sporazum. Tko cijeni državu koja prihvaća sve ultimatume, koja svima popušta, koja je uvijek spremna na odricanje da bi došla do kompromisa? I gdje je granica tih kompromisa?
I na kraju, zašto pravo na zaštitu nacionalnih interesa ima samo partitokracija, a ne i demokracija? Zašto se smatra da samo političke stranke znaju definirati i štititi nacionalne interese? A gdje su tu građani? Mislim, gdje je tu referendum? A da, promijenit ćemo i Ustav, tako da ce i o ulasku Hrvatske u EU moći odlučiti manjina, ne većina.
Sada sam shvatio da sam nacionalne interese iznevjerio i kada sam glasao protiv ulaska u NATO bez referenduma, da nacionalne intere¬se ugrožavam i zahtjevom da se o ustavnim promjenama raspiše referendum, da ću vjerojatno nacional¬ne interese opet ugroziti u postupku potvrđivanja ovog sporazuma, nakon što ga Kosor i Pahor potpišu. Ja sam očito osuđen na iznevjeravanje nacionalnih interesa.
Da, i ja mislim da je ulazak Hrvatske u EU od nacionalnog interesa. Ali ne JEDINI, nego JEDAN OD nacionalnih interesa.
P.S.
Kada sam tijekom prijepodnevne rasprave premijerku upitao na temelju kojeg pravnog akta od Sabora traži prethodnu suglasnost za potpis ovog sporazuma, spremno se pozvala na točku 11. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije koju je Sabor donio 1999. godine. No, ostaje enigma zašto je u podnesku koji je uputila Saboru, i njime tražila suglasnost, gospođa Kosor zaboravila navesti tu deklaraciju. Priznajem da za tu deklaraciju nikada nisam čuo, ali sam je, zahvaljujući pomoći INFODOK službe Sabora, dobio u roku od pet minuta. Ona doista obvezuje Vladu da prije potpisa zatraži suglasnost Sabora. Kvaka je u tome što se ta obveza odnosi na ugovor o utvrđivanju graničnih crta na moru i kopnu, a ne na ugovor ili sporazum o arbitraži. No, pozivom na ovu odredbu Deklaracije, svjesno ili ne, gospoda Kosor dala je mišljenje Vlade da i ovaj sporazum ima značaj ugovora o utvrđivanju granice što znači da za njegovu potvrdu, koja tek slijedi nakon potpisa, treba dvotrećinska većina (102) u Saboru. To je potvrdio i predsjednik Sabora Luka Bebić, čime je definitivno pala u vodu teza potpredsjednika Vladimira Šeksa da je dovoljna većina od ukupnog broja zastupnika (77).
* * *
Moj komentar: u svemu se slažem s uvaženim zastupnikom Dragutinom Lesarom.
Ali koja je alternativa? Prva: ne ulazak u EU još puno godina, što samo po sebi i ne bi bio veliki gubitak, o tome sam već nekoliko puta pisao. Međutim druga posljedica bi bila mnogo opasnija! Potpuni zastoj u rješavanju problema koji nas muče već dva desetljeća i koje smo tek sada na pritisak EU (zašto ona pritišće je drugo pitanje) počeli rješavati: pravosuđe, korupciju i kriminal od dna do vrha. Uvjeren sam da ćemo se, u slučaju da uskoro ne uđemo u EU, vratiti natrag u vremena „tko je jamio, jamio je!“ Hijene i vukovi samo čekaju u busiji! I to je jedini razlog zašto nisam siguran je li toliko inzistiranje na granicama u nacionalnom interesu.
S druge strane mi Hrvati smo poznati po tome da stvari počnemo rješavati tek kad nas se dobro pritisne. Bez obzira o čemu se radi.
Ako pogledamo unatrag kroz povijest, zar se nismo uvijek pobunili i krenuli u borbu tek kada nas je dobro priteglo. Počev od ustanka Ljudevita Posavskog, preko seljačke bune Matije Gupca, pobune Zrinskih i Frankopana, rušenje Austrougarske monarhije, ustanka protiv Hitlerove Njemačke u vrijeme kada je protiv nje ratovala samo Velika Britanija do ovog posljednjeg Domovinskog rata.
Zar naši ljudi ne spadaju u najvrjednije radnike u tuđim zemljama kada ih tamo dobrano podvrgnu radu, redu i disciplini.
Zar nismo u stanju organizirati i najsloženija međunarodna događanja i sportske susrete, ali tek kad im rokovi dođu do grla.
Upravo zbog svega ovog pobrojanog u meni postoji dilema je li baš najpametnije sada, kada smo konačno krenuli i raščišćavanje sindroma „tko je jamio, jamio je“, od svega odustati i inzistirati na pitanju je li taj dio mora treba dati/ustupiti ili ne Sloveniji. Naravno da ni jednog trenutka ne tvrdim kako sa stajališta striktne primjene međunarodnog prava mi nismo u pravu.
Naravno ako uobzirimo sve što Lesar piše (neriješene granice sa Slovenijom na kopnu od istre do Međimurja, EU popuštanje Sloveniji, Češkoj, Irskoj, ostale neriješene granice gdje „partneri“ pažljivo prate kako ćemo to riješiti sa Slovenijom) i tome dodamo neriješena pitanja probleme NE Krško i dug Ljubljanske banke, da spomenem samo najveće, onda se opravdano postavlja pitanje: je li bi ovo popuštanje bilo zadnje i koliko bi nas ono moglo koštati u budućnosti. Za što se opredijeliti?
Eto, ja ne znam! Srećom nisam političar pa da bi trebao znati!
utorak, 10.11.2009.
Krađa Rolexa = 25 godina zatvora
Čitam u današnjem „J.L“ na posljednjoj strani:
„Osuđen fanatik skupih satova
Zbog krađe Rolexa dobio 25 godina“
Sud u Miamiu osudio je izvjesnog Leonarda Pereza na 25 (slovima dvadeset pet) godina zatvora zbog krađe 8 (slovima) osam skupocjenih Rolex satova u ukupnoj vrijednosti od 400.000 dolara (cca 2 miliona kuna). Lopov se branio kako nema dovoljno novca pa je bio prisiljen krasti jer obožava takve satove. Da bi potkrijepio svoju tvrdnju pokazao je svoju veliku tetovažu Rolexa na svojim prsima.
Nije mu pomogla!
Ovaj primjer bjelodano pokazuje što se događa kada se ne raspolaže dobrim informacijama. Da je to uradio na primjer u Hrvatskoj vjerojatno bi mu to uzeli kao plus u, recimo, kandidaturi za Premijera. Možda i za Predsjednika!
No pitanje može biti i obratno: koliko bi godina zatvora dobio netko od naših političara s puno satova, dionica, automobila, vikendica i debelih računa na bankama za koje nemaju pokrića da su ih stekli svojim radom samo da su se slučajno rodili u Miamiu na Floridi?
Prosto je nevjerojatno kako ti na život može utjecati mjesto rođenja ili boravka.
ponedjeljak, 09.11.2009.
Što će nam škole kad djeca imaju stručne roditelje?
Gospon profesor već u nekoliko uzastopnih postova analizira sve učestaliju pojavu u našim školama: profesori postaju sve manje važni (lim ->0), roditelji postaju odlučujući faktor u procjeni znanja njihove djece (lim->oo), učenici se nalaze u procjepu između ta dva ekstrema i na znaju na koju će stranu, a vlast/država/“pedagozi“/“pravobranitelji“ u ime tzv demo(n)kracije dozvoljavaju anarhično stanje.
Ali moj gospon profesor, još NIJE KRAJ!
Današnji 2009.11.09. donosi članak preko cijele jedne stranice: „Profesorici prijeti kaznena prijava zbog zlostavljanja; Zbog ocjene na sud?; Učeniku sam dala jedinicu pa me tuže braniteljici; Postala sam zlostavljačica jer nisam dopustila da pod satom dijete igra križić-kružić, kaže prof Gordana Samson"
To su naglasci na prvoj stranici lista kao najava članka u kojem se izdvaja, citiram: "Učenikov otac: Ići ćemo do kraja. Zbog nje je mom sinu poljuljano samopouzdanje".
Čitajući članak saznajemo:
- radi se o profesorici engleskog jezika IV. gimnazije u Zagrebu
- profesorica ima 15 godina radnog staža
- profesorica se pitan kao će se profesori ponašati i raditi kada o tome više ne odlučuje struka već učenici i roditelji
- učenikov otac je ugledni zagrebački liječnik
- majka učenika je sveučilišna profesorica
- sin je bio u osnovnoj školi odlikaš
- sin je prvi razred gimnazije prošao s vrlo dobrim i to isključivo zato što mu je profesorica Samson poljuljala samopouzdanje (sic!)
- otac je uvidom i prijevod jednog teksta s engleskog uvjeren da je za taj prijevod sin trebao dobiti peticu, a dobio je dvojku
- sam učenik je navodno pred nadzornicom izjavio kako ne bi htio da se njegovi roditelji na taj način miješaju u njegov školski život.
Svaki citat mogao bi biti posebna tema za jedan post. No ima li smisla o tome uopće raspravljati u državi u kojoj osuđene ili optužene osobe za gospodarski kriminal, zločin ili ratni zločin u susjednoj državi (vrijedi i obrat) slobodno šeću po „Lijepoj našoj“ i primaju mirovinu od 8000 kn za 15 godina radnog staža + tri godine staža u kažnjeničkoj bojni uznika Tute?
Ipak ne mogu a ne nabaciti tek neke impresije:
Zanimljivo je kako se u ovih 15 godina tek sada našao jedan ugledni liječnik i sveučilišna profesorica i optužila profesoricu da zlostavlja njihovog sina. Nije valjda profesorica odjednom postala čudovište? Zanimljivo je i da se to desilo baš sinu tako uglednih roditelja. Asocira me to na slučaj kada je sin iz jedne ugledne obitelji usmrtio dvije djevojčice na pješačkom prijelazu i dobio uvjetnu kaznu jer je „iz ugledne obitelji“. Kako to da ta „zla“ profesorica nije zlostavljala i dijete nekog radnika (djelatnika po novohrvatskom)? Ili možda je, samo što se dotična obitelj ili ne usudi suprotstavljati instituciji škole ili pak smatra da je profesorica ipak postupila ispravno? A možda se boje da bi im dijete moglo „nagrabajsati“ kao što bi prošli i oni da se kojim slučajem nešto bune u svojoj tvrtki zbog šefovog „zlostavljanja“.
Jedan od argumenata oca „zlostavljanog“ djeteta, koje je zbog toga izgubilo „samopouzdanje“, je kako je njegov sin u osnovnoj školi bio odlikaš i nemoguće je da bi prvi razred gimnazije mogao proći s vrlo dobrim. E, jakog mi argumenta!
Opće je poznata činjenica, i ne od danas, kako prijelaz iz osnovne u srednju školu uvijek prouzroči stanoviti pad u uspjehu. S jedne strane zbog nove okoline, novog načina rada i novih profesora, a s druge strane zbog „puberteta“ kada djeci postaje interesantno i nešto drugo, a ne samo škola. Kod zaista dobrih, pametnih i vrijednih učenika sve se to kroz godinu dvije dovede u prijašnje stanje. I sâm sam u osnovnoj školi bio 100% odlikaš, a prva dva razreda u gimnaziji prošao s vrlo dobrim, da bi na kraju opet bio 100% odlikaš. Slično mi se dogodilo i na fakultetu. Prvu godinu sam prošao kroz iglenu ušicu, položivši matematiku u posljednjem mogućem roku „zlatnom i brilijantima optočenom dvojkom“ (kako sam je kasnije zvao), iako sam u gimnaziji slovio kao jedan od najboljih učenika iz tog predmeta, da bi u već u drugoj godini iz posljednje matematike dobio vrlo dobar samo zato što sam iz prve imao dvojku. Svih tih godina niti mojim roditeljima niti meni nije padalo na pamet da za ta svoja „lelujanja“ krivim nastavnike ili profesore.
Ugledni gospon „dotur“ je pregledao kontrolni tekst i donio odluku: ocjena je trebala biti – odličan. Je li bi se taj isti „dotur“ složio da optužena profesorica zatraži njegovu dijagnozu nekog pacijenta, pročita je i izjavi: dijagnoza je potpuno kriva. „Kaj god, pa to nebre biti, nije ona dotur!“ rekao bi ugledni zagrebački doktor. Da nije, ali je gospon „dotur“ profesor engleskog jezika i on zna. Možda mu je u tome pomagala i njegova supruga, dječakova majka, sveučilišna profesorica (možda čak na kroatistici) pa je ustvrdila da je pogrešna procjena optužene profesorice kako njihov sin zna ili ne hrvatski jezik.
I dobro se pita profesorica Samson: je smo li na putu gdje će roditelji i učenici a ne struka procjenjivati koliko učenici znaju i kakve im ocjene treba dati. U konačnosti će možda biti najbolje da djeca više ne idu u školu i gube „samopouzdanje“ (barem će državni proračun imati manje izdataka) već će im onako punim „samopouzdanja“ i vjerojatno nešto manje znanja svjedodžbe i diplome davati njihovi roditelji, uvaženi doktori i sveučilišni profesori.
srijeda, 04.11.2009.
Je li Jadranka Kosor dobila rat ili samo bitku?
U današnjem J.L. kolumnist Mladen Pleša u tekstu pod naslovom „Kosor je odoljela i na kraju pobijedila“ pa hvaleći kvalitetu J.Kosor kaže: „Ako je za nekoga još bilo dvojbeno može li J.Kosor voditi Vladu i HDZ, nakon sjednice Sabora u kojoj je dobila potporu za potpisivanje sporazuma sa Slovenijom, takvim sumnjama zasigurno više nema mjesta.“ I dalje: „Ponajprije dobila je potporu čak 80 saborskih zastupnika, dakle više nego ih li broji vladajuća koalicija.Osim toga uz nju su, bez ikakve rezerve, stali svi članovi kluba zastupnika HDZ-a.“
Gledajući tako, zaista se može tvrditi da je J.Kosor odnijela pobjedu. I ne samo u Saboru, nego i u konfrontaciji s moćnom Katoličkom crkvom u čije je ime još moćnija Iustitia ex pax ultimativno tražila da se pod tim uvjetima odustane od sporazuma, a time i ulaska Hrvatske u EU. Jednako tako tom pobjedom je u ropotarnicu povijesti pospremila i Ivu Sanadera i njegovo: ne damo ni pedalj hrvatskog teritorija. Istini za volju nije ga dala ni Kosor. Eventualno će u najgorem slučaju dati – more. Ali tu smo već jednom popustili (ZERP)!
Na kraju nije ne manje vrijedna pobjeda i nad skupinom intelektualaca koji su također stali uz isključivo stajalište I. Sanadera koji je u ovom slučaju kopirao Titovu naredbu: „Život damo, Trst ne damo!“ A da pri tome naravno ne pomišljaju snositi nikakvu odgovornost za sudbinu zemlje u slučaju da se pokaže kako njihov stav u konačnosti nije bio u redu. Kao uostalom ni Crkva.
Međutim žrtve se broje na kraju bitke, a konačni rezultat nakon završetka rata. J. Kosor je dobila u ovom slučaju niz bitaka protiv raznih oponenata, ali to ne znači da je dobila i rat. Čeka je još niz teških bitaka: ratifikacija sporazuma u Saboru (tko garantira da se zastupnici-kameleoni neće predomisliti, ne bi im to bilo prvi put), pregovori o ostalim graničnim sporovima, predsjednički izbori s nikada-ne-lažućim-samo-ponekad-istinu-ne-govorećim i kameleonštini sklonim kandidatom, udovoljavanje uvjetima EU glede brodogradilišta, korupcije i pravosuđa, izglasavanje proračuna za iduću godinu i s tim u svezi cijeli niz nepopularnih mjera koje treba provesti radi njegovog smanjenja i onda na kraju ono što je uvaženim zastupnicima iz njezine stranke zapravo najvažnije – dobiti parlamentarne izbore.
Ako joj ovo potonje uspije nakon svih ovih bitaka uz stalnu prisutnost „šeksove pete kolone“, i ako se na kraju pokaže da je Hrvatska više dobila nego izgubila ulaskom u EU, onda će se zaista moći reći da je hrvatska Ivana Orleanska!
No poznavajući naš puk s jedne strane i HDZ sa svojim satelitima s druge (koji će sigurno u predizbornoj kampanji dobro osluškivati što „puk“ govori i misli "o liku i djelu" J. Kosor,) te ne manje važno, kakvo je u stvari pravo lice EU glede asimiliranja malih, ne garantiram da će ona taj rat dobiti.
Ako će ta pobjeda doprinijeti ljepšoj budućnosti nas, naše djece i naših potomaka iz sveg srca joj želim da ga dobije.
